Bruno Šimleša (Bjelovar, 1979.) od svoje treće godine živi u Zagrebu gdje je diplomirao sociologiju na Filozofskom fakultetu. Poznati pisac i sociolog, autor je hvaljenih knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Njegove knjige vrlo su čitane, od čitatelja hvaljene, a promocije knjiga i predavanja, uz poznate, posjećuju i brojni građani. Mediji ga nerijetko navode kao “vodećeg domaćeg autora duhovne literature”. Uz to, izvrsno se snašao i u ulozi voditelja HTV-ova talk-showa “Svaki dan, dobar dan”.

TV voditelj? Jeste li se zamišljali u toj ulozi? Veliki izazov, prolazni ili trajniji smjer vašeg djelovanja?

- Volim izazove pa sam tako prihvatio i taj. Vjerujem da je ovo tek početak moga druženja s televizijom, no vidjet ćemo kako će se sve razvijati. Imam dojam da imam mnogo prostora za napredak, ali znam da mogu mnogo pružiti. Drago mi je što su kritike većinom pozitivne i drago mi je da emisija Svaki dan, dobar dan ima sve više gledatelja.

U uvodu smo nabrojali dio onoga što Bruno Šimleša radi! No, tko je zapravo Bruno? Što Vas osobno ispunjava, smiruje, daje životnu energiju?

- Najviše sam svoj kad tragam za odgovorima kako funkcionira život. Možda sam više svoj tek prilikom slavlja kad dođem do nekog od odgovora. Ali da, od malena me određuje ta potraga, tisuće i tisuće pitanja te intenzivno promatranje svijeta oko sebe i onog još većeg u sebi, a sve kako bi se iskristalizirao odgovor na neko ključno životno pitanje.

Često pišete o samopoštovanju. Što preporučate kako bismo ga postigli?! Možete li nam otkriti nekoliko ključnih i lako primjenjivih stavova?

- Iskreno, ne mogu. Gradnja samopoštovanja životni je projekt i teško mi je tu kreaciju svesti na nekoliko jednostavnih i lako primjenjivih koraka. Svakako jest bitno razviti poštovanje prema onim dijelovima nas koji funkcioniraju. Njih obično uzimamo zdravo za gotovo i tako ih zapravo ne koristimo onako kako su zamišljeni. Trebamo naučiti cijeniti i slaviti svoje uspjehe, prihvaćati svoja trenutačna ograničenja... Sve nam to može dati dovoljno samouvjerenosti i mudrosti da prihvatimo one mane i nedostatke koje danas ne možemo riješiti, ali i da krenemo u bitku s onim manama koje možemo riješiti. A ovo je samo okvir za promjenu, stoga je jasno zašto na postavljeno pitanje ne mogu dati jednostavan odgovor.

Mijenjati druge nerealno je očekivati! Kako pojedinac može spoznati činjenicu da zapravo treba mijenjati sebe?

- Definitivno ne trebamo mijenjati druge, ali to ne znači da trebamo prihvatiti sve što nam oni serviraju. Prihvatiti druge onakvima kakvi jesu znači ne pokušati ih mijenjati, no možemo promijeniti svoj odnos prema njima, ako nas oni ne cijene, ne poštuju, ili s nama ne žele i ne mogu ostvariti odnos kakav zaslužujemo. Tako da ne trebamo mijenjati sebe da bismo ostvarili odnos s osobom s kojom ne možemo biti svoji. Trebamo mijenjati sebe samo onoliko da imamo realna očekivanja od drugih. A onda trebamo otkriti zadovoljavaju li nas ta očekivanja. Zapravo, mislim da bi se samo u ovoj temi mogla napisati kvalitetna i korisna knjiga.

U “Školi života” pišete o sebičnosti, “Ljubavologija” se bavi fenomenom ljubavi, u drugim knjigama otvoreno govorite o životu, ljubavi, Bogu i duhovnosti. U kolikoj mjeri pišete osobne realizacije, osobna iskustva?

