Predstavljajući studiju “Mladi u vremenu krize”, dr.prof. Vlasta Ilišin, znanstvena savjetnica u IDIZ-u, između ostaloga konstatirala je kako će prvi put nakon Drugog svjetskog rata današnja generacija mladih imati u srednjim godinama nižu kvalitetu života nego njihovi pretci.

U međuvremenu smo postali članica EU, no kriza kod nas i dalje traje. Ostajete li pri svojim stavovima o današnjoj generaciji mladih kao “generaciji osujećenih”, koje ste iznijeli prije godinu dana?

- U proteklih godinu dana stanje se ponešto promijenilo, i to nagore, jer smo proživjeli još jednu kriznu godinu - kako u Hrvatskoj, tako i u EU. Iz toga slijedi da teza o “generaciji osujećenih” ostaje na snazi. Što kriza dulje traje mogućnosti za zapošljavanje i socioekonomsko osamostaljivanje mladih sve su slabije, kao što su i obitelji u kojima mladi žive i o kojima sve više ovise, u sve težoj situaciji. To znači da se eventualni akumulirani materijalni resursi obitelji nastavljaju trošiti, čime se šanse mladih za bolji start u zreli život dodatno pogoršavaju. Takva pesimistična očekivanja moglo bi demantirati samo čudo da nakon krize nastupi jako propulzivno razdoblje s enormnim stopama gospodarskog rasta. No takva se čuda uglavnom ne događaju. Vjerojatnije je pretpostaviti da će polagani društveni oporavak zaustaviti negativne trendove, ali neće moći poništiti posljedice višegodišnjeg urušavanja materijalnog standarda većine hrvatskog stanovništva pa tako i mladih.

Bio je i upitan nastavak privremenog zapošljavanja po “modelu od 1.600 kuna plaće” pa se novac ipak našao, no problemi ostaju, budući da sve više mladih stručnjaka s diplomama odlazi u inozemstvo, jer ovdje ne vide perspektivu. Kako komentirate ovakvo stanje nebrige za mlade, školovane ljude, i od strane prošlih i od strane ove, sadašnje Vlade?

- Točne i sistematizirane podatke o broju mladih koji su otišli raditi u inozemstvo nemamo pa nije neobično da se u javnosti barata različitim brojkama. Zanimljivo je, međutim, da istraživački podaci pokazuju da je broj mladih koji bi zauvijek željeli otići iz Hrvatske stabilan već petnaestak godina i iznosi oko četvrtine ispitane populacije. Drugim riječima, aktualna kriza nije utjecala na porast broja onih koji bi željeli emigrirati iz Hrvatske - što ne znači da se nije povećao broj onih koji su svoju želju i ostvarili - i za to postoji logično objašnjenje. U javnosti se govori o brojnim odlascima, jer se pretpostavlja da mladi žele otići zbog loše situacije u Hrvatskoj. Istodobno, i većina razvijenih zemalja u koje se s naših prostora većinom emigrira, zahvaćena je krizom, što destimulira samo javljanje želje dijela mladih da napuste zemlju. Mladi su, dakle, svjesni trenutačnih ograničenja i stoga su suzdržaniji u razmišljanju o traženju bolje perspektive u inozemstvu nego što bi se očekivalo. U ovom kontekstu treba podsjetiti da se tijekom proteklih pedesetak godina u Hrvatskoj ciklički obnavljala zabrinutost zbog odlaska mladih stručnjaka iz zemlje. Takva je zabrinutost bila i ostala opravdana, jer je za svaku malu zemlju odlazak najvitalnijeg i najobrazovanijeg dijela stanovništva teško nadoknadiv gubitak. Treba također napomenuti da nedovoljna briga za probleme mladih nije hrvatska specifičnost, jer su u većini suvremenih društava i u boljim vremenima mladi najviše izloženi riziku nezaposlenosti i prekarnog rada. Aktualna kriza u svim je zemljama taj trend produbila, a izostanak gospodarskog razvoja onemogućuje koncipiranje i realizaciju ciljanih programa i akcija. Međutim, stvar je političke volje da se u okviru vrlo ograničenih mogućnosti odluči koja će društvena skupina biti poticana. Hrvatsko iskustvo u proteklih četvrt stoljeća pokazalo je da su u pravilu neke druge skupine bile favorizirane - bilo da bi se očuvao socijalni mir, bilo da bi se kupovali izborni glasovi, bilo po inerciji, jer nisu izrađene dugoročne strategije društvenog razvoja. I tako se više energije i novca ulagalo u zadovoljavanje partikularnih interesa branitelja, poljoprivrednika, malih poduzetnika ili neke četvrte skupine, ovisno o političkom trenutku, nego u rješavanje egzistencijalnih problema mladih, iako gotovo nitko ne osporava da su upravo mladi jedan od najvažnijih resursa društvenog razvoja. Zapravo, usudila bih se reći da su aktualne poticajne mjere zapošljavanja mladih i u zemljama EU i kod nas više motivirane svojevrsnim strahom od socijalne pobune mlade generacije, nego promišljanja važnosti mladih za društveni razvoj.

Generira li loše stanje u zemlji i poremećaje u populaciji mladih, njihovom stanju (ne)motiviranosti i prepuštanju depresiji, recimo tako?

