Gost predavač na ovotjednom 13. Kongresu IAPNM-a, organiziranom na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, bio je i prof.dr.sc. Rory Ridley-Duff s Hallam Sveučilišta u Sheffieldu, jedan od najznačajnijih svjetskih teoretičara i praktičara socijanog poduzetništva.

Tema kongresa je “Stvaranje vrijednosti i unaprjeđivanje kvalitete života putem marketinga u neprofitnom i javnom sektoru te socijalnom marketingu” pa smo s gospodinom Ridley-Duffom porazgovarali o toj i drugim stvarima, netom prije njegovog dolaska u Osijek.

Što je tema vašeg predavanja na IAPNM Kongresu u Osijeku?

- Moje glavno predavanje je o modelu FairShares. Taj model može se koristiti za istraživanje koliko etičkog ponašanja može i treba biti uvršteno u socijalno poduzetništvo. Pametnim korištenjem brendiranja, principa dizajna i demokratskih sustava upravljanja razvija se nova opcija za europski stil društvene ekonomije. Dolazak na konferenciju IAPNM pomoći će mi da nadopunim drugo izdanje moga rada “Understanding Social Enterprise” novim saznanjima o marketingu. Osim toga, veselim se što ću se naći sa Sonjom Vuković i Antom Vekićem iz SLAP-a, iz Osijeka, kako bih razvio vezu između hrvatskih mreža društvenih poduzetnika i Social Enterprise Europea. Mi ćemo raspravljati o lokalnim i europskim projektima uključujući i prvu hrvatsku FairShares kompaniju.

Poznati su vaši radovi iz područja teorije i prakse socijalnog poduzetništva. Ukratko, pojasnite nam što je zapravo socijalno poduzetništvo i kakva je njegova uloga danas, posebice u okolnostima svjetske krize i recesije?

- Socijalno poduzetništvo širi je pojam od poduzeća u društvenom vlasništvu, odnosno društvenog poduzetništva. Koristim izraz socijalno poduzetništvo kako bih opisao proces identificiranja prilika za istovremeno poboljšavanje društvenih i ekonomskih ishoda. To može biti projekt unutar privatnog poduzeća, nevladine organizacije ili državnog poduzeća. Svaka inovacija u društvenim vezama koja poboljšava životne sustave na održiv način može biti smatrana socijalno-poduzetničkim doprinosom. Ponekad to zahtijeva stvaranje nove organizacije, odnosno poduzeća u društvenom vlasništvu. Poduzeća u društvenom vlasništvu stvaraju društvenu vrijednost na tri načina. Prvo, povećavaju prilike za ljude da sudjeluju u vlasništvu, managementu i upravljanju organizacija koje su vitalne za kvalitetu njihovih života. To se uspostavlja tako što članovi dobivaju udio u kompanijama i kooperacijama. Kao drugo, oni ohrabruju etičke izbore u proizvodnji i potrošnji. Tvrtke koje ovo rade mogu koristiti privatnu pravnu formu, ali imati društvene ili ekološke ciljeve koji se poklapaju s održivim razvojem. Na kraju, može doći i do trgovanja za javnu dobrobit. To se sastoji od tragovačkih aktivnosti i aktivnosti nevladinih organizacija koje se poklapaju s njihovom socijalnom, društvenom svrhom. Svi ovi pristupi stvaraju društvenu vrijednost tako što stavljaju dobrobit zajednica ispred privatizacije profita. U Velikoj Britaniji mnogo slušamo o trećem tipu (trgovina za društvenu dobrobit). No, vjerujem da prva dva imaju veći potencijal da transformiraju lokalne ekonomije i opskrbe lance poštenije distribuirajući profit. To je motiv za razvoj FairShares Modela.

Koliko je razvijeno socijalno poduzetništvo u Velikoj Britaniji danas, ali i u drugim zemljama?

- Ako uzmemo u obzir izvješća podsektora, čini se da je podjednako širenje sva tri tipa socijalnog poduzetništva (tvrtke čiji su članovi i njihovi vlasnici, društvene i ekotvrtke te trgovanje za javnu dobrobit). Od 2008. do 2012. broj kooperacija je narastao s 4.820 na 6.169, a članstvo u uzajamnom sektoru naraslo je s 11,3 milijuna na 15,4 milijuna. Zaključno, broj tvrtki u društvenom vlasništvu narastao je sa 62.000 na 70.000, a njihov je prihod udvostručen. U istom razdoblju, humanitarne su udruge povećale trgovanje za javnu dobrobit, a zaposlenost je narasla s 539.000 na 770.357. Na globalnoj razini poduzeća u društvenom vlasništvu nastavljaju privlačiti podršku. Institucije i vladinog i privatnog sektora prihvaćaju njihovu terminologiju. Unileverovov direktor Harish Manwani nedavno je podržao ideju o društvenim vrijednostima i partnerstvu u zajednici. U Velikoj Britaniji 2012. uveden je Public Services (Social Value) Act. Američki zakonodavci stvorili su Benefit Corporations (B-Corps). Japan danas ima Social Responsibility Corporations. U Europi imamo Društvenu poslovnu inicijativu. Južna Amerika govori o rastućoj “ekonomiji solidarnosti”. Pokret još uvijek pomiče srca i umove po cijelom planetu.

