Novo ime na hrvatskoj glazbenoj sceni su Auguste, akustični pop-bend koji su osnovale prijateljice Ivana Lulić (vokal) i Gordana Marković (vokal i gitara). Glavna karakteristika njihove glazbe vokalne su igre i ljubavne teme. Pjesme pričaju vlastitu glazbenu priču o odnosu s ljudima koji kroz život dolaze i prolaze te gradu, kao glavnom motivu, koji ih spaja. I dok “Auguste” rade na novim materijalima, Ivana i Gordana izdvojile su vremena za TV Obzor i predstavile se našim čitateljima.

Kako ste se upoznale, kako je bend osnovan i otkud naziv Auguste?

IVANA: Zapravo, bend se osnovao gotovo odmah nakon našeg upoznavanja, 2008. godine, na audiciji vokalnog studija Bacchabundus, gdje smo odlučile istovremeno naučiti vokalnu tehniku. Obje smo posebno voljele pjevati i iako većina ljudi misli da je nevjerojatno lagano pjevati, zapravo nije tako. Gordana i ja zbližile smo se kroz produkcije u vokalnom studiju. Kad sam, nakon nekoliko mjeseci, dobila priliku nastupiti u HRT-ovom "Briljanteenu" s autorskom pjesmom, nisam bila posve sigurna u svoje sviranje gitare, tako da se Gordana zapravo dobrovoljno javila da me poprati na gitari. To nam se jako svidjelo, no ni jedna nije autorski sazrela pa smo često nastupale izvodeći obrade. "Auguste" smo postale zbog pjesme Louisa Armstronga. Uvijek se zapetljam objašnjavajuće ime (smijeh). Prva obrada koja je zazvučala nekako originalno u našoj izvedbi bila je pjesma "What a Wonderful World", i htjele smo nastaviti stvarati vlastitu glazbu u tom nekom smjeru. Dok sam istraživala pozadinu pjesme, saznala sam da je napisana u kolovozu (augustu) 1967. Nekako mi je to 'august' zapelo za uho, vizualno je bilo zanimljivo, jednostavno i lako pamtljivo ime.

Aktualni singl "Ona" govori o neuzvraćenoj ljubavi. Kako je pjesma nastala i u kojem trenutku?

IVANA: Nekako želim vjerovati da je prije ovog digitalnog doba bilo mnogo lakše preboljeti stare ljubavi. Na Facebooku, Twitteru i sličnim društvenim mrežama, čak i ako prekinete s nekim i odlučite biti samo prijatelji, uvijek se događaju one strelice i pojavljivanja nekih informacija koje, možda, više i ne želite znati. Primjerice, da se vratio svojoj staroj djevojci. Pa to baš nikad nije lijepo čuti. Tako je nastao tekst pjesme. Tada sam još uvijek bila ljubomorna, no s vremenom sam se riješila i tog ružnog osjećaja. Znala sam da je pjesma dobra čim sam je napisala i morala sam je odmah poslati Gordani e-mailom, a kad sam sljedećeg dana dobila glazbu, demo verziju pjesme snimljenu na mobitel, tek me tada oborila s nogu i znala sam da smo napisale nešto sjajno!

Jeste li zadovoljne s tim koliko je singl zastupljen u radijskim i televizijskim eterima?

IVANA: S obzirom na to da nam je ovo prvi radijski singl, jako smo zadovoljne! Novi smo izvođači i vjerujem da ćemo još neko vrijeme probijati led dok nas ljudi ne upoznaju, no vjerujemo u sve što stvaramo i znamo da ćemo s vremenom uspjeti. Uostalom, pjesma se većinom nalazi na vrhovima top-ljestvica, a jedan tjedan uspjele smo se probiti čak i na nacionalnu TOP 40, što je zaista uspjeh za jedno debitantsko ime. Televiziju napadamo na jesen; sada je već počela ljetna shema. Dobivamo sve same pozitivne komentare i na pjesmu i na videospot, stoga smo već sada ponosne.

Koliko vas roditelji podržavaju  u odluci da se ozbiljno bavite  glazbom?

IVANA: Mislim da smo do voljno odrasle da možemo  donositi odluke koje će nas  pratiti kroz život. Tako smo  odgojene. I Gordana i ja po prilično smo rano shvatile što  nas ispunjava. Doduše, još  uvijek stojimo čvrsto na zemlji  i shvaćamo da je teško biti  isključivo glazbenik, osobito u  Hrvatskoj, ali vjerujem da će se  svi složiti da se puno veći i  ljepši rezultati dobivaju kad  ste sretni dok radite. Bez oca  sam ostala dok sam bila još  dijete, ali zato me majka uvi jek podržavala i kad sam odlu čila krenuti u glazbenu školu, i  kad sam odlučila proputovati  pola svijeta s posve nepoz natim ljudima zbog glazbe.  Mogu reći da imam veliku po dršku.
GORDANA: Moji roditelji su  prilično suzdržani dok im uz buđeno pričam o odlascima u  studio ili snimanju spotova, ali  onda po malim stvarima os jetim da su jako ponosni i  iznenadi me kad zapravo sh vatim koliko prate sve što ra dimo.

