Nismo za njega dugo čuli, a i on je, od kada je sa sebe svukao četničku odoru i ponovno počeo nositi štiklice, prestao navraćati u Hrvatsku.

Baš kada smo zaboravili da je taj tip ikada i postojao, poznati zagrebački nakladnik odlučio je objaviti kompilaciju njegovih najvećih uspješnica.

Dakako, riječ je o Oliveru Mandiću, jednom od najdarovitijih protagonista jugoslavenskog novog vala i autora popularne glazbe koji je uspješno koketirao s funkom i soulom. Proslavio se albumima “Probaj me” (PGP RTB, 1981.), “Zbog tebe bih tucao kamen” (Jugoton, 1982.) i “Dođe mi da vrisnem tvoje ime” (Jugoton, 1985.), a s pjesmama eksplicitnog sadržaja poput “Sve su seke jebene” lukavo je preveslao tadašnju ćudorednu komunističku cenzuru, pozivajući se na Vuka Stefanovića Karadžića i njegovu zbirku lascivne narodne poezije “Crven ban”, odakle je taj stih i uzeo.

Mandić je bio prava zvijezda prve polovine 80-ih godina slijedeći estetiku campa. Njegov otvoreni tranvestitizam, oblačenje sukanja, nošenje najlonskih čarapa i ženskih cipela s visokom potpeticom te šminkanje, sablažnjivao je tadašnju jugoslavensku javnost. Zvali su ga “srpski Boj Džordž” (Boy George). Premda je bio (a)tipični izdanak beogradske scene, svu svoju karijeru praktički je izgradio u Zagrebu, gdje je bila adresa njegove diskografske kuće Jugoton i gdje su bili mediji (RTV Zagreb, časopisi Studio i Start), koji su od njega napravili zvijezdu.

Kada je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, točnije velikosprska agresija, Oliver Mandić odlučio se “odužiti” Hrvatskoj, i to s kamatama. Pridružio se zloglasnoj Srpskoj dobrovljačkoj gardi, poznatijoj pod nazivom Arkanovi tigrovi, ili Arkanovci. Bila je to posebna postrojba, zadužena za najprljavije ratne zločine protiv nesrpskih civila, nešto kao srpski bašibozuk, koju su vodili specijalci Resora državne sigurnosti Republike Srbije. Njom je na terenu zapovijedao predratni kriminalac europske reputacije Željko Ražnatović zvani Arkan, a bila je dio veće vojno-policijske postrojbe koja se popularno nazivala Crvene beretke, ili, konspirativno, samo Jedinica. Ta zločinačka vojna družina imala je više svojih samostalnih postrojbi, poput Frenkijevaca, Knindža, Škorpiona i Vukova. O ulozi Srpske pravoslavne crkve u agresiji na Hrvatsku dovoljno govori i podatak da je Srpska doborovljačka garda osnovana u manastiru Pokajnica 11. listopada 1990., o čemu pišu beogradske Večernje novosti, a sam Arkan je tadašnjeg patrijarha Pavla nazvao svojim “vrhovnim komandantom”. Njihov prvi pljačkaško-vojni pohod bila je Tenja, zapravo Osijek, u lipnju 1991. Zanimljivo, Arkanovci i njima slični, bez obzira na imidž i reputaciju krvoločnih četnika dobrovoljaca, zapravo nisu bili poluvojna postrojba, jer ih je osnovala državna institucija uz blagoslov srbijanskog državnog vrha, odnosno Slobodana Miloševića. Tijekom srpske opsade Vukovara, Arkanovi tigrovi djeluju formalno kao postrojba u sastavu Novosadskog korpusa JNA. Prema nekim izvorima, na području Dalja, Erduta i Aljmaša Arkanovi su tigrovi sudjelovali u pokolju stotinjak civila. Oni nevine ljude muče i siluju te sustavno pljačkaju. Arkanovce u njihovom pohodu prate kamioni u koje sklanjanju opljačkane stvari. Ta logistička operacija nije mogla biti odrađena bez Olivera Mandića. Arkanovci kasnije masovno pljačkuju naftu iz Đeletovaca i drvo iz slavonskih šuma. Njihova zlodjela pedantno su popisana u hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom u Den Haagu. Uz Arkana, njezini poznatiji zapovjednici bili su Franko Simatović, Dragan Vasiljković zvani Kapetan Dragan, Milorad Ulemek poznat kao Legija i Radovan Stojičić zvani Badža. Ta će postrojba kasnije, nakon srpskog poraza u Oluji, dobiti službeni naziv Jedinica za specijalne operacije (JSO), a u novijoj srbijanskoj povijesti ostat će upamćena po atentatu na premijera Zorana Đinđića 2003. godine, ubojstvo Ivana Stambolića 2000. i više pokušaja atentata na srbijanskog oporbenog čelnika Vuka Draškovića. Đinđića je ustrijelio pripadnik JSO-a Zvezdan Jovanović, zvani Zmija, koji je zločinački zanat ispekao početkom 90-ih, zajedno s Arkanom, u istočnoj Slavoniji.

