Dok se Hrvatska posljednjih godina izbezumljeno vrti u kolopletu stalnih gubitaka, izgubljenih radnih mjesta i mnoštva radnika s premalim plaćama, u jednom dijelom Europe situacija je ipak bitno drukčija.

Ipak, i tamo razmišljaju kako zaposliti što više ljudi, ali su rješenja drukčija. Tako imate situaciju da je Švedska nedavno počela s probnim uvođenjem šestosatnog radnog dana koji bi, prema njihovom mišljenju, mogao utjecati na smanjenje bolovanja, sretnije osoblje i veću učinkovitost. U isto vrijeme u Hrvatskoj se vodi rasprava treba li u određenim situacijama omogućiti fleksibilizaciju radnog tjedna, tako da se radi 56 ili 60 sati tjedno.

Prema podacima Eurostata za 2013. u EU najviše rade radnici u Grčkoj, 42,1 sat tjedno, a najmanje nizozemski, tek 30 sati tjedno. Hrvatska je deseta od 28 zemalja EU s prosjekom od 39,3 sata tjedno. Iz tih podataka očito je i očekivano kako građani siromašnijih članica EU, uglavnom na jugoistoku kontinenta, rade dulje. Time nadoknađuju zaostatak u produktivnosti, dok na Zapadu, uz portuglaski izuzetak, radnici rade manje sati, ali su učinkovitiji i imaju više vremena za sebe i obitelj.

Uz sve to ide i velika razlika u iznosu satnice pa su radnici siromašnijih zemalja, među kojima je i naša, plaćeni daleko manje za više sati rada, nego ljudi istih zanimanja na drugom kraju EU. Uz već spomenute ekstremne primjere recimo da više od Hrvata rade i Bugari, Poljaci i Slovaci (40,7 sati tjedno), Česi (40,6), Rumunji (40,1), Ciprani (39,8), Mađari i Portugalci (39,6) te Slovenci (39,4).

Nasuprot tome, “lijene” Nizozemce i njihovih 30 sati tjedno slijede Danci (33,7 sati), Nijemci (35,3), Irci (35,5), Šveđani (36,2), Finci i Britanci (36,6) te Talijani i Austrijanci (po 36,9). U Luksemburgu se pak radi 37,1 sat tjedno, u Belgiji 37,2 sata, u Francuskoj 37,4, u Španjolskoj 37,9, u Litvi 38,1, na Malti 38,5, u Latviji 38,6, a u Estoniji 38,9 sati. Ukupan tjedni prosjek na razini EU je 37,2 sata.

Šimo Orešković, predsjednik Sindikata PPDiV-a, ističe kako ga iznenađuje podatak da je u Hrvatskoj prosječan radni tjedan 39 sati kada se zna da je kod nas zakonom regulirano radno vrijeme od 40 sati tjedno. A posebice kada dodamo, kako kaže, ono što pouzdano znamo, a to je da se radi i mnogo duže od toga, što legalno, što nelegalno, što poslodavci plate, a što ne, ili što je eventualno u preraspodjeli. “S druge strane, paradoks je i što zemlje koje su siromašnije imaju duže radno vrijeme, a samim tim i mnogo veću nezaposlenost od bogatijih zemalja. Jer je logično da ćete s dužim radnim vremenom imati i veću nezaposlenost”, kaže Orešković.

Na neke nelogičnosti u istraživanju upozorava i Mario Vinković, prodekan za znanost i međunarodnu suradnju osječkog Pravnog fakulteta, stručnjak za radno i socijalno pravo, koji kaže da se neka pravila na sjeveru Europe ne mogu uspoređivati s uvjetima u RH ili susjednim zemljama. “U Švedskoj imaju netipične ugovore za zapošljavanje i čovjek može posao prilagoditi svojim životnim, obiteljskim potrebama. I normalno je, primjerice, da se napije tijekom vikenda i javi da u ponedjeljak neće doći na posao. Jer njegovom poslodavcu ne treba netko tko će se do 14 sati trijezniti i liječiti mamurluk. I to je najnormalnije, nitko mu neće zamjeriti, jer njegov šef ima listu radnika koje će pozvati da uskoče na te poslove na 5, 6, ili 8 sati”, ističe Vinković. Prema njegovim riječima i u Hrvatskoj se radi na tome da se poslodavcima ostavi mogućnost za kreiranje tjednog ili mjesečnog radnog vremena s obzirom na potrebe, jer dosadašnji instituti koji su im omogućavali preraspodjelu radnog vremena očito nisu dovoljno zaživjeli. “Odgovor za Hrvatsku ne mora nužno značiti povećanje broja radnih sati, nego produktivnosti. S obzirom na to da nema razrađenih načina za njeno povećanje, onda se povećanjem broja sati nešto pokušava. U razvijenom dijelu Europe davno su shvatili da je bolje raditi kraće, ali produktivnije, nego radno vrijeme razvući na 10 ili 12 sati, a da produktivnost pritom opada”, zaključuje Vinković.