Hrvatska je u Europskoj uniji država s uvjerljivo najmanjim udjelom djece koja pohađaju vrtić. Među onima starijima od četiri godine njih samo 70 posto pohađa neki oblik predškolskog odgoja. Razlog? Skupi vrtići i tradicionalni odgoj.

Porazni su to podatci studije “Rani odgoj i obrazovanje u Europi” čije su rezultate početkom mjeseca objavili Eurostat i Eyrydice. Naime, europski je prosjek djece koja idu u vrtić 93 posto, u Rumunjskoj u vrtić ide 82 posto djece, u Sloveniji njih 90 posto, a u čak 17 europskih zemalja ta je brojka veća od 95 posto.

U vrtić ne ide ni petogodišnjak Gabriel iz Osijeka. Susreli smo ga u prijepodnevnim satima, u pratnji oca, na ljuljački tek nekoliko metara udaljenoj od ograde dječjeg vrtića “Nevičica”. Dječak je išao dvije godine u jaslice, no kada je 2012. godine trebao prijeći u vrtićku skupinu, otac je ostao bez posla.

- Jedan dan sam imao 'sigurno' radno mjesto i plaću od pet tisuća kuna, a drugi dan mi je šef objasnio kako sam višak i da posla za mene više nema. Iako imam visoku stručnu spremu, posao u struci ni kroz nekoliko mjeseci nisam uspio naći i kada se ušteđevina istopila, prihvatio sam se poslužavnika i sada konobarim i zarađujem upola manje novca. Supruga radi u trgovini i na minimalcu je, a rata stambenog kredita ostala nam je ista. No, unatoč tomu, pravila 'igre' su takva da naši prihodi po članu obitelji prelaze 1000 kuna i da moramo plaćati punu cijenu vrtića koja iznosi 640 kuna. Mi taj novac više nemamo, pa sina u dane kada radim poslijepodne čuvam ja, a kada radim ujutro, u pomoć nam dolazi moja nezaposlena sestra. Žao mi je zbog malog, stvarno je volio vrtić, ali ne možemo glavom kroz zid - priča Osječanin s knedlom u grlu.

Na žalost on je tek jedan od brojnih roditelja koji si danas ne mogu priuštiti plaćanje vrtića, iako bi to htio. Potvrđuje to i Dubravka Pađen-Farkaš, potpredsjednica Društva Naša djeca iz Osijeka. Iako, ističe, nema djeteta kome pohađanje odgojno-obrazovnih programa u predškolskoj dobi ne pogoduje.

- Dobro je kada su roditelji svjesni da je vrtić djeci potreban, pa kada ga i ne mogu platiti, traže alternative, odnosno besplatne edukativne programe za djecu. Susrećemo se s dosta takvih situaciju otkako su ljudi počeli ostajati bez posla. No, valja istaknuti kako je onih koji traže alternativu ipak mnogo manje od onih koji vrtić doživljavaju tek kao mjesto gdje im 'čuvaju' djecu dok su na poslu, a ne i odgojno-obrazovnom institucijom. Kada oni nemaju mogućnost da dijete upišu u vrtić, smatraju posve normalnim da ih čuvaju bake i misle da time djeca ništa ne gube, ali u većini slučajeva nisu u pravu. Uz socijalizaciju i druženje s vršnjacima, koje je važno za predškolce, vrtić pruža i još važniju komponentu - mogućnost učenja kroz igru, kao i sustav navikavanja djeteta na princip rada sličan onome koji ih čeka u školi - objašnjava Pađen Farkaš.

Da novac nije jedini razlog zbog kojeg djeca u Hrvatskoj predškolske programe pohađaju u mnogo manjem broju od vršnjaka u Europi dobar je primjer peteročlana obitelji iz Josipovca. U njihovu se dvorištu, pod budnim okom bake, svakodnevno igra troje mališana predškolskog uzrasta. Roditelji svoje djevojčice nikada nisu ni pokušali upisati u vrtić. Kažu, jedna su drugoj dovoljne, a i bakinu ljubav ništa ne može zamijeniti.

- Uopće nije stvar u novcu. Njima je s bakom lijepo, a i troje ih je, pa im društva ne manjka - kaže majka Dragica, zdravstvena djelatnica, iako, priznaje, kada bi vrtić bio besplatan i blizu, rado bi djecu uključila u kakav edukativan program, bar na nekoliko sati dnevno.

No, hrvatska je stvarnost da za velik dio populacije, posebice one izvan užeg gradskog području, vrtići nisu lako dostupni. Cijene dnevnog boravka za jedno dijete kreću se i do 1000 kuna po principu što je mjesto manje i siromašnije, vrtić je skuplji. Dok u čak 65 gradova i općina vrtića uopće nema.