U srednjem vijeku ugarski palatin Moys de Daro dao je, 1227. godine, na svojemu imanju u mjestu Pél sagraditi samostan. Zbog toga je mjesto poslije nazvano Pél Monostor (tj. Pélov Samostan).

Kada je 1920. južna Baranja pripala Kraljevini SHS, mjestu se spremala promjena naziva, koja se dogodila 1923. godine. Povjesničari kažu kako prvi spomen mjesta datira iz 1212. godine, a dokument na latinskom jeziku čuva se u mađarskom Državnom arhivu u Budimpešti.

Kratka je to povijest jedinog baranjskog grada - Belog Manastira, grada čiji naziv nema nikave veze s bojom. Bijelom. Noviju povijest Beli Manastir počinje ispisivati nakon Drugog svjetskog rata, kada postaje općinsko središte. Doduše, neki tvrde kako je razvitak Belog Manastira u gradsko središte povezan s potrebom stvaranja novog mikroregionalnog centra nakon što su, već spomenute 1920. godine, Mohač, Šikloš i Pečuh ostali u Mađarskoj, a južni dio Baranje “prebačen” u Kraljevinu. Ipak, pravim središtem postaje u trenutku kada su kotare zamijenile općine, točnije, kada je “dobio čast” da postane sjedištem općine koja povezuje cijelu Baranju.

No Belom Manastiru dugo je trebalo da od palanke dobije gradske vizure. Još su prijeratni općinski čelnici bili svjesni kako mjesto treba urbanizirati, pa je počela gradnja stambenog naselja Zapad, a osamdesetih godina prošlog stoljeća i adaptacija gradskog središta, kroz koje je desetljećima prolazila ulica. Krajem osamdesetih središte je uređeno, a zaštitnim znakom grada postala je zgrada službena naziva P+8, u narodu prozvana Ljepotica.

Do današnjih dana “korzo” je žila kucavica Belog Manastira, a odnedavno je opet dobio novo lice i naličje. Netko je odlučio da ga treba iz korijena obnoviti, što se i dogodilo. Doduše, radovi još uvijek nisu potpuno gotovi, ali već sada izgleda potpuno drukčije.

- Iako se neki neće složiti, mislim da imamo najljepši i najveći trg (belomanastirski je trg površinski veći od zagrebačkog Jelačić-placa, nap.a.) u ovom dijelu Hrvatske - priča vitalni umirovljenik Danijel, koji većinu svog vremena provodi na trgu, uživajući u zelenilu stotina breza, posađenih u simetrično raspoređene zelene otoke, koji će uskoro noću svijetliti. Imao je, dodaje, sreće vidjeti i gradsku fontanu okupanu raznovrsnim bojama, koja je radila samo dan-dva, dok se nije dogodio kvar. Željno očekuje da ponovno proradi.

- Blizu smo Osijeka, Valpova, Belišća, Mohača, Pečuha ili Sombora. U današnja vremena do tih je gradova potrebno samo pola sata vožnje, tako da ono čega nema u našem gradu, mogu potražiti u susjednim gradovima ili, u krajnjem slučaju, tamo otići u provod. Samo da je novca više - priča Danijel, naglašavajući kako smo tako blizu a istovremeno tako daleko od užurbane vreve većih gradova. Upravo zbog toga je, dodaje, zadovoljan životom u Belom Manastiru.

Blizinu spomenutih gradova, ali i brojnih baranjskih turističkih destinacija, spominju i ostali anketirani.

- Beli Manastir ne možemo nazvati povijesnim gradom, jer njegova povijest nije tako bogata. Ali zato, kao iz rijetko kojeg drugog grada, za samo nekoliko minuta možemo doći na izletišta, uživati u silnom Dunavu ili Dravi, popeti se na jedinu baranjsku uzvisinu i okrenuti kotlić u nekoj brdskoj vikendici, a da smo pri tome još uvijek u gradskim granicama. Da ne spominjem Šećeransko jezero - priča Zvonko, kojeg smo zatekli kako izlazi iz Konzuma s vrećicom prepunom mesa. Priprema se, kaže, za Grahijadu ili, kako su je organizatori nazvali - Prvenstvo svijeta i okolnih sela u kuhanju graha, koja će se upravo danas (subota) održati na Gradskom stadionu.

- Evo, i zbog Grahijade mi je drago što živim u Belom Manastiru. Nema je na svijetu. Mislim da je prošle godine bilo 140 kuhara. Gdje se to može vidjeti - pita se Zvonko pokazujući na vrećicu sa svinjskim nogicama, neizbježnim sastojkom baranjskog graha. I on će biti dio te manifestacije, koja je davno izišla iz gradskih, pa i baranjskih, okvira.

Mnogi jedinom baranjskom gradu pridaju epitet najmultikulturalnijeg u Hrvatskoj. Pa i šire. Gradski su oci stoga prije nekoliko godina započeli održavanje manifestacije “Različitost je bogatsvo”, na kojoj predstavnici dijela nacionalnih manjina prezentiraju nešto od svog kulturnog naslijeđa, običaja i gastroponude.

