Ilok je grad koji ima dušu - reći će tako, gotovo bez iznimke, stanovnici tog prelijepog gradića što se ugnjezdio između vinorodnih obronaka Fruške gore i moćnog Dunava, pružajući se lijeno pogledu s uzvisina Principovca, odišući mirom života marljivih, gostoljubivih ljudi.

Grad je to s krajnjeg istoka Hrvatske, ne bez burne prošlosti čiji tragovi, pored ljepote krajolika, mame – one koji jednom dođu - da se Iloku iznova i iznova vraćaju. Bez čuđenja što taj pitomi gradić u Srijemu nazivaju, s pravom, kraljevstvom vina i starina. Ime Iloka prvi se put u povijesnim spisima spominje još davne 1267. godine kao Wjlok, danas u 21. stoljeću na granici je Europske unije. Oduvijek, u srcima onih koji ga nastanjuju...

- Ma u jednoj rečenici sve vam mogu reći! Krajolik, Dunav, kulturna baština – kaže kratko Zvonimir Dragun, jedan od 6.800 duša što ih živi u današnjem Iloku, ujedno i aktualni iločki gradonačelnik koji je, priznaje, zaljubljenik u svoj grad. Ipak će dodati:

- Mi u Iloku imamo jedan mir življenja u svakodnevici, jednu posebnu opuštenost. Teško je Iločanima to zapravo opisati. Taj mir gradskih ulica neopterećenih prometnim gužvama, tu polaganost života u okružju ljepota što ih Ilok baštini kroz povijest, ali i brižljivo čuva i njeguje ponosan na svoju postojbinu.

- Svi vam Iločani jako vole svoj grad. I kad iz njega, silom prilika odlaze, uvijek se i bez iznimke žele vratiti, makar to značilo i manji kućni budžet, jer ih želja vuče svome gradu - povjerava nam Dragun tu neraskidivu vezu Iločana s njihovim gradom. Dakako, nije tajna da i Ilok, kao i ostatak Hrvatske, muče brige po krizi i recesiji koja je i tamo uzela svoj danak u obliku lista nezaposlenih s burze, ili plaća manjih od prosjeka, ili odlazaka mladih u potrazi za egzistencijom. Sila ih natjera otići, no u njima ne umire nada u povratak gradu kojem doduše, nije olakšavajuća okolnost to što je dijelom prometno izoliran. Daleko od hrvatske metropole, gradske vlasti godinama unazad aktivno promišljaju o rješenju tog problema koji bi, očekuju, pozitivne efekte imao ne samo u subjektivnom poimanju Iločana da su sada “bliže” ostatku Hrvatske, nego i u približavanju gospodarskim investicijama gdje je prometna povezanost nerijetko nužna komponenta, a k tome otvorili i put većem broju turističkih posjeta.

A Ilok je međutim, već zauzeo važno mjesto na karti hrvatskog kontinentalnog turizma. Dolaze mu u pohode domaći turisti od Zagreba do Dubrovnika, no i oni strani, a da nitko od njih iz Iloka nije otišao ravnodušan. Naprotiv, puni dojmova, jer nisu mogli da ne osjete gostoljubivost iločkog čovjeka, nisu mogli da ne vide prostranstva pod vinogradima, ne kušaju izvrsna vina koja su se probila i na svjetska tržišta, domaće gastrodelicije... I bez butelje iločkog vina nisu otišli!

A po vinima se Ilok i (pre)poznaje. Iločani su ponosni što je primjerice, vrhunski iločki traminac dio vinoteke Engleskog dvora. Ponosni su i na stare, srednjovjekovne podrume ispod dvora knezova Odescalchi, sa stoljetnim drvenim bačvama gdje se čuva oko milijun litara najvrednijih iločkih vina. Stjepan Klučik rođeni je Aljmašanin, no u Iloku, kaže, živi otkako zna za sebe.

