Vitomira Lončar poznata je glumica, kazališna producentica, teatrologinja, direktorica Kazališta Mala scena, izvršna producentica nekoliko festivala, docentica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, blogerica, kolumnistica, književnica...

Jedna ste od začetnica nezavisne scene u Hrvatskoj. Kakva je danas situacija?

- Kada smo 1986. započinjali, situacija je bila sasvim različita od ove danas. Formalno-pravno bili su registrirani samo Teatar u gostima i Histrioni. Zakonska regulativa bila je nejasna i nedorečena, civilno društvo nije bilo ni u povojima. Jednom riječju, radili smo u nekom zrakopraznom prostoru. Danas je situacija mnogo bolja, registrirano je na neovisnoj sceni nekoliko stotina organizacija, od čega u području kazališta više od stotinu. Ono što je izazov za sve nas s neovisne scene jest što nas, iako često ostvarujemo iznimne rezultate, sustav uglavnom ne prepoznaje. I dalje je sve okrenuto javnom sektoru. Na socijalistički kazališni sustav samo smo dodali nove vrste organizacija, ali to nije promijenilo paradigmu. U tome je problem. Kazalište, i javno i privatno, čini PROGRAM. Ocjenjivati se treba program. Ako je progam izvrstan, ako donosi novu kvalitetu, onda je svejedno kakva je registracija. Ili bi bar tako trebalo biti.

Kakva je budućnost Male scene?

- Muž i ja smo već za ovo četverogodišnje razdoblje imali izlaznu strategiju i željeli ju prepustiti mladima, no taj nam plan nije uspio. Kako da kazalište preživi bez nas, još ne znamo. Komu ga dati, kako napraviti promjenu, a da ne zatvorimo kazalište, da temeljne vrijednosti koje smo stvorili ostanu, a da neki novi mladi ljudi donesu novu estetiku? To su pitanja s kojima ćemo se uskoro morati ponovno suočiti.

Imali ste 103 premijere!

- Imali smo 103 premijere od 1. srpnja 1986. No, premda smo već tada počeli raditi svoje kazalište, datum koji uzimamo kao početni jest kad smo otvorili prostor na adresi Medveščak 2, a to je bilo 6. prosinca 1989. Uvijek govorim da je jednostavno napraviti jednu, dvije pa i tri premijere. No, održavati tolike godine repertoar, za to je potrebna velika energija, mnogo strpljenja, živaca, tolerancije, snalažljivosti, a i znanja. Ne, nije jednostavno.

U svojoj knjizi “Kazališna tranzicija u Hrvatskoj” govorite o kazališnom zakonodavstvu. Koje su bile Vaše sugestije?

- Posljednje poglavlje moga doktorata posvećeno je promjeni u hrvatskom kazalištu. Sugestija ima mnogo - i kratkoročnih i dugoročnih, ali nije bilo interesa da se moji prijedlozi dalje razvijaju. Ministrica kulture, koja je bila predsjednica povjerenstva na obrani mog doktorata, nije smatrala da bih ja mogla biti korisna u stvaranju okvira za promjenu našeg kazališnog sustava. Ova Vlada nije ta koja će išta napraviti u kulturi. Potpuno su se diskreditirali, nemaju ni znanja, a ni snage napraviti nužne promjene. Mislim da nikada nismo imali nekompetentniji sastav Ministarstva kulture. Nikada.

Zbog javnog djelovanja dogodio se i niz napada na Vas, pa čak i nekoliko obavijesnih razgovora na policiji. Koliko je teško uslijed tih stresnih razdoblja zadržati osobne kreativne sposobnosti i poslovnu usredotočenost?

- Teško je kada znate da niste kriminalac, a tretiraju vas kao da jeste. Nije jednostavno kada vam policija dolazi na kućna vrata u večernjim satima, kada vam inspektori sa značkama hodaju kazalištem i pregledavaju svaki dokument “od stoljeća sedmog”. No, od prvog sam dana znala da mi nemaju što pronaći, jer moje je cjelokupno poslovanje u skladu s pozitivnim zakonima naše zemlje. Mislim da su hajku na mene započeli ne bi li me zastrašili. Prevarili su se. Ja nisam takva osoba. Često sam u životu imala problema baš zato što mi je osjećaj straha stran. S koncentracijom nemam problema, lako se prebacujem s posla na posao, ono što se danas zove “multitasking” meni je jako blizak način rada tako da mi se fokus, premda je situacija bila složena, nikada nije izgubio. Uvijek sam imala svoje prioritete i držala sam ih se.

Tjeraju li Vas sadašnja zbivanja u kulturi na aktivniji politički angažman?

- Politikom se nikada nisam bavila, a vjerujem da ni neću. Da, bavim se kulturnom politikom. A bavit ću se i dalje. Aktivna sam na tom području i neću odustajati. Dokle god bude zdravlja.

Mnogi Vas prepoznaju pod nadimkom Bucka, iz emisije Malavizija. Voditeljski su dani iza Vas, ali nadimak živi!

- Ne, nadimak je bio PRIJE. Naime, Bucka su me zvali od djetinjstva. Kako sam u dramskom studiju ZeKaeMa bila s Ivicom Zadrom i Darkom Janešom, a nakon toga smo skupa i studirali, došavši na televiziju oni su taj moj nadimak prenijeli na ekrane. Ja sebe ne doživljavam kao Bucku već 30-35 godina. Lijepo je da smo im tako duboko ostali u sjećanju.

Javno progovarate o svojoj bolesti, često ističete da je edukaciju i razgovor najbolje koristiti u borbi s predrasudama vezanim uz epilepsiju.

- Nikada nije jednostavno mijenjati život, a moj se naglo promijenio kada sam imala 44 godine. Ne, nije bilo lako. Bilo je teško i bolno i ponekad beznadno. Najviše su mi pomogle znanstvene knjige, stručna literatura. Nakon spoznaje da je za mene život koji sam poznavala gotov, okrenula sam se učenju i znanosti. Upisala sam doktorat i učila i učila. A jedina knjiga koja mi je u tom razdoblju bila korisna, a nije bila znanstvena, jest “Mudrost menopauze” Christiane Northrup.

Čuju li se poruke s bloga Slamka spasa dovoljno daleko?!

- Blog Slamka spasa nastao je bez nekog posebnog plana, igrom slučaja, a pretvorio se u vrlo jako sredstvo djelovanja. Mislim da se poruke svakim danom čuju sve dalje. Da nije tako, ne bi me privodila policija i ne bi mi pokušali zatvoriti kazalište.