Sutra, u nedjelju, u Hrvatskoj se obilježava državni blagdan Dan antifaštističke borbe. Toga datuma, 22. lipnja 1941., u šumi Brezovica kod Siska, osnovan je Prvi sisački partizanski odred, u tadašnjoj okupiranoj Europi ujedno i prva antihitlerovska postrojba.

Uz dužno poštovanje prema tom povijesnom događaju, napose hrvatskom antifašizmu, zbivanja u razdoblju Drugoga svjetskoga rata na prostorima tadašnje Jugoslavije imaju i svoju mračnu stranu, o kojoj smo porazgovarali s uglednim hrvatskim povijesničarem, mr.sc. Ivanom Kozlicom. Povod su njegove knjige koje se bave prešućivanjem partizanskih zločina i žrtava u Dalmaciji, konkretno u Cetinskoj krajini.

Vaša nova knjiga “Markovića jama”, bavi se partizanskim zločinima u Aržanu i Podima 1944. godine. Uz vašu prethodnu knjigu “Krvava Cetina”, to su još jedna mučna svjedočanstva o partizanskim, odnosno komunističkim zločinima, učinjenima pred kraj rata. Ukratko, o čemu se radi u “Markovića jami” i zašto se u javnosti, bar mi se tako čini, o tim i općenito zločinima u Cetinskoj krajini, ali i na drugima mjestima, danas vrlo malo, ili uopće ne govori?

- Zločini partizanskih postrojbi na prostoru Dalmacije bili su česti i u pravilu nisu istraženi. Jedan od njih zbio se krajem svibnja 1944., nakon partizanskog napada na Aržano, u blizini Imotskog. Tu je u nekoliko sati ubijeno oko 40 domobrana, dok su partizani imali dvoje mrtvih. Upravo taj omjer žrtava ukazuje da je riječ o likvidaciji zarobljenih i ubijanju prilikom pokušaja proboja iz obruča, što potvrđuju neki dokumenti i brojna svjedočanstva. Osim toga, zarobljeno je 130 branitelja koji su povedeni u Pode pokraj Trilja. Tu ih je većina tijekom nekoliko dana pobijena i pobacana u Markovića jamu, duboku oko 50 metara. Njihovi su posmrtni ostatci izvađeni iz jame 1993., a 2001. pohranjeni u spomen-kosturnicu u Dobranjama, na imotskom prostoru. Surovost počinitelja tog zločina najbolje se vidi u činjenici da su neki zarobljenici čak i živi bacani u grotlo jame, a jedan je preživio pad te je nekoliko dana dozivao pomoć. Možemo samo zamisliti kako se osjećao, ostati na mrtvim tjelesima svojih suboraca, strašno da strašnije ne može biti. Patrizani su mu kasnije bacili uže, izvukli ga i ponovno bacili u jamu. Većina ubijenih bila je iz imotskih sela te iz okolice Ljubuškog, Gruda, Tomislavgrada i Posušja u BiH. U knjizi sam detaljno obradio borbe na Aržanu, križni put do Poda dugačak 25 km, ubijanje, skrivanje zločina, krivotvorenja dokumenata, otvaranje jame poslije 1990. i dr. Donio sam popis 138 ubijenih te imena onih koji su se uspjeli spasiti bijegom - goli! Velika vrijednost knjige brojni su dokumenti i izvorna svjedočanstva, kako s partizanske, tako i s hrvatske strane, te izjave očevidaca, čak i nekih sudionika u provedbi zločina.

Inače, Cetinski kraj jako je stradao u Drugom svjetskom ratu. Ubijeno je ili poginulo više od 5.000 osoba, što je približno deset posto stanovništva. Masovne sam zločine opisao u “Krvavoj Cetini”, a još ostaje za istražiti mnoga pojedinačna ubojstva koja su najvećim dijelom počinile partizanske postrojbe.

