Gledajući i slušajući što se sve događa u Ukrajini, bez obzira na to što sad Putin ublažava retoriku, stanje sve više izmiče kontroli, broji se mrtve na obje strane, ukrajinskoj i proruskoj, a nadolazeći izbori i najava referenduma dodatno kompliciraju stanje.

- Diplomatsko rješenje jedino je dugoročno prihvatljivo rješenje kompleksne ukrajinske situacije. Na unutarnjoj, a čini se i međunarodnoj razini, pobjeda neke pojedinačne strane čini se nemogućom. Nasilno rješenje tek je uvod u razloge za novo nasilje u budućnosti. Uzori prema kojima se diplomatski i miroljubivo može riješiti ukrajinska situacija i međunarodna pozicija i funkcioniranje Ukrajine u budućnosti postoje. Američki geostrateg Zbigniew Brzezinski utemeljeno predlaže tzv. finski model, koji uključuje neovisnu državu koja provodi politiku uvažavanja susjeda, gospodarske veze i s EU-om, Zapadom i Rusijom, nesudjelovanje u vojnim savezima koje službena Moskva smatra prijetnjom, kao primjeren model za budućnost Ukrajine. Prethodno je potrebno riješiti unutarnje akutne probleme od kojih su tri presudna: ustavnopravnost i legitimitet vlasti, paravojne postrojbe i etnički odnosi, odnosno pitanje izvjesne federalizacije Ukrajine. Uostalom, velike sile nemaju samo političku već i međunarodnopravnu obvezu prema Ukrajini. SAD, Britanija i Rusija u prosincu 1994. potpisale su tzv. budimpeštanski sporazum o sigurnosnim garancijama Ukrajini kojim su se obvezale na tretiranje Ukrajine u skladu sa Završnim helsinškim dokumentom, poštovanje ukrajinskog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti te na zajedničko usuglašavanje aktivnosti u slučaju bilo kakve krize.

Pitanje je jesu li velike sile u najnovijoj situaciji zaboravile na preuzete obveze ili pak taj sporazum Rusiji služi za najnovije akcije? Uglavnom, dosadašnji diplomatski napori nisu urodili plodom, a upitno je i jesu li bili racionalno intencionalni i iskreni. Dogovor od 21. veljače 2014., kojim je nakon tisuću žrtava nasilja, ostvaren privremeni mir, o reformi ukrajinskog društva i države potpisan pod pokroviteljstvom EU i Ruske Federacije uključivao je: ustavnu reformu i povratak Ukrajine na Ustav iz 2004. s njegovim usvojenim amandmanima, stvaranje vlade nacionalnog jedinstva, smanjenje predsjedničkih ovlasti i raspisivanje prijevremenih predsjedničkih izbora do kraja godine, odustajanje od nasilja, amnestiranje prosvjednika te provedbu istraga o počinjenom nasilju pod nadzorom Vijeća Europe. No, sporazum nije zaživio. Ni višekratni pokušaji da se unutar Vijeća sigurnosti riješi ukrajinska kriza, kao ni ženevske runde pregovora nisu urodile plodom. Zašto? Ukrajina je dio velike strateške igre Zapada i Ruske Federacije. Ona je naprosto žrtva te igre, igre u kojoj supermoćni ne žele kompromis. To je igra u kojoj jedan gubi, a drugi dobiva. Zapad i Ruska Federacija žele Ukrajinu naprosto u orbiti vlastitih strateških interesa. Druge opcije zasad nisu ozbiljno operacionalizirane. No, dosadašnji učinak velikih igara je doveo Ukrajinu na rub katastrofe. U cijeloj ovoj priči konačno izlazi na vidjelo slabost Europske unije. Makar strateški sigurnosni dokumenti EU-a razvijaju analitičke sustave za predviđanje prijetnji i rizika, EU je imao pogrešne procjene ukrajinske situacije i Viktora Janukoviča i odnosa prema Rusiji, što je bio neposredan povod krize. Također, europski instrumenti iz spektra “crisis managementa” opetovano su se pokazali neefikasnima. Dosad nametnuta dva kruga gospodarskih sankcija imaju neznatne gospodarske i, možda, nešto značajnije političko-psihološke učinke. Sve su sankcije usmjerene protiv određenih ukrajinskih i ruskih pojedinaca i tvrtki kao sredstvo pritiska na Vladimira Putina. No, one neće zaustaviti Rusku Federaciju u realizaciji strateških interesa u odnosu na Ukrajinu. Sankcije se čine i pomalo apsurdnima: nisu usmjerene prema najvažnijem akteru ukrajinske krize, Vladimiru Putinu. Ukrajinska kriza je točka u kojoj su, kako su istaknuli pojedini zapadni analitičari, spojene geopolitika i psihoanaliza.