Koje bi modele socijalnog poduzetništva preporučili Hrvatskoj, s obzirom na specifičnosti hrvatskih prilika?

- Bilo bi prepotentno od mene da ponudim neka rješenja umjesto hrvatskih poduzetnika koji bolje poznaju situaciju, ali mogu izreći svoj opći dojam. Ja osobno preferiram koopertivne i obostrane modele vlasništva. No, dok se oni razvijaju sporije nego ostali modeli, ja sam za podržavanje širokog spektra malih poduzetničkih inicijativa u kombinaciji s podrškom razvoja strategija u korist vlasničke strukture članova. To bi moglo potrajati pet do deset godina, dok proizvođači, potrošači i ulagači ne stvore vlasničku strukturu s više ulagača, što je vitalno za održivost. Model FairShares to podržava. Posjetio sam istočnu Europu nekoliko puta u zadnjih nekoliko godina. Ovdje, u vašoj regiji, postoji želja da se ponovno izgrade veze između zajednica pogođenih raspadom Jugoslavije. Bez obzira na to je li to socijalno poduzetništvo koje reintegrira podijeljenu zajednicu (kao što se dogodilo u Bosni i Hercegovini), ili omogućavanje zaposlenja ranjenim ratnim veteranima (kao što se događa u Crnoj Gori), postoje specifične okolnosti koje se odnose na to razdoblje konflikta. Naučit ću više o hrvatskoj situaciji tijekom ovog putovanja i vratit ću se krajem mjeseca kako bih sudjelovao na ICA Research Conference u Puli i naučio još više.

Osim socijalnog poduzetništva, koja su još područja kojima se bavite u svojim istraživanjima?

- Moje istraživanje pokreće želja da izgradim znanje o dobrim radnim odnosima. Nakon doktorata napisao sam znanstveni rad o ulozi emocija u vezama (“Emocije, zavođenje i intima”). U isto vrijeme napisao sam roman (“Prijatelji ili ljubavnici”) o kompleksnosti odjela ljudskih resursa. Moji akademski radovi fokusiraju se na demokratske odnose i upravljanje koje omogućava zaposlenicima da sudjeluju u donošenju odluka.

Kakva je budućnost neoliberalnog kapitalizma, s obzirom na krizu i recesiju koju je većim dijelom sam generirao?

- Nemojte podcijeniti moć i prilagodljivost neoliberalne poslovne zajednice. Imam osjećaj da postoji rastuća polarizacija između velikih tvrtki lokalnih, odnosno internetskih alternativa. Čini se kako danas vlade pojedinih država imaju sve manje snage za oduprijeti se zahtjevima globalnih kompanija. Masovni pokreti (kao Avaaz, Change.Org i 38 Degrees), koji danas predvode opoziciju, pozitivan su razvoj, prema mom mišljenju, i pokazuju snagu kolektivne akcije koja se temelji na zajedničkim principima. Više od 500 poslovnih škola potpisale su inicijativu PRME Ujedinjenin naroda (skraćenica za Principles of Responsible Management Education - Principi odgovornog obrazovanja o menagementu). To će ohrabriti koncepte kao što je održivi razvoj, poslovna etika i socijalno poduzetništvo u programima poslovnih škola. U roku jedne generacije mogli bismo vidjeti diplomante poslovnih škola diljem svijeta kako rutinski koriste jezik socijalnog poduzetništva kako bi definirali svoju praksu upravljanja. Hoće li to rezultirati padom utjecaja neoliberalizma, ili pokrenuti njegovu novu fazu adaptacije, teško je reći. Vraćanje bogatstva koje kontroliraju velike tvrtke i bogati pojedinci natrag u ruke široke populacije, zadatak je za koji će biti potrebne mnoge generacije.

Koji su putevi za efikasnije kooperativno i društveno upravljanje poduzećima, što se po tom pitanju mora mijenjati?

- Moje je mišljenje da treba početi na najnižoj razini i raditi prema gore, ali istovremeno treba raditi i od vrha prema dolje. Razvijanje svake nove veze (koliko to okolnosti dopuštaju), koristeći obostrane principe, stvara kulturu djelovanja o kojoj ljudi mogu ponuditi i prihvatiti pomoć, s obzirom na to koju formalnu poziciju imaju. To mora biti efikasnije i učinkovitije nego u slučajevima u kojima statusne razlike sprječavaju razvijanje efikasne uzajamne podrške.

Treba podsjetiti kako kooperativna legalna forma ne garantira kooperativno ponašanje te da obostrana posvećenost ne znači da se svaka odluka mora donijeti zajednički. Kooperativni management je vještina - može se naučiti. Osim toga, grupe se mogu naučiti suprotstaviti članu ako ih njihove posebne (profesionalne) vještine čine dobrim donositeljima odluka te mogu vratiti odgovornost za upravljanje ishodom projekta kad on počne sazrijevati.