Nastavljamo reportaže našeg sugrađanina, osječkog svjetskog putnika, koji je Iran prošao uzduž i poprijeko i pritom se na licu mjesta razuvjerio u mnoge predrasude koje se obično vežu uz ovu prekrasnu srednjoazijsku zemlju, bogate tradicionalne prošlosti i suvremene sadašnjosti.

Njegovim riječima (i slikama) zbivanja su išla ovim tijekom:

VIP autobusom rano ujutro stižemo u Yazd, grad smješten oko 400 km južno od Teherana. Šarmantno je to mjesto s oko 500.000 stanovnika, centar zoroastrijske kulture, wind towera - wind catchersa - hvatača vjetra, zurkhane čija povijesti seže i 3.000 godina unatrag, gdje nas dočekuju temperature i do plus 30 stupnjeva Celzijevih (možda i više), pa tijekom obilaska znamenitosti često hvatamo sjenovite strane ulica, dvorišta džamija, stabala.

Smješteni smo u tradicionalnom hotelu (Orient - Marco Polo; Marko Polo je o svojim doživljajima tijekom epskog putovanja pisao i o Yazdu), u neposrednoj blizini Mullah Ismail džamije. Ovaj grad je nekako najoriginalniji, najautentičniji i najraznolikiji u ponudi (valjda zbog svoje starosti), premda ne i najljepši od svih gradova Irana koje sam posjetio. Vizurom grada dominiraju minareti dviju džamija - Mullah Ismail, uz koju smo smješteni, i Jame (Džame), locirane na velikom trgu u centru grada od kojeg smo udaljeni oko 10 minuta hoda.

U Muzeju vode upoznaju nas s načinom izgradnje qanatsa (kanata) - podzemnih kanala za dopremu vode (vidio sam ih i u Maroku), koji čine najveću mrežu tih kanala u svijetu, no koji se s površine zemlje ne vide. Ukratko, tim se kanalima voda blagim padom, ispod zemlje dopremala do podzemnih rezervoara iz kojih se stanovništvo dalje opskrbljivalo. Zanimljivo je da su kopači tih kanala (inače vrlo siromašni ljudi) pri obavljaju svoga posla bili odjeveni u bijelo kako bi ih, u slučaju urušavanja kanala, bilo lakše pronaći i odmah (u bijelom - boja žalosti) pokopati! Ovi rezervoari bili su hlađeni, kao i ostale zgrade windcatchersima - hvatačima vjetra, koji su zaštitni znak Yazda. Zbog ekstremno toplih ljeta građene su visoke kule koje su i najblaži uhvaćeni vjetar usmjeravale prema dolje, u prostorije zgrada, i na taj način ih rashlađivale. Vrlo domišljat, jednostavan i učinkovit način rashlađivanja - provjereno! Jedino mi nije bilo jasno zašto ovaj genijalan u svojoj jednostavnosti sustav nije primijenjen i u ostalim gradovima tog podneblja (Shiraz, Esfahan...) gdje također ljeti temperature dosežu vrijednosti i gotovo plus 50 stupnjeva Celzijevih.

Na glavnom trgu grada, u neposrednoj blizini Jame džamije, nalazi se i zgrada Zurkhana - “Kuća snage”, u kojoj se prakticira zurkhana - sport vrijednosti - spoj plemenitosti, ljubavi prema domovini kombinirano sa snagom, umjetnošću i književnosti. To je zgrada u kojoj se nalazi kružni prostor ispod razine tla, u kojem sportaši, praćeni glasnim pjevanjem bubnjara, skaču, vrte se oko svoje osi i tu i tamo podižu drvene čunjeve razne težine. Očekivao sam prikaz nesvakidašnje snage (budući da sam podigao neke od čunjeva - najteži sam jedva odigao od tla), ali svi su vježbali čunjevima kojima bih to mogao i ja uz uvjet da donekle posjedujem tehniku kojom oni raspolažu, a i to baratanje čunjevima trajalo je vrlo kratko (2-3 minute). Inače cijeli program traje oko jedan sat, pa su mi ti “bikovi od ljudi” više sličili na baletane, da ne kažem nešto uvredljivije za njih.

U ovom gradu nalazi se i Fire Temple (svi lokaliteti u Iranu, prometni znakovi, državne institucije - sve je označeno uz farsi jezik i engleskim) - zoroastrijski hram vatre, vrlo važno središte zoroastrijskog vjerovanja i kulture. Ovaj hram, sagrađen 1934., skromna je i skladna građevina u kojoj se nalazi staklom odvojen prostor u kojem u velikom peharu neprestano gori vatra svakodnevno drvima održavana od jednog čovjeka, i to unatrag 1.500 godina - bar oni tako kažu!

Ovdje je zgodna prigoda reći nešto o zoroastrizmu. To je nekoć bila “službena” religija sasanidske Perzije. Naučava dualizam - borbu između dobra i zla, a definitivni oblik mu je dao reformator Zaratustra (Zoroaster - po starogrčkoj etimologiji), koji je prema starogrčkim povjesničarima živio otprilike 6.000 godina prije Krista, dok Pahlavi izvori drže da je živio 600 godina prije Krista, otprilike 100 godina prije Kira Velikog, što se čini vremenski točnije. Ahura Mazda je vrhovni bog koji je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet i nema ni početak ni kraj - on je vječan. Zoroastrizam mnogi smatraju dualističkom religijom jer ima dva boga - dobra i zla. Ali budući da je bog dobra vječan, a onaj drugi ima “rok trajanja”, ima osnova da se zoroastrizam smatra monoteističkom vjerom, čak neki tvrde da je zoroastrizam prva monoteistička religija svijeta. Poštovanje prema Ahura Mazdi zoroastrijci iskazuju štovanjem “čistih vrijednosti” koje je on stvorio: zemlja, voda, zrak, vatra.

