OSOR - U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Osoru, koja je bila pretijesna da primi sve uzvanike i publiku, svečano su otvorene 39. Osorske glazbene večeri – nacionalni festival koji je 1976. pokrenuo televizijski redatelj Daniel Marušić upalivši “svjetionik koji pokazuje dug život hrvatskog glazbenog stvaralaštva”. Osor je maleno mjesto sa stotinjak stanovnika na Cresu, a u njemu se održava najvažniji hrvatski festival domaće klasične glazbe.

Upravo je te riječi iz predgovora umjetničke ravnateljice festivala Ivane Kocelj istaknuo zamjenik ministrice kulture Republike Hrvatske Berislav Šipuš otvarajući festival nakon uvodne riječi gradonačelnika Malog Lošinja Garija Cappellija. Obraćajući se prisutnima, među kojima je bio i predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, ocijenio je festival ekskluzivnim događajem koji sustavno njeguje hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, čemu podjednako pridonose i domaći i gostujući, redom vrhunski, glazbenici.

Tu je potvrdu ovogodišnji, 39. festival već na početku dobio u nastupu Simfonijskog orkestra HRT-a, solistice – violončelistice Monike Leskovar i dirigenta Ivana Repušića, te u programu – kapitalnim djelima Stjepana Šuleka i Antonína Dvoraka.

Stjepan Šulek (1914. – 1986.) jedan je od tri skladatelja (uz Natka Devčića i Ivu Mačeka), u čiju čast se, u povodu stogodišnjice rođenja, održava ovogodišnji festival, a za otvorenje izabran je jedan od njegovih najvažnijih doprinosa hrvatskom koncertantnom repertoaru – Koncert za violončelo i orkestar, nastao za Antonija Janigra, koji ga je i praizveo uz Zagrebačku filharmoniju pod vodstvom Milana Horvata 1950. Svakako je jedna od najtalentiranijih hrvatskih violončelistica, koja karijeru trenutačno gradi iz Milana – Monika Leskovar - bila idealan izbor za ovu najnoviju kreaciju zahtjevnog djela, uz maestra Repušića i Simfoničare HRT-a, oduševivši ne samo u toj točki nego i u virtuoznom solističkom dodatku – skladbi Alone Giovannija Sollime.

Simfonijski orkestar HRT-a i maestro Repušić su pak oduševili u Osmoj simfoniji u G-duru, op. 88 Antonína Dvoraka (1841. – 1904.), nastaloj 1889. u povodu skladateljeva stjecanja titule akademika. Obilje pijevnih melodija, pastoralni ugođaj, ali i plesni i dramatični uzleti, sve upakirano u raskošnu orkestraciju, svjedoče o izuzetnom nadahnuću skladatelja na vrhuncu karijere te pružaju glazbenicima i slušateljima istinski užitak doživljaja simfonijske glazbe. Dostojno dočaravši taj doživljaj, Simfoničari i maestro Repušić na ovacije iz publike odgovorili su jednako atraktivnim dodatkom – Mađarskim plesom, br. 1 Johannesa Brahmsa. D.Kovačević