Nigdje nije toplije nego u krilu Srca Slavonije! S jedne strane žile kucavice, korza, putnika namjernika i svakog stanovnika tog otvorenog grada zagrlit će župna crkva Svih svetih, ili od milja - Mala crkva, a s druge bazilika svetog Petra, đakovačka katedrala. Zagrljaj je to iz koga Đakovo ne pušta lako.
Ni Đakovo, kako to zna reći njegov gradonačelnik Zoran Vinković, nije usamljeni otok, i njegovo bilo usporenije kuca zbog globalne krize koja potresa cijeli svijet. Puno je nezaposlenih, tvrtke se redom zatvaraju, a Đakovčani ostaju bez posla. Ipak, brojni su oni koji su svoje korijene tako duboko pustili u ovu rodnu i plodnu slavonsku ravnicu i iz nje se ne daju istrgnuti. Jedan od njih je i mladi Đakovčanin Danko Kočiš, koji svoju ljubav prema rodnom Đakovu ne skriva. Dapače, koristi svaku priliku kako bi o svom gradu progovorio najljepšim, biranim riječima, a često i kroz objektiv svog fotoaparata.
- Đakovo, srce Slavonije, 'Beč u malom', kako ga volimo nazivati, grad je mog rođenja i grad u koji sam od najranije dobi ne samo zaljubljen nego sam i opčinjen njegovim neopisivim šarmom koji osjeti svaki građanin koji živi u njemu i svaki čovjek koji ga posjeti. Još od malena, kada me je pokojni djed Franjo vodio u šetnje njegovim ulicama, osjetio sam tu silnu, neizmjernu energiju i privlačnost kojom zrači. Odrastajući, upoznavao sam njegove tajne, njegov šarm, njegove ulice, njegove parkove, zanimljivosti, običaje, kulturu, način na koji svi ti maleni djelići tvore jedan veliki gradski mozaik prepun šarenih boja, opipa, okusa, mirisa, gradskih zvukova, ali i emocija, radosti i veselja. Najvažnije od svega upoznavao sam njegove ljude - moje drage sugrađanke i sugrađane, mnogobrojne Đakovčanke i Đakovčane koji svome gradu i svojim sugrađanima žele bolje, koji mu udahnjuju život i energiju marljivo radeći i boreći se svakodnevno da naš grad živi i dalje. Jer grad nije samo puki beton, cigle, malter, drveće i cvijeće, grad je naš dom, mjesto u kojemu se osjećamo ugodno i u kojem smo slobodni živjeti i izražavati se prema drugima - članovima naše gradske obitelji; grad su njegovi ljudi, građani koji svojim življenjem tkaju postojanje i bit ovoga grada te zbog mojih Đakovčana koji mome gradu udahnjuju dušu i ustrajnom željom, nadom i voljom da čuvam svoj dom i svoju gradsku obitelj i pazim na njega - neizmjerno volim svoje Đakovo i ne bih ga mijenjao ni za sva blaga ovoga svijeta - kazuje Danko.
Ljepotu Đakova, osim njegovih stanovnika, sve više spoznaju i turisti. Tako je u Đakovu u prvih šest mjeseci 2014. godine u smještajnim kapacitetima evidentirano ukupno 5373 noćenja te je bilo 2496 dolazaka turista. Najveći udio u ukupnom broju noćenja imali su domaći gosti sa 77 posto.
TOPOT DUŠOM
Nije rijetkost da se, ne samo u vrijeme najpoznatije folklorne manifestacije na ovom području, Đakovačkih vezova, koji će uskoro obilježiti i pet desetljeća svoga postojanja, na ulici susretnu gizdavi lipicanci i fijaker Državne ergele lipicanaca. Još iz daleka začuje se topot i prije negoli se na vidiku pojavi gracioznost pokreta i razuzdanost grive. Blago je to na koje su Đakovčani osobito ponosni i također dio onoga zbog čega svoj grad ne bi mijenjali ni za jedan drugi na svijetu.
- Kao da mi topot konja dušom prolazi, kako bi negdje dalje živjela, a da taj topot samo u mislima mogu čuti - kazuje Đakovčanka Zdenka, zaljubljenica u konje i tradiciju svoga Đakova.
Ergela u Đakovu osnovana je davne 1506. godine, što je svrstava među najstarije ergele u Europi i govori o dugoj tradiciji uzgoja konja na tom području. Konji lipicanske pasmine na Ergeli se počinju uzgajati početkom 18. stoljeća. Brojnim nastupima u svijetu, đakovački lipicanci pronosili su i pronose glas o Đakovu i Đakovštini. Tako je, oduševljena nastupom đakovačkih lipicanaca na otvorenju Olimpijskih igara, engleska kraljica Elizabeta II., dobra poznavateljica ovih plemenitih životinja, 1972. posjetila Ergelu i provezla se gradom slavnim i nadaleko poznatim četveropregom đakovačke ergele.
Nema grada u Slavoniji, a ni šire, koji se može pohvaliti tolikim brojem tamburaških sastava, i to vrhunskih, kao što to može Đakovo. No, mi priču o pjesmi i glazbi nećemo započeti žicom tamburice, nego harmonikom. I to onom Zdravka Mihalika, zvanog “Tambura”, koji svoje građane uveseljava zvucima starogradskih pjesama na gradskom korzu. Unatoč teškom životu i slabim primanjima, ni on svoj grad ne bi mijenjao ni za jedan drugi. Poseban je osjećaj zakoračiti na korzo još za rana jutra, i začuti zvuke Zdravkove harmonike. Kako je to znala svojevremeno reći naša sugrađanka Suzana - čini mi se kao da svira samo za mene. I uistinu, taj subjektivni osjećaj doživjeli su mnogi.