Od poznatih zoroastrijaca možemo spomenuti pokojnog Freddieja Mercuryja, frontmana grupe Queen, čiji su roditelji iz Irana najprije otišli u Indiju, a zatim na Zanzibar, gdje je mali Freddie i rođen. Red je spomenuti i Zubina Mehtu, slavnog indijskog dirigenta rođenog u Parsi obitelji u Mumbaiju, a koji je jedno vrijeme dirigirao i Bečkom filharmonijom (svima znani Bečki novogodišnji koncerti). Tu je i Pette Townshend iz grupe Who - za one starije!

Nedaleko od Yazda nalaze se i dva nevisoka brda, na kojima su zoroastrijci “pokapali” svoje mrtve do unatrag 50 godina (kada im je to zabranjeno), na način da bi ih tamo odnijeli i prepustili atmosferalijama, vremenu i pticama. Nisu pokapali mrtve jer bi tako, vjerovali su, zagadili zemlju. Što sada, nakon zabrane, vjeruju - ne znam!

Na putu za Shiraz posjetili smo i čempres, star, navodno, 4.000 godina. Kažem navodno, iako pokraj njega stoji službena ploča s podatcima o starosti, jer mu čovjek ne bi dao ni 2.000 godina!

Prije Shiraza veselim se obilasku Pasargada i kasnije Persepolisa, svjetski poznatih arheoloških nalazišta Irana koji su zbog svoje važnosti uvršteni u popis UNESCO-ove svjetske baštine kao jedni od ukupno njih 12 u Iranu.

Pasargad (“Perzijski vrt”) smješten je na uzdignutoj dolini okruženoj brdima, kroz koju protječe nevelika rijeka pa je u davnoj prošlosti bio idealno mjesto za naseljavanje ljudi. Grad je 546. g. pr. Kr. osnovao slavni Kir Veliki - osnivač Perzijskog Carstva i dinastije Ahemida, i bio je prvi glavni grad toga carstva. Osim što je bio administrativni centar, služio je i za odmor Kira Velikog i njegova sina Kambiza II., te je, zahvaljujući rijeci i sustavu podzemnih kanala, kanat bio prepun prelijepih vrtova, po kojima je Pasargad bio poznat diljem antičkog svijeta. Eto, otkad i odakle vuče korijene opsjednutost suvremenih Iranaca vrtovima, parkovima...

Danas je u Pasargadu osobito vrijedno vidjeti samo Kirovu grobnicu, dojmljivu zbog prohujalih vremena, ali vrlo skromnu imajući u vidu tko je u njoj bio pokopan. Smatra se da je našem slavnom kiparu Ivanu Meštroviću upravo ta grobnica poslužila kao ideja vodilja za gradnju Mauzoleja na Avali u Beogradu, pri čemu se sličnosti ne mogu ne primijetiti.

Iz vremena Kira Velikog potječe i “Kirov cilindar”. Izvorni primjerak nalazi se u Britanskom muzeju (a gdje bi drugdje), instituciji pretrpanoj s, valjda, najviše bespravno stečenih, da ne kažem opljačkanih umjetnina davnih i ne tako davnih vremena, neprocjenjive vrijednosti. Kirov cilindar se smatra prvim pisanim dokumentom o ljudskim pravima u povijesti. Njime je (na vrhuncu svoje moći) Kir Veliki proglasio da ne želi vladati onima koji to ne žele! Ja bih ipak rekao da se radi o dokumentu koji predstavlja prvi pisani trag demagogije u politici!

Pasargad je bio glavni grad sve do dolaska na vlast Darija I. Velikog, koji je, samo 30-ak godina poslije dao sagraditi novi grad, koji će se vezivati uz njegovo ime - veličanstveni Persepolis, udaljen od Pasargada samo 43 kilometra.

Persepolis (“Grad Perzijanaca”) bio je samo ceremonijalni grad Perzijskog Carstva, a smješten je 70 km sjeveroistočno od Shiraza i svakako je najpoznatija znamenitost i turističko odredište Irana. Danas od tog grada (prelijepog u njegovo vrijeme po tvrdnjama arheologa) nećete vidjeti gotovo ništa, budući da ga je “pijani Aco” (pardon, Aleksandar Veliki Makedonski) zapalio i razorio do temelja. Veliki ovaj, Veliki onaj - ne znaš koji je veći - svi redom vladari carstava koji su klali, pljačkali i razarali sve što je pripadalo slabijima od njih! Ako je to tako, a tako jest, bez ustezanja mogu ustvrditi da su sva velika i mala carstva u povijesti, daljoj i bližoj, u svojoj osnovi zločinačke tvorevine! Stoga i ne treba previše žalovati nad ostacima jednog carstva srušenog drugim, novim.

Općenito uzevši, mislim da je ljudska vrsta nepobitan dokaz da je evolucija, nakon karike koja nedostaje, krenula u krivom smjeru!