Prije godinu dana premijer Zoran Milanović rekao je kako ima lošu vijest za pesimiste: bit će bolje. Podsjetili smo ga na tu njegovu često spominjanu rečenicu, a razgovarali smo i o drugim važnim pitanjima Hrvatske danas.

- Nije nam bolje. Kriza je duboka, naslijeđeni su negativni trendovi, recesija traje već šestu godinu. Zemlja je ne toliko zadužena, koliko opterećena visokom javnom potrošnjom, rastom proračuna. Prije određenog broja godina naprosto su proračunski rashodi nekontrolirano rasli, a to nije bilo praćeno gospodarskim rastom, i sad tu treba potezati ručnu a da se stroj ne zaustavi. Tanker je dosta inertan, dakle treba mu vremena da promijeni smjer. Kritiziraju te sindikati jer diraš u stečena prava, kritiziraju te svjetski liberalni mediji jer nisi dovoljno odlučan s istim tim sindikatima. Nije jednostavno, ali nismo ni računali da će biti jednostavno. Zadnji trendovi su ipak bolji i u sljedećoj godini očekujemo gospodarski rast, imamo određeni pad broja nezaposlenih, što je ipak daleko od onoga što bi mene zadovoljavalo, ali je to bolje nego što je bilo prošle godine.

Jesu li Vas iznenadili ti razmjeri dugova kad ste stigli u Banske dvore?

- Nisu to razmjeri dugova - javni dug nije bio dramatičan, nije ni sada, ali naprosto ga treba zaustaviti. Jer nakon početka krize prethodna vlada nije radila ništa. Mi smo prvi sa sindikatima sjeli za stol i rekli, odnosno pokušali reći - ovako više ne može, ovo moramo promijeniti, troškovi su pretjerani, to je javni sektor, pa sada vidim da je Ustavni sud nešto od toga doveo u pitanje, nije baš da nam to pomaže u vođenju države, ali što ćeš... interesantno je.

Kakav je uopće plan za smanjenje javnog duga. Monetizacija autocesta?

- To je svakako jedan od segmenata smanjenja javnog duga, radi se o više milijardi eura koje ceste ne bi iznijele iz Hrvatske nego bi netko njima upravljao. Kao što se upravlja cestama u Istri - vidi li netko razliku? Jedino što bi se za taj iznos eura umanjio hrvatski javni dug, što je važno jer on raste. No, on je i dalje neusporedivo manji nego u Grčkoj kad je izbila kriza. Ali, ovakvim trendom, konstantnim zaduživanjem da bismo pokrili tekuće rashode, ne možemo dalje. Čak ni uz gospodarski rast koji će se vratiti, iako ne tako veliki kao što je nekada bio. Ako vam je proračunski deficit veći od gospodarskog rasta, bez obzira na to što ga imate, vama dug stalno raste. To su stvari koje moramo uskladiti. S jedne strane imate interese proračunskih korisnika, a s druge strane pritisak, rekao bih i očekivan, da se ide u oštre rezove, rezanja prava...

Kritike stižu i na račun reformi - da ih niste do kraja proveli...?

- Ako netko provodi reforme - to smo mi. Jedina vlada koja to radi, koja je nešto pokušala i koja je krenula s uvođenjem reda u zemlji. Može se i to osporiti, reći da nismo napravili ništa, ali to nije istina. Dakle, Hrvatska je danas urednija i uređenija država nego što je bila prije 4 godine - i to 100 %! Međutim, kriza je. Kriza je u zemljama koje su tu blizu - svi nekako stoje...

Na Vladi je donesen akcijski plan uz preporuke Europske komisije. Hoćemo li uspjeti ispuniti ono što se od nas traži?