- Nije lako, ali ne bih ja nikamo išao iz Đakova. Ljudi su dobri, a grad je moj. Živi se nekako, vidite da mi i ubace štogod u 'kasu'. Darežljivi su Đakovčani - kazuje Zdravko.
Vratimo se ipak tamburici, s kojom se, kako to Slavonci kažu, ljudi ovog kraja rađaju, žive, i umiru. Pjesmu o svom ljubljenom gradu diljem svijeta među prvima su pronijele Slavonske lole, a za njima niz drugih tamburaških sastava. Ipak, svima je zajedničko jedno - uvijek se vrate kući, svom Đakovu.
Prošle godine u rujnu u Đakovu je organizirana humanitarno-glazbena manifestacija “Đakovo, srce Slavonije”, koja je pokazala kakvim tamburaškim potencijalom ovaj grad i okolica raspolažu. Nerijetko ga zbog toga nazivaju “tamburaškim Nashvilleom”. Brojna su i kulturno-umjetnička društva u gradu i okolici, a najpoznatija su Tena i Sklad.
Kada je u najvećem iseljeničkom valu iz srednje i južne Like nakon 1945. godine u okolicu Đakova stigao i jedan, poslije poznati ugostitelj Ivan, čvrsto se vezao uz Slavoniju, Đakovštinu. Danas je preminuli, a za života se često znao našaliti s velikom dozom istine na račun svog dolaska i ostanka u Đakovštini.
SLAVONSKI KRUH
- Kad sam došao u Slavoniju i vidio taj veliki slavonski kruh, rekao sam sam sebi: odavde više nikamo ne ideš!
Inače, u Đakovu, kao i u cijeloj Slavoniji, njeguje se posebna gastronomska tradicija. Kroz dugi niz godina stanovnici ovoga kraja očuvali su tradicionalna jela kojima se danas ponose. Kulin, šunka, kobasica, slanina i čvarci postali su brand i neizostavni gastronomski užitak u kojemu bi svaki gost trebao uživati. Tradicionalni način proizvodnje ovih delicija pridonosi njihovoj originalnosti te Đakovo i Đakovštinu ističe kao poseban gastronomski dragulj.
Brojne su još prirodne ljepote, poput okolnih jezera, gradskih parkova i ulica, kvartova i svega onog što Đakovu udahnjuje dušu i život, zrak bez koga njegovi stanovnici ne znaju i ne žele živjeti. No o tome, neki drugi put...
Piše: Maja MUŠKIĆ
PAPA U ĐAKOVU
Ivan Pavao II.: Divim se ljepoti slavonske ravnice, žitnici Hrvatske
Tridesetih godina prošloga stoljeća u Đakovu je boravio kardinal Roncalli, kasniji papa Ivan XXIII. Dobri, koji je đakovačku katedralu nazvao najljepšom crkvom između Venecije i Carigrada. Engleska kraljica Elizabeta II, sa suprugom i kraljevskom svitom posjetila je 1972. đakovačku lipicansku ergelu u sklopu svog službenog posjeta SFRJ. Datum 7. lipnja 2003. zlatnim slovima ostat će zapisan kao dan kako je sluga Božji Ivan Pavao II., poglavar Rimokatoličke crkve, nasljednik svetoga Petra, pohodio Biskupiju đakovačku i srijemsku. “Divim se ljepoti slavonske ravnice, žitnici Hrvatske”, rekao je papa Woytila ispred đakovačke katedrale pozdravljajući narod šokačkim šeširom, darovanim od đakovačkog gradonačelnika Zorana Vinkovića.
POVIJESNI GRAD
Darovnica hrvatskog kneza Kolomana bosanskom biskupu Ponsi
Povijest Đakova počinje u 11. stoljeću, ali područje Đakovštine naseljeno je još u neolitiku, oko 5.500 godina prije Krista. U doba cara Augusta, početkom 1. stoljeća prije Krista, Rimljani osvajaju Ilirik. Presudna bitka vodi se u močvarama i šikarama oko rijeke Vuke, na rubovima Đakovštine, 9. godine poslije Krista. Nedaleko od današnjeg Đakova nalazilo se rimsko naselje Certissia. Iz rimskoga doba sačuvani su brojni nalazi koji se čuvaju u Muzeju Đakovštine. Đakovo se prvi puta spominje u poznatim pisanim dokumentima 1239. godine, u darovnici hrvatskog kneza Kolomana bosanskom biskupu Ponsi, čime biskupi postaju gospodarima Đakova i Đakovštine. Od tada počinje povijest biskupije u Đakovu, a danas je ovdje sjedište Đakovačko-osječke nadbiskupije. Sam grad se u pojedinim razdobljima svoje povijesti spominje pod sličnim imenima: Dyaco, Diaco, Dyacow... Mali je to dio povijesnih podataka o kojima govori i Turistička zajednica Grada Đakova i njezina direktorica Marija Burek.
Zbog mojih Đakovčana koji mome gradu udahnjuju dušu neizmjerno volim Đakovo i ne bih ga mijenjao ni za sva blaga ovoga svijeta...
DANKO KOČIŠ
.....................
U Đakovu je u prvih šest mjeseci 2014. u smještajnim kapacitetima evidentirano ukupno 5373 noćenja te je bilo 2496 dolazaka turista...
......................
Ergela u Đakovu osnovana je davne 1506., što je svrstava među najstarije ergele u Europi i govori o dugoj tradiciji uzgoja konja na tom području...