ĐAKOVO – Životnu priču dostojnu bestselera krije nasmijano lice danas 36-godišnje Silvije Radanović, rođene Pečevski, brižne majke čak šestero djece, nekad Đakovčanke, a danas udane u Palančane, nedaleko od Čazme. Iako ju život nije mazio, u drugom je braku pronašla sreću, no potpuni mir imat će, kaže, tek kad nađe brata od kojeg ju je život razdvojio još dok su bili djeca. Od tada do danas, više od dva desetljeća, jedno o drugom ne znaju ništa. Silvija je nazvala našu redakciju samo s jednom molbom – pomozite mi pronaći brata Milana!

Ne samo Đakovčani, nego i oni srednjih godina s područja bivše Jugoslavije sjetit će se da je u Đakovu živio čovjek za koga se govorilo kako je bio “najtetoviraniji čovjek u bivšoj Jugi”. Njegove fotografije i danas kolaju internetom. Silvija je njegova kći. Ona i još četvero mališana, nakon očeve smrti 1988. godine, ostali su prepušteni sami sebi, odnosno državnim institucijama.

– Kad je tata umro, Milan je imao samo 11 mjeseci, meni je bilo deset godina, drugom bratu osam, sestri 12 i najstarijem bratu 14 godina. Mama nas je napustila pa smo završili na različitim stranama. Nekoliko dana nakon tatine smrti po mene i brata Dalibora, koji sad živi blizu mene, došla je socijalna radnica. Odvela nas je u hraniteljsku obitelj u Selcima Đakovačkim, a Milan je odveden k baki u Subotički Lug, bila je to mamina mama. Milana smo tada posjećivali u više navrata s pokojom strinom Ankicom Pečevski Takač i sa stricem. Imao je oko dvije godine kada je posvojen. Sjećam se zadnjeg susreta s njim, plahim plavim dječačićem krupnih smeđih očiju - emotivno se prisjeća Silvija.

- Baka je poslije umrla, no dok je bila živa posjećivali smo ju i nakon što je Milan usvojen. Kao kroz maglu sjećam se nekakvih ljudi, ako me pamćenje ne vara, zvali su se Vesna i Željko. Kasnije je baka rekla da je usvojen u Njemačkoj. Nitko od obitelji ne zna mi ništa reći, a ja toliko silno želim vidjeti brata. Nekoliko sam puta zvala u Centar za socijalni rad tražeći informacije o Milanu. On je sada punoljetan čovjek i ima pravo znati da ima sestru, no nikad nam nitko ništa nije želio reći - sa žaljenjem zaključuje Silvija.

Otkriva nam i kako je tekao njezin trnovit životni put.

- U hraniteljskoj obitelji u Selcima bila sam do završetka osmog razreda. Kasnije sam smještena u Dom u Vinkovcima. Upisala sam medicinsku školu, no nisam završila školovanje. Dok sam bila u Domu, nakon svega što mi se dogodilo, prvi put sam se susrela s mamom koja je živjela u Bosiljevu, nedaleko od mene sada. Napustila sam školu i došla k njoj. Tada sam se prvi put udala, bili smo u braku deset godina, a nakon rastave su moje tri kćeri, Nikolina, Tina i Sara, pripale meni. Sada sam ponovno udana, pet godina sam u braku, imam dvije curice i jednog dečka i sad mi je super. Svanulo mi je, dišem punim plućima, jedino me boli moj Milan, pritišće me što ga ne mogu pronaći. Voljela bih ga bar jednom vidjeti da znam da je živ i zdrav - kazuje Silvija.

- Najstariji brat Dragoslav već je godinama u Lepoglavi, Dalibor je blizu mene, oženjen je i ima četvero djece, sretan je. Sestra Brigita je u Đakovu, stric je u Đakovu, drugi također, ali nitko ništa ne zna o Milanu. Nadam se da će bar netko od vaših čitatelja imati kakav trag, a možda i Milan pročita ovo na internetu i javi mi se - nada se Silvija.

Milan Pečevski rođen je 18. siječnja 1987. godine, posvojen kad je imao oko dvije godine i od tada sestra Silvija o njemu ne zna ništa.