- Nećemo sve, to nije uspjela ni jedna država. Postotak realizacije tih preporuka je negdje 20 %, tek toliko da se zna. Dakle, mi smo se manje-više složili s njihovim preporukama, što su države veće, to se manje drže tih preporuka, ali dobro je da postoji taj mehanizam semestra kao oblik pritiska na države. Jedino čemu smo se izravno suprotstavili jest umirovljenje sa 67 godina. Interesantno je da nitko ne komentira da je to jedna socijalna perspektiva - s jedne strane smo Zakon o radu prilagodili, rekao bih, zahtjevima modernog vremena, želje i potrebe da što više ljudi radi i da od toga ima koristi. I kako god se te forme radnog odnosa i ugovora o radu zvale, vidimo da posla dovoljno nema. Tražimo rješenje. Ne zato što nam je to rekao EU. S druge strane kad Europska komisija i njezini uvaženi činovnici dođu s prijedlogom da se u mirovinu mora u Hrvatskoj i svim drugim europskim državama ići sa 67 godina, onda ja kažem da je to jedan vrlo nesuvisao i neobrazložen prijedlog koji ne može imati istu linearnu primjenu na nekoga tko je sveučilišni profesor, liječnik, odvjetnik ili radnik u škveru koji sa 60 godina više ne može raditi tamo jer je čovjek dao svoje. Tu se konkretno radi o muškarcima, no možemo naći cijeli primjer zanimanja kojima se bave žene gdje u 67. godini ti više to fizički ne možeš. To neće biti moguće u Hrvatskoj dok ne budemo imali strukturu radne snage kao Švedska.

Čeka nas rebalans, no neki ministri kažu da nemaju više gdje rezati? Čuli smo neki dan ministra Mrsića koji je rekao da će se rezati sva primanja, ne samo ona iznad 10 tisuća kuna. No na koji ćete način uspoređivati plaću npr. nekog operativca u MUP-u s nekim u Ministarstvu zdravlja? Ili se to neće uspoređivati?

- Stvari se i te kako mogu uspoređivati i uspoređivat će se. Ne znam što je rekao ministar, mislim da to nije najspretnije rečeno ili najspretnije i najsretnije preneseno. Dakle, on nije taj koji odlučuje koja će biti razina plaća - do 10.000 ili iznad 10.000 kn. Tako da pretpostavljam da je riječ o nesporazumu. A sustav COP-a (centralni obračun plaća, op.u.) ponovno je stvar koju smo mi počeli provoditi i provodimo je i provest ćemo je do kraja.

Čuli smo i najave o porezu na nekretnine i o porezu na prihod od kamata na štednju, što je s tim?

- Neće biti novih poreza dok smo mi u ovom mandatu na vlasti, a borit ćemo se i za drugi. Porez na nekretnine je u dogovoru s EK-om najavljen za razdoblje nakon 2016. To je porez koji bi u velikoj mjeri trebao nadomjestiti komunalnu naknadu. Kako ga vidim? Ne vidim ga kao reket na srednju klasu, na ljude koji su gradili vikendice, ciglu po ciglu, u socijalizmu, 20 godina. Takvih je puno. Dakle, to nisu ljudi koji su stekli novac i onda ga uložili u nekretninu kao oblik investicije, bijeg od inflacije, spekulacije, rentijerstva. Mi smo u tom smislu imali drugačiju povijest od drugih državu. Ali kao porez na nekretnine koje imaju neku visoku vrijednost - to da. Spomenuli ste i porez na prihod od kamata na štednju - to je klasičan oblik prihoda. Zapravo ne znam za državu u kojoj se na to ne plaća porez. No i to je opet mala porezna stopa i na pologe koji bi bili iznad određenog iznosa. I kačio bi mali broj ljudi. Mene sigurno ne bi, s obzirom na moju ušteđevinu.

Je li to onda "udar na bogate"?