Imate i stalni posao koji se  savršeno nadopunjuje s glaz bom. Kako sve to funkcio nira?

IVANA: Savršeno se nadopu njuje - samo mi je sada dan  malo prekratak (smijeh). Od 9  do 17 sati radim za disko grafsku kuću, a od 17 sati pa  do ponoći radim za bend. Sve  je lakše kad vidim lijepe re zultate. Tada mi ne smeta ni  umor, ni loše raspoloženje i  brzo zaboravim na sve pre preke na koje nailazim.
GORDANA: Voljela bih bar na  nekoliko tjedana osjetiti kako  je to kad se jedino možeš  posvetiti glazbi koju voliš naj više na svijetu, te kad si okru žen glazbenicima i ljudima ko ji također obožavaju to što  rade. No život se nikad ne  sastoji samo od jedne stvari, i  shvatila sam da me ta raz nolikost jednako inspirira i  obogaćuje. U principu, i da  nemam stalan dnevni posao,  nekako mislim da bih se i dalje  glazbi posvećivala uglavnom  u večernjim satima, kad se sve  primiri i kad se mogu najbolje  koncentrirati.

Koje su najčešće zapreke na glazbenoj sceni za mlade glazbenike?

IVANA: Jedna od zamki je jako malo tržište na kojem su neizbježna uspoređivanja. Mladi glazbenik uvijek se mora više dokazivati. Baš sam nedavno ušla u raspravu s jednim glazbenim urednikom koji je jedan od rijetkih, razmišlja izvan okvira. Kad si već poznato ime možeš imati baš lošu pjesmu koja će se bez problema odmah zavrtjeti u glazbenom eteru, samo zato što je već ime glazbenika brend. Neki prate zakon tržišta i rade prilagodbe. Danas ljudi slušaju jako čudnu glazbu. Nama ne pada na pamet mijenjati svoju glazbu da bi se lakše prodala. Mislim da se to kad-tad obije o glavu.

Ovo doba godine prepuno je  raznih festivala. Vjerujemo da  ih pratite, no kako ste za dovoljni onim što vidite?

IVANA: Trenutno i ovo malo  slobodnog vremena što ima mo pokušavamo iskoristiti na  snimanje novih pjesama u stu diju. Ne stignemo toliko pra titi natječaje, no zaista bi bilo  lijepo, pogotovo sada preko  ljeta, otići malo izvan svoje  okoline, izići iz rutine i od moriti uz gitaru. Poslale smo  poneku prijavu pet minuta do  ponoći (smijeh). Zasad svira mo na "Ferragosto Jam" fes tivalu u Orahovici koji od ove  godine ima i Ištekani stejdž,  polufinalistice smo festivala  "SuperUho" u Šibeniku i jako  bismo voljele ondje nastupati,  jer još od prošle godine no simo baš lijepe uspomene sa  nastupa na "Terraneu", a još za  dva cool festivala trebamo do biti potvrdu. Ove ljetne verzije  festivala lakih nota preskače mo jer mislimo da ima do voljno drugih izvođača koji će  se nadmetati za nastupanje  na njima. Na prste dvije ruke  mogu nabrojiti glazbenike ko ji ne žele pokazivati noge ili  dekolte na nastupu, one koji  ne žele nastupati na playback  ili još gore, samo otvarati usta  čak i bez mikrofona, te svirati  električnu gitaru bez kabela i  pojačala. Meni je to skroz fo liranje i sram me što se takvi  ljudi nazivaju glazbenicima.  Zar oni ne osjećaju ono iz garanje na sceni kad treba  izvesti pjesmu i prenijeti emo cije publici? Ako već osjećaju,  zašto pristaju na takvo de gradiranje umjetnosti?  Strahovito su se pobrkale vri jednosti u današnjem svijetu, i  ne pričam samo o glazbi. No,  da ne kritiziram samo nas koji  dolazimo na pozornicu, i na čin slušanja glazbe se jako  promijenio. Više nema one  kulture slušanja, istraživanja,  nego je glazba postala neka  vrsta soundtracka za život;  postala je pozadinska. Puno  puta čujem kako je publika  nezadovoljna live izvedbom  benda, a ista publika ne sh vaća da je nastup uživo jedina  prilika bendu da ponovno os jeti slobodu interpretacije  pjesme koja je sada u ko načnom obliku 'zarobljena'na  službenom nosaču zvuka. No,  njega publika gotovo uopće  ne kupuje. Danas je glazba,  kao i mnoge druge stvari, po stala potrošna roba. Jedan  singl prođe, drugi ne. Važno je  što se može prodati, na čemu  se može zaraditi. I čini mi se  da je naša generacija poslje dnja koja još uvijek prati ka rijere bendova i prati kako  glazba sazrijeva zajedno s  bendom. Ako sam to krivo  percipirala, onda mi je neiz mjerno drago da sam u kri vu.