Prema vlastitom priznanju Olivera Mandića, on je tijekom rata za Arkana obavljao posao glasnogovornika i zapovjednika logistike. Iako se u medijima volio predstavljati kao onaj tko je arkanovcima nabavljao samo cigarete, čini se da je, kao pozadinac, radio i sve druge tehničke poslove za tu zloglasnu četničku postrojbu. U intervjuu za beogradski list Informer, Mandić kaže: “Pokopao sam najmanje 40 svojih suboraca. Najteže je kada roditeljima nosite kovčeg s tijelom njihova djeteta. Teško sam to podnio i trebale su mi godine da se oporavim. Bio sam poput ljudi koji pate od Vijetnamskog sindroma. Pakao je to, užas.”

Oliver Mandić bio je stari Arkanov intimus. “Željka znam od 1972. godine. Bili smo kao braća. Stanovao sam u Ulici 27. marta 67, a on na broju 83... Cecu sam ja upoznao sa Željkom. To je bilo na proslavi Srpske dobrovoljačke garde u Erdutu. Pozvao sam drage kolege, Džeja, Nadu Topčagić, Cecu... Tako je počela njihova priča...”, prenosi beogradski list Telegraf riječi Olivera Mandića.

Arkanovog najdražeg tranvestita može se vidjeti i u dokumentarcu “Pad Krajine”, beogradskog novinara Filipa Švarma, dostupnom i na YouTubeu, kako negdje početkom 90-ih, odjeven u maskirnu odoru, prijeti izbjeglim Srbima iz tzv. Krajine koji sjede po kafićima u Beogradu da se što prije vrate s oružjem u rukama kako bi “branili srpske zemlje”.

Danas Oliver Mandić gleda nešto pristojnije prema Hrvatskoj i Hrvatima, na koncu ovdje mu ponovno objavljuju albume! Kaže kako obožava Mišu Kovača i nudi svom imenjaku Oliveru Dragojeviću glamurozni koncert dvojice Olivera na stadionu Crvene zvezde u Beogradu, a ne smeta mu čak ni Thompson.

Ipak, nečiste savjesti, boji se za svoju kožu. Navodno je prije nekoliko godina htio sa suprugom Majom skoknuti do Španjolske pa je odlučio provjeriti vodi li se protiv njega istraga u Hrvatskoj. Kada je saznao da se, navodno, nalazi na hrvatskoj “crnoj listi”, odustao je od traženja Schengenske vize, plašeći se se da bi mogao biti uhićen i izručen. No, pitanje je koliko je Oliver Mandić uopće siguran i u Srbiji. Val mafijaških ubojstava, koji je odavno prešao broj od stotinu ubijenih kriminalaca i ratnih poglavica, uključujući i Arkana i Badžu, prije mjesec dana nastavljen je ubojstvom bivšeg Ražnatovićevog tjelesnog čuvara i pripadnika Srpske dobrovoljačke garde Rade Rakonjca. Čini se da bi Oliver Mandić bio sigurniji u kakvom hrvatskom zatvoru nego na beogradskim ulicama.D.Celing