Zašto se u Hrvatskoj o žrtvama komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata više govori u ideološkom kontekstu, a manje u povijesnom, znanstvenom? Naime, dojam je kako se, nažalost, zločini, uključujući i blajburški, koriste za dnevnopolitičke obračune desnice i ljevice u Hrvatskoj, konkretno HDZ-a i SDP-a. Koliko to zamagljuje pravu istinu?

- Brojna ubojstva koja su počinili pripadnici komunističke vojne sile još uvijek nisu istražena, a kako stvari stoje proći će još mnogo vremena da se to dogodi, ako se ikada i dogodi. Slažem se s vama da se tom problemu više pristupa s ideoloških pozicija, a manje sa znanstvenih. Ipak, ne može se reći da se u posljednjih dvadesetak godina nije ništa učinilo, napisane su i objavljene mnoge znanstvene studije, održani brojni skupovi, ali još uvijek se problemu komunističkih zločina ne pristupa na onaj način kako bi to trebalo biti, sve je to nekako “na kapaljku”. Kao da se iz nekog nevidljivog središta sve nadzire s ciljem da se opća slika pobjednika i poraženih osjetno ne izmijeni. Nisu do kraja jasne namjere desnice i ljevice, jer u vrijeme vlasti jednih i drugih nije učinjeno mnogo na utvrđivanju konačne povijesne istine, ako se ona može uopće i utvrditi. Istina, HDZ je tu činio mnogo više, a oni procesi koji su započeti zaustavljeni su nakon promjene vlasti. SDP pak ima neskrivanu politiku da se slika iz jugoslavenskog doba ne mijenja, jer su mnogi kadrovi ne samo ideološki vezani s partizanskim i komunističkim strukturama, nego su čak i dio tih struktura. To se dijelom odnosi i na HDZ, ali i na druge političke stranke.

Zašto Hrvatska, danas samostalna i neovisna, a usto još i članica EU, još do kraja nije raščistila s takvim teškim i traumatičnim nasljeđem Drugoga svjetskoga rata i godina nakon rata? Evidentno je kako se neke zločine prešućuje, a neke, poput Jasenovca, izvlači u prvi plan...

- Različitost odnosa prema ratnim događajima najbolje se može ilustrirati činjenicom da je predsjedništvo Hrvatskog sabora nedavno odbilo pokroviteljstvo nad obilježavanjem sedamdesete obljetnice teških zločina u cetinskom kraju u kojima je ubijeno oko 1.400 osoba. Osim odbijanja pokroviteljsta nitko se od pozvanih državnih dužnosnika nije došao pokloniti nedužnim žrtvama. Žalosti obrazloženje kako se ne radi o događajima od državnog značaja i kako zločini nisu istraženi. Teško je to razumjeti, ja za to nemam riječi. Ali zato se u Jasenovcu pojavljuju sva tri predsjednika! Kako onda očekivati “završetak” rata?

Koliko je po tom pitanju izražen strah od tzv. revizije povijesti, budući da se nerijetko, kad se spomenu komunistički, partizanski zločini, tema izokreće zlorabeći širi kontekst antifašističke borbe za slobodu?

- To je veliki problem. Revizija napisane povijesti je potrebna. Molim vas, što bi trebao danas u hrvatskoj značiti pojam antifašizma. U knjizi sam citirao izjavu bivšeg predsjednika Mesića kako je antifašistička borba bila “čista u ideji i izvedbi”. Za mene danas nema spora, i ideja i izvedba bile su nečiste, neljudske. Zar je bacanje živih ljudi u jame, ubijanje zarobljenika bez suđenja, zar je to čisto? To samo može izjaviti zlonamjeran čovjek, da ne izrečem još teže riječi, iako ih po svemu zaslužuje. Kada takve teze i stavove zastupa bivši predsjednik RH, i to u dva mandata, što nas onda treba čuditi? Komunistički antifašizam ne razlikuje se mnogo od samog fašizma i nacizma, ni u ideji ni u izvedbi!

Zločini ne bi smjeli zastarjevati, to je jasno, no čini se kako kod nas zastarjeva i odgovornost za zločine. Zašto je tome tako?

