Reporter Andrija Jarak jedno je od zaštitnih lica Informativnog programa Nove TV, a ujedno i njihov najmobilniji novinar. Budući da je specijaliziran za javljanja uživo, uvijek je spreman prijeći stotine kilometara ne bi li izvještavao iz svih krajeva Hrvatske, a nađe se i u inozemstvu. Ovog iskusnog reportera gledatelji dobro poznaju - odavna je ušao u naše domove preko malih ekrana, a gotovo je nemoguće da ga, tijekom njegove dugogodišnje karijere, bar jednom niste sreli negdje na terenu. S Andrijom Jarkom smo za TV Obzor porazgovarali isključivo o njegovu dinamičnom poslu, a otkrio nam je, između ostaloga, kako se zaljubio u novinarstvo, što mu je najvažnije pri izvještavanju i može li si priuštiti godišnji odmor bez poziva kolega s posla.
Počnimo s tim kako ste se uopće počeli baviti novinarstvom. Kad ste shvatili da je to vaš životni poziv i ono što želite svakodnevno raditi?
- Uvijek sam bio 'ovisan' o vijestima, intrigirale su me važne teme i bitni događaji. Nikad se nisam mogao oduprijeti potrebi da o svemu važnom doznam više, otkrijem pozadinu i kontekst. A kako sam krenuo u novinarstvo? To je bio splet okolnosti... No jednom kad postaneš novinar, nisi našao posao, nego si postao novinar – i to si 24 sata na dan. Ne znači da sjediš u redakciji dan i noć, nego da razmišljaš i reagiraš kao novinar. Zato ovaj posao moraš voljeti ili ga ne možeš raditi. Bar ne dobro i kvalitetno.
Karijera duga dva desetljeća
Da je vaša karijera ljudsko biće, već bi bila punoljetna - novinarstvom se bavite već gotovo dva desetljeća, od čega ste gotovo deset godina na Novoj TV. Kad sada u glavi 'odvrtite film', na koja ste postignuća najviše ponosni, a koje biste situacije najradije izbrisali?
- Ponosan sam na svaki događaj i priču koja je nekom pomogla. Reakcije ljudi najbolja su potvrda da si napravio nešto dobro i pozitivno. Izbrisao bih sve tragedije, suze, bol i patnju kojima sam, nažalost, zbog prirode posla svjedočio.
Informativni program Nove TV godinama se razvijao, a Dnevnik Nove TV već godinama drži titulu najgledanije središnje informativne emisije. U čemu je, prema vašem mišljenju, tajna tog uspjeha i stečenog povjerenja gledatelja u odnosu na konkurenciju?
- Tajna je u ekipi i pravilima kojih se držimo. Ekipu čine vrhunski profesionalci koji svaki dan rade kao da im je baš on najvažniji – i nikad se ne zanosimo rezultatima. Uigrani smo i odlično organizirani. I znamo raditi, a ta vjerodostojnost, objektivnost, kvaliteta i brzina su vidljivi, gledatelji ih prepoznaju. Ne govorim sve to samo zato što nas gledanost stavlja na prvo mjesto. Govorim i zbog svega što čujem od ljudi dok smo na terenu. To su najljepši trenuci.
Na pravom mjestu u pravo vrijeme
Kojih se pravila držite kad je riječ o odnosu prema gledateljima koji prate vaše reportaže? Što vam je, dakle, najvažnije pri izvještavanju?
- Uvijek dajemo istinu i sve strane priče. Treba biti pošten, ne 'farbati' i ništa dodavati. Mi donosimo činjenice, a gledateljima ostavljamo zaključke. To je najpoštenije i najispravnije. Uporni smo i ne odustajemo kad netko izbjegava stati pred javnost ili kad pokušava nešto sakriti. Uporni smo i pratimo teme dok se ne vidi rješenje na vidiku. Bitno je biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. A kad te ljudi vide na mjestu događanja, znaju da je to najvjerodostojnije.
U svom nepredvidivom poslu često izbivate iz kuće, a prilikom odlaska na posao ne znate gdje ćete završiti do kraja dana. Kako vaša obitelj to podnosi?
- Navikli su se, pa dobro podnose izbivanja i nagla putovanja. Doista ne mislim da su zbog toga u lošijem ili boljem položaju nego druge obitelji. Prate sve aktualnosti i o njima razmišljaju, pa dobro znaju kakva je situacija. Stoga im nije prihvatljivo 'kukati' jer me nema tjedan dana ili više.
Velike tragedije
Ekipa reportera Nove TV pratila je iz dana u dan poplave u regiji. Što vas je najviše pogodilo u toj nezapamćenoj katastrofi?
- Nemoć. Pogledi u prazno i frustracija ljudi koji su izgubili sve što su godinama stvarali. Najgore je što su i sami svjesni da im nitko neće moći vratiti izgubljeno.
Prethodnih godina izvještavali ste o brojnim velikim tragedijama. Koje su vam se najviše urezale u sjećanje?
- Više je takvih priča, ali istaknuo bih kornatsku tragediju i ubojstvo Antonije Bilić. Obje sam pratio od prvog dana, i nastavio pratiti kontinuirano, pa sam osjetio svu bol, tugu i frustraciju.
Budući da ste često na terenu, sigurni smo da doživite razne situacije. Možete li se prisjetiti neke, bar nedavne situacije?
- Previše ih je da bi stale u jedan tekst. Pamtim uvijek one smiješne. Bezbroj je situacija u kojima te nasmiju ljudi od kojih bi to najmanje očekivao. Najsimpatičniji su umirovljenici koji, dok čekamo javljanje, priđu i postave bezbroj pitanja: Hoće li ga osuditi, je li mu došla žena, tko ga je dovezao i slično.
Razgovarao : Adrian ANDREJEK
U ZADNJI TREN
Kad vam se posljednji put dogodilo da ste prilog morali snimiti na brzinu, u zadnji trenutak? O čemu se radilo?
- Televizija je zahtjevan medij, naročito kad se držiš pravila koja sam maloprije spominjao i želiš donijeti doista najnovije informacije. Stoga situacije koje spominjete nisu iznimka, nego pravilo. Ne bih rekao da radimo 'na brzinu', nego brzo. Snimiti izjavu, mjesto događanja, svjedočanstva ljudi na koje tema utječe, dobiti potvrde i podatke institucija, dozvole za snimanje, montirati, pripremiti se za javljanje uživo – to je svakodnevni ritam koji gledatelji ne vide, ali ne bi nužno ni trebali. Koliko smo mi žurili i bili u stresu hoćemo li stići sve na vrijeme napraviti, to je tek kulisa. Najvažnije je da nema greške i da su informacije provjerene i najnovije.
GODIŠNJI ODMOR
Možete li si priuštiti godišnji odmor s isključenim mobitelom?
- Da se uopće ne čujem ni s kim iz redakcije dok sam na godišnjem? To se još nije dogodilo. Zovu oni mene, zovem ja njih, i drago mi je što je tako. Nekad se čujemo zbog posla, ali znam i ja njih nazvati, makar da ih zezam što sam ja na odmoru, a oni ne (smijeh). Nije to ništa loše, jednostavno takav odnos imamo. Naša redakcija je kao obitelj.