Kako komentirate ulogu SAD-a u ukrajinskoj krizi?

- SAD-u i NATO-u je Ukrajina iznimno važno strateško područje zbog dodatnog zaokruženja Rusije na njezinim granicama i mogućnostima vojne kontrole. Američki strateški interes za Ukrajinu nije prestao. No, američke akcije su bazirane na diplomatskim, gospodarskim, obavještajnim djelovanjima, tajnim/prikrivenim djelovanjima te diplomaciji prisile. Međutim, takve akcije Americi do sada nisu donijele rezultat. U strateškom sučeljavanju s Ruskom Federacijom glede Ukrajine, inicijalni potezi Zapada ukazivali su na samouvjerenu pobjedu Zapada. No, bio je to tek privid, Zapad je u ukrajinskoj krizi gubitnik, s možda gubitkom još većeg uloga. Posljedica konteksta u kojem je Ukrajina desetljećima dio velike strateške igre Zapada i Ruske Federacije jest kraj Ukrajine kao države koju smo do jučer poznavali. Odgovornost Zapada za takav ishod ne može se negirati. Unatoč tome, nisu očekivani potezi američkog predsjednika koji bi svijet vratili u Hladni rat. Izravnije vojno sučeljavanje SAD-a s Ruskom Federacijom zbog ukrajinske krize nije izvjesno. Rusija i Amerika još uvijek nisu protivnici, makar više nisu ni partneri.

Svi čekaju što će Putin učiniti. Po vama, kakav bi mogao biti njegov sljedeći potez?

- To je teško predvidjeti, osim kroz analizu scenarija. No dosadašnji učinci akcija Vladimira Putina su očigledni. Ukrajinska je kriza bitno utjecala na međunarodni poredak što je Rusku Federaciju i predsjednika Vladimira Putina definitivno potvrdilo kao ponovno dolazećeg/rastućeg središnjeg međunarodnog subjekta i nezaobilaznog globalnog aktera. Pojedini su analitičari novonastalu situaciju nazvali “novim hladnim ratom”. Nema sumnje da velesile koriste elemente hladnoratovskog ponašanja, prije svega one iz koncepta tzv. sigurnosne dileme. No, to ne znači i novi hladni rat, iako je hladnoratovsko ponašanje sasvim očekivano. To je djelovanje koje velesile najbolje poznaju, a uostalom i u rješavanju svih posthladnoratovskih kriza hladnoratovska djelovanja su dominantna. Možda je presudno pitanje zašto sporazum iz veljače nije krenuo k implementaciji? Je li realizacijom tajne akcije CIA-e ukrajinska oporba potaknuta na neprihvaćanje sporazuma i rušenje Viktora Janukoviča? Je li Zapad politikom “svršenog čina” nastojao steći stratešku prednost nad Putinom, u tom trenutku zaokupljenim Olimpijskim igrama u Sočiju? Ako i jest, prošlost se opet ponovila: strateške procjene CIA-e bile su pogrešne kao i mnogo puta do sada kada je u pitanju Istočni blok i njegove sljednice. Sve u svemu, Ukrajina kao država u dosadašnjem obliku više ne postoji. Mnogo je ozbiljnije pitanje - je li to kraj? Ili pak zaista slijedi ruski pohod na istočne i jugoistočne dijelove Ukrajine? Ako da, te će procese biti znatno teže držati pod kontrolom. Vladimir Putin središnji je akter ukrajinske krize, o kojem će presudno ovisiti i njezino konačno rješavanje. Ruski se predsjednik pokazao kao izvrstan strateg s čini se uvjerljivim obavještajnim procjenama o ukrajinskoj situaciji i njezinom mogućem razvoju baziranom na analizi scenarija. Još su uvjerljivije bile obavještajne procjene o mogućim akcijama strateških sudionika: EU-a i SAD-a. Na tim temeljima Vladimir Putin je u okviru klasičnog modela teorija igara i teorija racionalnog izbora povukao odlučne poteze te u ukrajinskoj krizi ostvario stratešku prednost nad Zapadom. Konačno, američka dominacija u svijetu, jednako kao i u nedavnoj sirijskoj krizi, dolazi u pitanje. Unipolarni svijet je pred ozbiljnim izazovom. Ruska Federacija potvrđuje se kao globalni igrač bez kojeg uređenje međunarodnog poretka i rješavanje kriznih žarišta, kao i dominacija na pojedinim interesnim područjima, nisu mogući. Borba za uspostavu novih pravila igre je započela. No, koji su sljedeći potezi Vladimira Putina u Ukrajini? Dosadašnji obrazac je vrlo izvjestan: nastaviti s taktikom diskreditacije ukrajinske vlade, izazivanja nereda, pokušaja pripreme terena za federalizaciju/separaciju dijelova Ukrajine. NATO procjene koje isključuju izravnu vojnu intervenciju na visokom su stupnju realnosti. U suprotnom, Putin bi bio odgovoran za otvorenu agresiju, definitivan kraj Ukrajine kao države, sukob s ukrajinskom vojskom te sukob sa Zapadom. To nije u interesu Putina, njegov je strateški interes Ukrajina pod ruskom sferom utjecaja.