- U Belom Manastiru žive predstavnici 20 od 22 nacionalne manjine, koliko ih je Republici Hrvatskoj. Različitost i multikulturalnost bogatstvo su koje želimo javno prezentirati - kaže gradonačelnik Belog Manastira Ivan Doboš, naglašavajući kako je ovaj grad idealna sredina za održavanje sličnih manifestacija.

Inače, od 10.068 stanovnika, koliko ih je evidentireno u posljednjem popisu stanovništva, 2011. godine, nešto manje od polovine su pripadnici raznih nacionalnih manjina (Hrvata je 5750). Najviše je pripadnika srpske nacionalne manjine - 2572, slijede Mađari - 801 i Romi - 301. Zanimljivo je istaknuti da, sukladno s posljednjim popisom i ponuđenim popisnim pitanjima, u Belom Manastiru ne žive samo Česi, Rumunji, Vlasi i Židovi. Na pitanje o pripadnosti nacionalanim manjinama nije se htjelo izjasniti 197 Belomanastiraca, njih 62 izjasnilo se, pak, u smislu vjerske pripadnosti, za 14 ih nije pronađena ni jedna prikladna rubrika, 21 osoba uvrštena je u rubriku “ostali”, a četiri su neraspoređene. Regionalnom pripadnošću izjasnilo se troje Belomanastiraca.

U priči o Belom Manastiru ne treba zaobići gradske bazene, također izgrađene osamdesetih godina prošlog stoljeća. Mnogima su jedino mjesto, u ljetnom dijelu godine, na kojem provode veći dio slobodnog vremena.

- Nema se novca i to je stvarnost. More mi je ove godine samo misaona imenica, pa ga nadomještam bazenima. Uostalom, od panonskog sunca se i te kako lijepo može potamnjeti - priča jedna od mlađih posjetiteljica RC-a Bazeni.

Upravo uz bazene vezan joj je dio ljetnih planova, jer planira biti sudionicom Karaoke partyja, sportskog dana, natjecanja u skokovima u vodu i izbora za miss Baranje, sadržaja koje će tijekom ljeta organizirati belomanastirski Savjet mladih. Uz pomoć SKOK-a, Savjet će prirediti i Zumba party, a uz pomoć nekih drugih udruga nekoliko kinoprojekcija na otvorenom, putovanja u povijest, gledanje suza svetog Lovre...

Naravno, mnogi Belomanastirci pohvalit će i kulturu grada, bar što se tiče Gradskog kazališta Beli Manastir, ali i Gradske knjižnice, u okviru koje djeluje i Središnja knjižnica Mađara u Hrvatskoj. Nažalost, Beli više nema redovito kino, no u dvorani u kojoj su se prije rata vrtjeli filmski hitovi ponekad zasviraju tamburaši, gostuju estradne zvbjezde, rokeri i održi se poneka kazališna predstava. Bar nešto, reći će cinici, dovoljno za pozitivne vibracije u gradu.

Nisu Belomanstirci zaboravili ni na noviju povijest i egzodus na koji su bili prisiljeni 1991. godine. Odnedavno trgom dominira spomen-obilježje hrvatskim braniteljima, službenog naziva “Sveto hrvatsko tlo”, na 12 stupova. Idejno rješenje izradili su mladi autori, Robert Jozić i Filip Tadin, za što su prikladno novčano nagrađeni. Iako je naišlo na brojne kontroverzne komentare, autori tvrde kako je riječ o suvremenom urbanističkom rješenju, koje će se odlično uklopiti u novouređeni trg te simbolizirati stvaranje hrvatske države.

Samo nekoliko metara dalje uzdiže se spomenik palim borcima Crvene armije, koji je opstao i u postreintegracijskim vremenima i koji se često nađe u objektivu fotoaparata turista i ostalih posjetitelja, nenaviknutih na slična zadanja u ovom dijelu Europe. I šire.

Sve skupa samo je dio promišljanja Belomanastiraca. Ne treba bježati od činjenice kako izjave dijela stanovnika, posebice onih koji jedva spajaju kraj s krajem, vrve pejorativima. No nije to slučaj samo u Belom Manastiru, gradu koji je, ipak, prepun zelenila, miran i ugodan za život, koji ima svoj posebni feeling, između ostalog i s okusom, recimo, beljske graševine ili viljamovke, svoje Baranjske jeseni, fišijadu, grahijadu, bazene, sakralne spomenike i koji je nedavno obilježio 800. obljetnicu prvog pisanog spomena. Grad je to, na kraju, u kojem se proizvodi nadaleko poznati beljski ABC sir i beljski kulen. Bar za sada. Ostaje nada da će se u njega početi dolaziti, a ne samo iz njega odlaziti...