- Današnja struktura ljudi koji participiraju u vlasti na razne je načine vezana s bivšim političkim sustavom. SDP je sljednik KPH i KPJ, nikada se toga nije odrekao. Osim materijalne imovine oni pokazuju da baštine i ideologiju, ali i naslijeđe koje uključuje sve dobro i loše što se događalo u gotovo stogodišnjoj povijesti komunističke ideje i partije. Nije dovoljno odbaciti naziv, komunističko ime zamijeniti socijaldemokratskim. Pogledajte kako je prikazana presuda Josipu Boljkovcu. Njegovi su drugovi slavili oslobađanje zbog nedostatka dokaza, iako je sud nesporno dokazao zločine! Taj dio presude ih ne zanima. Meni se čini mnogo važnijim da je zločin dokazan, mi danas znamo da se nalozi za likvidacije nisu pisali niti potpisivali, od vrha pa niže. Tito vjerojatno nije potpisao odluku o ubijanju zarobljenih protivničkih vojnika, ali činjenica da nitko za ubijanja nije odgovarao nepobitno nam potvrđuje da je upravo on o tome odlučio. Za mene nema spora o njegovoj odgovornosti, ali još uvjek u mnogim mjestima naše domovine trgovi i ulice nose njegovo ime, od Zagreba pa dalje. To su političke odluke svih dosadašnjih vlasti, a do kada će tako biti, ja ne znam. Važne su povijesne osude sustava, ali i onih čija se nedjela mogu dokazati.

Pokojni prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman, ustrajavao je na pomirenju sinova partizana, ustaša i domobrana. Danas, s vremenskim odmakom, koliko je prema vašem mišljenju ta teza bila opravdana i objekivno moguća u provedbi?

- Ta Tuđmanova ideja ima posebice simbolično značenje i ukazuje na potrebu povijesnog jedinstva nacije u teškim vremenima. Osobno poznajem mnoge sinove ustaša i partizana koji su dugogodišnji prijatelji, koje nije trebalo miriti. No ta se ideja nije smjela koristiti kako bi se zaboravile nečije nečasne uloge u komunističkom vremenu. Ja mogu razumijeti potrebu naglašavanja te ideje u doba rata, jer je ona sigurno pridonijela potrebnom jedinstvu u obrani od srpske najezde. Nažalost, danas sve više vidimo tu podjelu, možda i zato što se u ratu, posebice poslije rata, nije odstranilo s javnih funkcija sve one za koje se moglo dokazati protuhrvatsko djelovanje. Posebno one u tajnim službama djela kojih su dovodila do ubojstava političkih protivnika.

Poljska, ali i druge države, provele su lustraciju i nije se dogodila nikakva tragedija za zemlju. Zašto se kod nas o lustraciji priča “u rukavicama”, i je li ona još uopće moguća, s obzirom na protok godina?

- Jednostavan je odgovor zašto nije bilo lustracije. Mnogi nositelji javnih dužnosti iz jugoslavenskog vremana samo su promjenili dresove i nastavili “igrati” u novim okolnostima. Molim vas, pogledajte samo političke dužnosnike sve od početka devedesetih do danas, koliko ih je bilo u partizanima, na raznim dužnostima u SFRJ, ili su rodbinski vezani s takvima. Mnogi od njih bili su u samome vrhu komunističkog represivnog sustava, OZN-i, UDB-i, JNA, policiji i dr. Kao da su se dogovorno rasporedili. Pa tko je trebao pokrenuti nekakav model lustracije? No, ja sam uvjeren da nikada nije kasno kako bi se lustraciju provelo, samo je važno da o tome odluče donositelji odluka. Mi, odgovorna javnost, jedini ih na to možemo prisiliti, jer će uvijek biti onih koji će se tome protiviti.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

(Knjigu "Markovića jama" u Osijeku možete nabaviti u knjižari "Školske knjige", Trg A. Starcevica 12.)