-U Školi života pišem o razvijanju zdravog odnosa prema sebi, a “Ljubavologija” govori najviše o razvijanju zdravog odnosa prema drugima. Do svega toga došao sam iskusivši na svojoj koži i drago mi je da mogu reći da se držim svega o čemu pišem. Smatram da mogu govoriti o zahvalnosti, jer je osjećam, da mogu govoriti o opraštanju jer znam oprostiti i prihvatiti nečiju ispriku, mogu i govoriti o razvijanju zdrave ljubavi prema sebi jer je živim. Naravno, o brojnim iskustvima govorim i na temelju rada s ljudima. Tako o razvodu govorim iz perspektive koja je razvod prošla s nekoliko stotina ljudi pa znam ponešto o tom.

Na tom tragu, kako preuzeti kontrolu nad vlastitim životom i kako pomiriti sve svoje životne uloge?

- To je izuzetno teško, no moguće je. Svakako bismo trebali pronaći vremena i prostora za svoje strasti, za ono što nas određuje i usrećuje. To ne znači da moramo zanemariti druge, nego da ne smijemo zanemariti sebe, jer ćemo tako, na kraju krajeva, i drugima dati najmanje od sebe. Prečesto sebe stavljamo na posljednje mjesto (žene su tome pogotovo sklone u našoj kulturi) i onda nakon nekog vremena više ne znamo ni tko smo ako ne zadovoljavamo tuđe potrebe.

Vratimo se na Vaše početke pisanja i objavljivanja knjiga. Kako je tekao sam proces, je li Vama kao mladom autoru bilo teško naći izdavača? Kako stvari funkcioniraju danas kada ste renomirani autor?

- Nije bilo teško, nego nemoguće. Naime, prvu sam knjigu poslao na adrese pet-šest izdavača i svi su me odbili uz manje ili više vrijeđanja. Knjiga im je bila “prezahtjevna za glupu hrvatsku publiku, komplicirana, pogrešna, dosadna...”. Svakako su je nazivali razni urednici. Na kraju sam je sam objavio i ona je ipak našla put do čitatelja, jer se pokazalo da ima čitatelja koji ne žele da se podcjenjuje njihova inteligencija i da ne moraju sve knjiga iz područja samopomoći i duhovnosti nuditi tri jednostavna koraka do apsolutne sreće. Danas, naravno, nemam problema s pronalaskom izdavača i drago mi je da moje knjige objavljuje Naklada Ljevak, koja sjajno odradi svoj dio posla.

Radite li na novoj knjizi? Kada Vaše nove stranice možemo očekivati na policama knjižnica i knjižara?

- Trenutačno sam potpuno posvećen emisiji, ali se preko ljeta planiram upustiti u pisanje nove knjige. Ne znam hoće li to jedno ljeto biti dovoljno da knjiga ugleda svjetlo dana, ali moram priznati da se jako veselim ljetu i druženju s idejama. Nedostaje mi taj proces stvaranja knjige. Kada osmisliš jednu ideju i onda te ona povede na putovanje i otkriva ti kako želi biti pisana. Obožavam taj proces.

Često nastupate u knjižnicama. Kakva je, prema Vašem mišljenu, budućnost knjižnica?

- Drago mi je da sa svakom knjigom obiđem Hrvatsku. Sjećam se izvrsne promocije u Osijeku 2013. godine i radujem se novom susretu s vama. Mislim da knjižnice čuvaju kulturu i ono kulturno u ljudima. U manjim su mjestima i mnogo više od mjesta u kojem se posuđuju knjige, vjerujem da će tamo i zadržati tu poziciju.

Koje knjige možemo pronaći u Vašoj privatnoj biblioteci? Što Vas zanima, koje knjige skupljate?

- Nedavno sam obnovio kolekciju Nietzschea komu se vraćam svako malo. Prvi filozof kojeg sam gutao još prije 20 godina i prvi koji me je uvjerio da nam ni nebo nije granica. Danas ga iščitavam nešto drugačije nego onda, no i dalje volim kada me povede na putovanje svojim idejama. Imam i neke drage zbirke poezije koja je također moja dugogodišnja ljubav.

Možete li preporučiti nekoliko naslova koji su, prema Vašem mišljenju, vrijedni čitanja, ili bi ih bilo dobro imati u privatnim bibliotekama?

- Od knjiga koje su bliske području o kojem pišem svakako treba dati priliku Tolleu. Možda kod nas malo manje poznata, a jednako dobra je Brene Brown i njezina knjiga Moć nesavršenstva.