U kojoj ste mjeri ambiciozni  kad je u pitanju glazba?

IVANA:Htjela sam sad nešto  drugo reći, pa sam zatozas tala, duboko udahnula. Raz mislila. Već ovo što sada ra dimo s "Augustama" zaista  djeluje ambiciozno. I jest. Sa da je to postalo ozbiljno. Nis mo više one dvije što nekad  nešto negdje pjevaju. "Augus te" sve više prestaju biti pro jekt i sve više postaju ono što  nas skroz ispunjava. Utoliko  smo ambiciozne jer se tru dimo stajati iza svih odluka,  nikuda ne žuriti, raditi kva litetno i bez ikakvih pritisaka.  Mislim da su tada rezultati  neizbježni. Već sada shvaćam  da svakim novim nastupom  otvaramo nove mogućnosti i  stvaramo nova poznanstva.  Svakom novom objavom u  medijima i svakim puštanjem  pjesme na radiju dolazimo do  nekog novog slušatelja. To je  fascinantno. Često znam pu no toga uzimati zdravo za  gotovo, ali samo kad pojmim  koliko se kotačića mora okre nuti da bi se nešto dogo dilo...
GORDANA: Živimo u vremenu  kad se sve mora dogoditi brzo  i odmah se moraju vidjeti re zultati. Međutim, tada sve ne kako i blijedi vrlo brzo. Ljudi  su općenito zatrpani informa cijama koje im dolaze sa svih  strana, gotovo bi se moglo  reći da žive sjedeći za kom pjutorima i internetom. U tak voj situaciji ponekad je teško,  u svoj toj masi, pronaći ono  što vam se sviđa. Mi smo str pljive, ne namećemo se pre više i imam osjećaj da držimo  svoj tempo. Glazbu doista ne  treba požurivati. Ambiciozne  smo u tom smislu da nam je  više stalo cijeli život posvetiti  tome i da smo zadovoljne ti me, nego da čim prije oku pimo što veći broj slušatelja. 

Kako izgledaju planovi benda  kad je riječ o novim mate rijalima, nastupima, možda i  debitantskom albumu?

IVANA: Trenutačno u studiju  završavamo drugi singl koji će  biti skroz jesenski i govoriti o  svemu onome što proživlja vaju ljudi u gradovima čim  padne malo kiše. Obje smo  poprilično vesele osobe, po sve zvrkaste kad je riječ o nas tupima, no kada krenete ana lizirati naše tekstove, nekako  se izgubi taj dojam. Zato nam  je nova glazba sve više u kon trastu s tekstovima. Tako će i  "Magla", naš sljedeći singl, biti  jedna skroz vesela swing pjes ma koju će ljudi, nadam se,  voljeti pjevušiti kad krene je sensko sivilo. Evo, otkad je  snimamo, ja je pjevušim svako  jutro dok jurim na posao. Nas tupamo u Koprivnici 19.  srpnja, u Orahovici 2. kolo voza, a dogovaramo još neke  gradove na moru, tako da se  nas dvije sa svojom jednom  gitarom jako brzo možemo  zaputiti bilo gdje. Krajem ljeta  ponovno se vraćamo u studio  i nastavljamo snimati ostale  pjesme. Ne bismo voljele žu riti s albumom jer želimo biti  zadovoljne apsolutno svakom  pjesmom, no voljele bismo  imati i fizički dokaz u rukama  bar početkom 2015. godine.

Ivana, kako ćete ovih dana  proslaviti svoj 28. rođendan?  Što biste si poželjeli?

IVANA: Srpanj mi je najdraži  mjesec u godini i definitivno  tome pridonosi i rođendan  (smiješi se).
Lijepo je znati da ste voljeni i  primati sve te lijepe riječi k  srcu. Blagoslovljena sam do brim i dragim ljudima, a to  sam shvatila tek kad sam je dan rođendan provela sama  putujući autobusom iz Sin gapura u Maleziju! Želim ih  okupiti u stanu pored finog  vina, puno se smijati, a naći će  se i neka gitara, kazoo i šuške.  Uvijek je zanimljivo igrati "Dr žava, grad, selo" ili "Pictio nary"kad se već fino oraspo ložite (smijeh).