- Nije to udar, to je raspodjela odgovornosti, tako da oni koji imaju puno, razmjerno tome, a progresivno, pridonose podmirenju troškova društva. Jer neka bogatstva i neki iznosi iznad određene razine su besmisleni, dakle, ti ljudi to ne troše, oni to čuvaju za sebe. U Hrvatskoj recimo nema poreza na nasljedstvo, što je u zapadnom svijetu stvar stara koliko i Balzacovi romani. Dakle, zna se da, ako naslijediš ne svaki iznos nego više od milijun eura, da će ti država uzeti 10 ili 20 posto. Ne primjerice garsonijeru od bake, ali ako naslijediš puno, onda ti država uzima. Upravo zato da bi se spriječila ta prekomjerna koncentracija kapitala pa ako hoćete i društvenog utjecaja jednog malog broja ljudi. Ili recimo porez na kapitalni prihod - imate situaciju u nekoliko slučajeva da su ljudi prodali firmu ili dionice po velikim iznosima i da na to nisu platili ni eura poreza. Dakle, to ne znači da se tim ljudima to otme, nego ako si prodao firmu za 100 ili 50 milijuna eura, znači da ćeš na to platiti porez u iznosu 20 ili 30 posto. Bit ćeš i dalje jako bogat čovjek. Ali država koja na takvim transakcijama ne uzima svoje, to je naprosto glupa država. Mi oporezujemo radnike, radničke plaće, neću reći sirotinju, porezi na prihod od rada u Hrvatskoj su relativno visoki, a ovakve stvari ne oporezuješ. To je čak neinteligentno. Po meni i socijalno nepravedno. Recimo, imamo porez na dohodak sa stopom od 40 % na plaće iznad 8.900 kn neto. To je daleko od bogatstva, ali je dobra plaća. Iznad tog iznosa u Hrvatskoj se plaća porez po stopi od 40 %. Mislim, to si Skandinavija može priuštiti. Mi na 1.200 eura plaće, relativno mlađim, školovanijim ljudima, raspalimo odmah porez od 40 posto. To nema nijedna druga srednjoistočna europska država. U našem poreznom sustavu ima naprosto nelogičnosti. Ja sam za jedno srednje rješenje, da se one koji imaju dobro oporezuje, da se ne živi od rente, da se to destimulira, ali da se ljude opet ne uništi. Da se ne ubije poduzetnički duh. U skladu s tim ćemo i razgovarati i podnositi neke prijedloge, dakle i da se rastereti ljude, i da se rastereti rad, da se nekakvoj srednjoj klasi koja nije bogata i neće nikada biti bogata, ali možda zarađuje više, izuzimam tu političare koji će biti drugačije tretirani, da se tim ljudima da malo više daha, da imaju možda neku kunu više za potrošiti, koja će umjesto u proračunu završiti u njihovom džepu.

Osvrnimo se malo na Vladu. Otpočetka mandata dosta je ministara otišlo i došlo, jeste li sada zadovoljni kako Vlada funkcionira?

- Zadovoljan sam veći dio vremena, bio sam zadovoljan i s dobrim dijelom doprinosa nekih koji su otišli, koji su smijenjeni čak. Jednog ministra sam morao smijeniti nakon cijelog niza i danas po meni neobjašnjivih propusta, neću ići dalje od toga, i otpora da se s njima suoči. I dva ministra sam, u dogovoru i razgovoru s njima, odlučio zamijeniti drugim ministrima... Što se tiče Vlade, ljudi su možda trenutno s nama razočarani, ali sam uvjeren da nas ne mrze, shvatit će da smo mi najbolje što Hrvatska nudi. Nije da nema alternative, jer jadna je zemlja koja ovisi o Zoranu Milanoviću i njegovim ministrima, vitalno ovisi, svaka zemlja ima alternativu, ali ovo što se nudi nije alternativa. Mi smo puno bolji od toga, radimo sistematičnije, poštenije, u jako teškim uvjetima. Račanu je grozno bilo biti premijer jer je imao užasno nelojalnu koaliciju, ali je imao dobru ekonomsku situaciju. Mi imamo čvrstu i stabilnu koaliciju, ali imamo groznu ekonomsku i financijsku situaciju. Bih li se mijenjao s Račanom? Ne bih, živim svoj život.