Prije stotinu godina, 28. srpnja 1914. godine, mjesec dana nakon sarajevskog atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, izbio je Prvi svjetski rat, velika ljudska klaonica i dalekosežni događaj za europsku i hrvatsku povijest.

Naš sugovornik, prof. dr. sc. Josip Vrbošić, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, predstojnik Katedre za pravno-povijesne znanosti na osječkom Pravnom fakultetu i diplomat, koji je nedavno sudjelovao na međunarodnom znanstvenom skupu o Prvom svjetskom ratu u Sarajevu, izvrstan je poznavatelj ove teme.

Ruska invazija na Krim i njegovo nasilno pripojenje, a i nedavno odvojeno obilježavanje atentata na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, u Sarajevu i Višegradu, kao da govori kako strahote Prvog svjetskog rata nisu ostavile nikakvu pouku?

- Ne bih se, u načelu, složio s tim. Mislim da je svijet ipak naučio nešto iz Prvog, a naročito iz Drugog svjetskog rata, koji je faktički bio njegov nastavak. Prvi svjetski rat obuhvatio je tada 36 zemalja u svijetu od 54 koliko ih je postojalo. Za taj se rat kaže da je bio svjetski, iako su najveću žrtvu podnijeli Europljani. Mirovni sporazumi koji su nakon njega sklopljeni, svojim sadržajem, ponajprije prekomjernom osudom samo jednog krivca, a to je Njemačka, s čim se ja, naravno, ne slažem, jer krivaca za Prvi svjetski rat ima s obiju strana, i nametanje golemih materijalnih tereta (ratnih reparacija) praktički su doveli do njegova nastavka izbijanjem Drugog svjetskog rata. Mislim da su, zaista, pouke iz oba ta rata velike. Prvi svjetski rat završio je osudom Njemačke na međunarodnim mirovnim konferencijama. No, što smo dobili u Europi nakon neprincipijelne pobjede pobjednika? Za razliku od Drugog svjetskog rata gdje su se pobjednici sasvim drukčije ponašali, zahvaljujući angažiranju Sjedinjenih Država, naročito na ekonomskom i političkom planu.

- U Prvom svjetskom ratu i nakon njega nastaju novi pokreti koji ne obećavaju ništa. Godine 1921. Rimom marširaju fašisti, u isto vrijeme Moskvom paradiraju komunisti, a vrlo brzo će i Weimarska Republika u Njemačkoj doživjeti slom, usponom nacionalsocijalizma. Nije li to dovoljna pouka da kraj rata treba dočekati spremniji nego što su to europske velesile, naročito Francuska i Engleska, učinile 1919. i 1920. godine. Pogledajmo Europu nakon Drugog svjetskog rata. Već 1951. nastaje Europska zajednica za ugljen i čelik, preteča današnje Europske unije. Njemačka, vrlo brzo, postaje u Europi uzor, motor razvoja, ogledalo demokracije, gospodarskog razvoja i socijalne države. Upravo je tumačenje posljedica Prvog svjetskog rata pomoglo da Europa, nakon Drugog svjetskog rata, krene drugim, puno uspješnijim putem demokracije, jačanja socijalnih prava i gospodarskog napretka. Mislim da su šezdesete i sedamdesete, pa sve do kraja osamdesetih, bile zlatno doba europskih zemalja koje su, nota bene, sve ratovale u Drugom svjetskom ratu.

Koliko god to danas bilo nepopularno reći, čini se, kada se uzmu u obzir ratni planovi Italije i Srbije, da je ulazak Hrvata u Kraljevstvo SHS, kasnije prozvano Kraljevinom Jugoslavijom, bio jedina razumna odluka u tome trenutku.