Koliko je opravdan strah baltičkih zemalja i nekih drugih ruskih susjeda (Moldavija, recimo), da bi se sličan scenarij mogao dogoditi i kod njih?

- Najnovije NATO procjene govore o ruskoj spremnosti za pripojenjem moldavskog Pridnjestrovlja, od rujna 1990. samoproglašene republike. Ruskom maršu na Gruziju svjedočili smo 2008. godine. Imajući to u vidu, ali i najnovije događaje u Ukrajini, strah baltičkih država koje imaju između 10% i 30% ruskog stanovništva nije neutemeljen. Ipak, baltičke države su sasvim nešto drugo: one su članice NATO-a, a i grupacije ruskog stanovništva u razvijenim baltičkim državama višestruko se razlikuju od ukrajinskih Rusa. Stratezi službene Moskve to dobro znaju.

Je li nakon okončanja Hladnoga rata, ali i rata u bivšoj Jugoslaviji, Ukrajina navjeća sigurnosna kriza u Europi?

- Ako je riječ o sigurnosnim dimenzijama da, no Europa je bila i jest suočena s ozbiljnom gospodarskom krizom koja nije nimalo bezazlena. Što se tiče ukrajinske budućnosti uopće tri su scenarija moguća. Prvo, diplomatsko i miroljubivo rješenje krize. Drugo, libanonizacija Ukrajine, imitacija obrazaca ponašanja egipatske krize ili “mirnija” balkanizacija kao sinonim za raspad države. Treće, eskalacija nasilja i otklizavanje Ukrajine u građanski rat, u unutarnji, a tada je izvjesno i međunarodni, oružani sukob. Drugim riječima, Ukrajina se može pretvoriti u “postkomunistički Libanon”. Niti egipatski scenarij s nesposobnom i disfunkcionalnom središnjom vlasti, uličnim nasiljem, uzimanjem zakona u svoje ruke, prevratima na svim razinama i, uz opću nesigurnost, političku, ideološku, društvenu i etničku polarizaciju, inozemni intervencionizam iz okvira diplomacije prinude, prikrivenih djelovanja i sukoba niskog intenziteta nije nedostižan. No, situacija može i eskalirati, građanski rat i inozemna vojna intervencija ne mogu se isključiti.