- Volim svoj grad, kao i svi Iločani, silovito. Moji su razlozi jasni, grad je to koji ima ljepotu, divnu prirodu, pun je zelenila i povijesnih spomenika, na svakom se koraku uvijek ima nešto lijepo za vidjeti. Naš Ilok ima taj unutarnji mir grada i mir ljudi. A tu je i Dunav. Znate, kada dolazim k Iloku, običavam otvoriti prozor automobila još kod Lovke i osjetim miris Iloka. To je posebno, to mi Iločani osjetimo. Je li to od vinograda, Dunava, taj miris što nosimo u nosnicama - naširoko bi i nadugačko o svom voljenom Iloku mogao pričati Klučik, čovjek koji je, živeći u Iloku i dišući svoj grad, vlastitim entuzijazmom godinama izdavao iločke novine, kao mjesečnik o životu grada, njegovim ljudima, zbivanjima, povijesti.

Govorit će čika Stipa i o miru i tišini grada čija djeca “imaju isti takav odgoj”, jer rastu s ljubavlju prema svom mjestu gdje se igraju u zelenilu parkova i gdje stariji narod ima svoja omiljena mjesta za odmor i šetnju.

- Pitomi su to ljudi, sremačka duša! Ilok je moj grad i bez njega ne mogu živjeti, tu želim i umrijeti - jasan je.

Otkriva Klučik i nešto o čemu se, kaže, ne priča mnogo. Dakle, “naše lijepe Iločanke”, kad se udaju izvan Iloka, evo ih natrag za pet do šest godina, dovedu supruge i djecu i u Iloku ostanu živjeti!

- To je jedna posebna karakteristika ovog našeg divnog grada, karakteristika naših Iločanki - kazuje tu zanimljivost, referirajući se i na osobni primjer - njegov je sin, naime, svakoga dana 70-ak kilometara na putu do posla u Osijeku, ali je obitelj ostavio u Iloku, jer iz njega ne želi makar bi mu možda životna svakodnevica bila lakša.

- Volimo mi Iločani naše šume, adu, njive, vinograde… Nema boljeg nego se automobilom u prvoj brzini spustiti do vinograda i vinskih cesta, voziti se s mirom u duši dok pogled luta okolicom, pa to je odmor za dušu – zaključit će čika Stipa, iako bi, priznat će, o svemu što Ilok ima i zašto voli živjeti u svom gradu mogao danima objašnjavati.

Upitamo li Iločane kako žive, neki od njih spomenut će zajedništvo stanovnika tog malog gradića neopisivih ljepota. Reći će da u gradu živi 15-ak nacionalnih manjina, u zajedništvu i suživotu, “svi kao jedno”.

Mladi obiteljski čovjek Romeo Perić iz Iloka je otišao. Morao je, u potrazi za egzistencijom, još u nimalo lakim, poratnim vremenima. Vratio bi se.

- Ilok je meni u srcu. Želio bih se vratiti. Kad budu bolja vremena, bolje mogućosti za egzistenciju, budućnost djece. I ne mislim tako samo ja, već mnogi od onih koji su otišli - kaže Romeo. U Iloku mu žive roditelji, i tamo provodi, veli, svaki slobodni vikend.

- Ilok osvaja na prvu. Svojim ljepotama, mirom i ugodnom atmosferom bez užurbanosti i stresa – poručit će u prolazu jedan od stanovnika tog gradića u Srijemu. I mnogi su se i uvjerili da je tomu doista tako. Iločani nam pričajući o gradiću sačuvanog okoliša koji ima što pokazati, od rodnih vinograda, 30-ak kilometara vinskih cesta, malih vinarija i kušaonica, povijesne gradske jezgre utvrđene zidinama, impresivnom građom muzeja u obnovljenom dvorcu kneževa Odecalchi, vinotekom u Kuriji Brnjaković, Dunavom i hotelima i restoranima s ribljim specijalitetima, slavonskom i srijemskom kuhinjom… Sve to rađa privrženost tom gradu koji ni u stradanjima u Domovinskom ratu kada su i Iločani šest godina čamili u progonstvu sanjajući povratak svome gradu, nije izgubio ništa na svojoj ljepoti i šarmu. Ratne rane su “pokrpane”, život se vratio u normalu, mirnim ustaljenim tijekovima. Samo da je, neće propustiti reći tamošnji ljudi, više posla i boljih mogućnosti za egzistenciju i njihov bi grad bio - Raj na zemlji.