- Dvije mi se stvari ovdje čine važnim. Početkom Prvog svjetskog rata srbijanska Narodna skupština u Nišu, 1914. godine, donosi deklaraciju u kojoj kaže da je sveti cilj tog rata oslobođenje zemlje, ali i “oslobođenje i ujedinjene sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca.” Drugi događaj je tajni Londonski ugovor iz 1915. koji su sile Antante potpisale s Italijom dajući joj teritorijalne kompenzacije na račun Austro-Ugarske, pa tako i Hrvatske, u zamjenu za njezino okretanje leđa Centralnim silama. Ta dvije činjenice su neobično važne. Austro-Ugarska, opterećena ratom, s ostarjelim vladarom na čelu i snažnom ulogom vojske, uopće se ne obazire na te planove, koji ciljaju na njezino rušenje, te se isključivo oslanja na silu, slijepo se držeći dualizma koji isključuje Hrvate i ostale Slavene iz podjele vlasti. Što bi se dogodilo s Hrvatima, iako je nezahvalno govoriti što bi bilo kad bi bilo, da su pobijedile Centralne sile, bi li zaživjela ideja trijalizma, za koju se zalagao Stjepan Radić i mnogi drugi hrvatski političari? Naravno da Hrvatska ne bi dobila viši stupanj autonomije nego što je to imala u okviru Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine! Jugoslavenski odbor u emigraciji se i osniva na ideji nacionalnog oslobođenja. Njega čine uglavnom Hrvati iz Dalmacije, ima tu i nešto Slovenaca te Srba iz Bosne i Hercegovine. Oni pokušavaju alarmirati svijet kakva će sudbina Dalmacije i hrvatskog Jadrana biti ako Italija pobijedi u tome ratu, odnosno kakva je generalno teška pozicija hrvatskog naroda. Rješenje hrvatskog, slovenskog i bosansko-hercegovačkog pitanja kroz stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a 1. prosinca 1918. Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca u kontekstu očuvanja nacionalnog bića predstavlja, za taj trenutak, manje bolno hrvatsko rješenje. Da nije tada stvorena Jugoslavija, hrvatski etnički teritorij vjerojatno bi bio podijeljen između Italije i Srbije, temeljem tajnih međunarodnih ugovora koji su sklopljeni tijekom rata.

Kako su prošli Hrvati kada je riječ o ljudskim žrtvama u Prvom svjetskom ratu? Hrvati su ginuli u Srbiji i na Jadranu, ali i na Soči i u Galiciji...

- Na tu temu postoje zanimljivi članci našeg poznatog demografa dr. Anđelka Akrapa. Tako on piše da je u Hrvatskoj i Slavoniji izginulo oko 100.000 ljudi, u Dalmaciji oko 30.000, a od španjolske gripe umrlo je u hrvatskim zemljama oko 100.000 stanovnika. Ovdje nedostaju podatci o poginulim i umrlim u Istri, Međimurju i gradu i kotaru Rijeci. Dr. Ivo Goldstein barata sličnim podatcima iznoseći da je Hrvatska u Prvom svjetskom ratu imala otprilike 250.000 mrtvih, od toga je bilo 137.000 vojnika i još oko 109.000 civila. Uzevši te podatke vjerodostojnima, može se zaključiti da je u svim hrvatskim zemljama broj poginulih i umrlih od španjolske gripe, kao i zbog gladi i bolesti, iznosio oko 250.000. Prema statističkim podatcima, hrvatske zemlje imale su početkom rata oko 3.600.000 stanovnika, a cijeli prostor tada buduće jugoslavenske države oko 13.590.000 stanovnika. Ukupni hrvatski gubitci u Prvom svjetskom ratu iznosili su oko sedam posto stanovništva. Dakle, hrvatski gubitci u ljudstvu tijekom Prvog svjetskog rata bili su vrlo veliki, premda bitke na teritoriju Hrvatske nisu vođene, osim u Srijemu, na samom svršetku rata, 1918. godine.

Bili ste naš veleposlanik u Sarajevu. Bosna i Hercegovina se čini bolesnikom na Balkanu, miljama udaljena od članstva u Europskoj uniji. Čini se da ta zemlja nema budućnosti, naročito kada se uzme u obzir odlučnost bosanskih Srba da, sve češće i sve glasnije, ističu svoju ambiciju da, prema uzoru na Škotsku i Kataloniju, ostvare neovisnost?

- Bosna i Hercegovina danas zaista ima ozbiljnih neriješenih pitanja vezanih uz mnoge sfere, ja ću spomenuti samo ustavno-pravne, nacionalne, gospodarske, pa i socijalne, čemu smo bili svjedoci ovog proljeća. Ta tranzicija koja je više-manje neuspješna bila u svim zemljama jugoistočne Europe, u BiH traje predugo i zemlja ostaje u začaranom krugu. No, ja ne bih govorio, posebno iz iskustava koje sam stekao svojim višegodišnjim boravkom u Sarajevu, da ta zemlja nema svoju budućnost. Za bolju sadašnjost i sigurniju budućnost u BiH nužno je napraviti novi unutarnji nacionalni konsenzus. Mnogi će reći da je to danas nemoguća misija, međutim ja ne mislim tako. Nacionalni i socijalni konsenzus svugdje je moguć ako postoji politička volja. Percepcija sadašnjeg stanja u BiH, gledano izvana, nije u tom smislu obećavajuća.