- Kriza traje već punih šest godina i to je uzelo svoj danak i u općem raspoloženju mladih. Tako, primjerice, usporedba istraživačkih podataka prikupljanih u nekoliko navrata od sredine 1980-ih do 2013. godine (kada je za potrebe Ministarstva socijalne politike i mladih provedeno istraživanje “Potrebe, problemi i potencijali mladih u Hrvatskoj”), pokazuje da među mladima optimizam nikada nije bio niži, a pesimizam nikada viši. Konkretno, podaci pokazuju da optimista u pogledu osobne budućnosti danas ima 54% (na primjer, 2004. godine ih je bilo 80%), a u pogledu budućnosti hrvatskog društva 31% (ranije 57%). Istodobno, u proteklih desetak godina broj pesimista, kada je u pitanju osobna budućnost, porastao je s tri na 23%, dok u vezi budućnosti društva pesimizam bilježi porast s 12 na 42%. Ovi podaci ujedno ukazuju na trajni raskorak u percepciji osobne budućnosti i budućnosti hrvatskog društva, odnosno na tendenciju da mladi znatno više optimizma iskazuju kada je riječ o njihovoj osobnoj budućnosti nego o budućnosti društva čiji su integralni dio. Drugim riječima, oni nisu potpuno demotivirani i nadaju se da će individualnim strategijama i naporima uspjeti prevladati nepovoljne društvene okolnosti. U prilog tome govore i podaci da je dvije trećine mladih zadovoljno svojim životom, dok je nezadovoljna desetina njih. To su također ohrabrujući nalazi, no valja očekivati da bi nastavak krize i širenje osjećaja besperspektivnosti utjecali na daljnji pad optimizma mladih, kao i njihova zadovoljstva životom.

Kako komentirate općenito odnos vlasti, odnosno politike, prema mladima u Hrvatskoj? Detektiraju li se pravi problemi, ili se sve radi ad hoc kad problemi eskaliraju poput primjerice alkoholizma, zlouporabe droga, maloljetne delinkvencije, nasilja u školama...?

- U većini suvremenih društava primjetno je da se veća pozornost posvećuje rizičnim ponašanjima manjinskih skupina mladih (procjenjuje se da je takvih 10-15%), nego većinskoj tzv. normalnoj mladeži koja je uglavnom uspješno prilagođena zahtjevima društva. Nepoželjna ponašanja mladih obično potiču tzv. moralnu paniku koju dodatno podgrijavaju mediji i površni društveni komentatori. Pojava ovisnosti, nasilja, delinkvencije i sličnog u svakom slučaju nisu samo problemi mladih, nego su i simptom društvenih poremećaja. I u nas i u svijetu došlo je do promjena u obrascima socijalizacije mladih, što je posljedica transformacije obiteljskih struktura i uloga te funkcija i autoriteta obrazovnih ustanova, kao i izloženosti različitim medijskim sadržajima. Postoje udruge i kampanje koje nastoje prevenirati i sanirati različite oblike nepoželjnog ponašanja mladih, no samo koordinirano i kontinuirano odgojno djelovanje može polučiti trajnije pozitivne efekte. Pritom ne treba imati iluzije da se takva ponašanja mogu iskorijeniti, posebice kada mladi odrastaju u društvu u kojem ne postoji većinski konsenzus oko temeljnih društvenih vrijednosti i kada su okruženi modelima neprihvatljivog ponašanja starijih koja nisu adekvatno društveno sankcionirana. A u uvjetima društvene krize takvi nepovoljni utjecaji postaju još snažnijima.

Politika se već svima ogadila. Može li, kako i kada iz nove, mlade generacije, proisteći neko buduće zdravo političko jezgro, budući temelji nove politike, s novim ljudima, koji će prekinuti s rigidnim naslijeđem prošlosti i uspostaviti novo, zdravije društvo i u političkom smislu?

- Za početak treba reći da se politika ipak nije svima ogadila, bar ako ćemo suditi prema inflaciji kandidata na izbornim listama u svim dosadašnjim izborima, uključujući i skorašnje za Europski parlament. Notorna je činjenica da se bilo koja djelatnost, pa tako i politička, najčešće obnavlja uključivanjem mlađih kadrova od kojih se očekuje da donesu svježinu, odnosno nove ideje i energiju. No da bi mladi donijeli novu političku kvalitetu nužno je da raspolažu određenim znanjima i vještinama, a ne samo nezadovoljstvom postojećim i voljom da se nešto nekako promijeni. U Hrvatskoj je problem da mladi baš nemaju mnogo prigode steći znanja i vještine potrebne za participaciju u demokratskim procesima i institucijama. Odrastaju u obiteljima gdje i sami roditelji imaju deficite u razumijevanju demokratskih vrijednosti i ponašanja, obrazuju se u autoritarno organiziranim ustanovama koje im ne nude građansko obrazovanje, svakodnevno su bombardirani vijestima o korupcijskim skandalima i zloporabama vlasti od strane političke elite, svjedoci su nevjerodostojnosti političkih aktera, itd. Sve to predstavlja nedemokratsko okruženje u kojem samo rijetki uspijevaju izgraditi potrebne kompetencije i sustav vrijednosti. Štoviše, podaci iz spomenutog istraživanja iz 2013. godine pokazuju da je čak 11% mladih učlanjeno u neku političku stranku, dok ih istodobno samo 5% vjeruje tim istim strankama. Taj raskorak upućuje na zaključak o instrumentalnom ponašanju više od polovine onih mladih koji su pokazali spremnost za početnu razinu institucionalnog političkog angažmana. Drugim riječima, dio mladih doživljava političke stranke kao klijentelističke organizacije koje bi primarno trebale poslužiti ostvarivanju njihovih osobnih (poglavito egzistencijalnih) interesa, što zasigurno ne može biti preporuka za njihovo napredovanje u političkoj sferi. Međutim, uvijek postoje mladi i unutar političkih stranaka i organizacija civilnog društva koji su motivirani i spremni za djelovanje za opće dobro i promjene u hrvatskom društvu. Zato je vrlo važno da postoje mehanizmi koji će olakšati društvenu afirmaciju mladih i stvoriti prostor za njihov inovativni doprinos društvu i politici.