Objavljeno 19. travnja, 2014.
CIUDAD MEXICO - Slavni kolumbijski pisac, novinar i politički aktivist, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1982. godine Gabriel Jose García Márquez preminuo je u svojem domu u Ciudad Mexicu, rekao je izvor blizak njegovoj obitelji, a javio je Reuters. Prošloga tjedna vratio se iz bolnice nakon, kako su rekli liječnici, upale pluća. Književnik je posljednjih godina svog života imao puno zdravstvenih problema. Njegov brat otkrio je da boluje od Alzheimerove bolesti i demencije, zbog čega više nije mogao pisati.
Rođen je u obalnom gradu Aracatacu 6. ožujka 1927. godine, a odrastao je s djedom i bakom po majci. Formalno obrazovanje počinje s devet godina, kada počinje živjeti s roditeljima u gradu Sucre. Studirao je pravo na Nacio nalnom sveučilištu u Kolumbiji i tada je počeo raditi kao novinar. Zbog potonuća razarača o kojem je pisao kao novinar u "El Espectadoru", morao je napustiti domovinu. Boravio je u Havani, započevši prijateljstvo s Fidelom Castrom, pa mu je do 1971. bio zabranjen ulazak u SAD. U Meksiko se doseljava 1959. godine.
Zavolio je književnost već na studiju prava i pročitavši Kafkinu "Preobrazbu", shvatio je da se na taj način može pisati i kako je sam rekao da je to znao, počeo bi i sam pisati mnogo ranije. Svoj prvi roman "La Hojarasca" izdao je 1955. godine nakon što je proveo sedam godina tražeći izdavača. Iako je do ranih šezdesetih objavio više priča, eseja i kratkih romana poput "Pukovniku nema tko pisati", godinama se borio za glas romanopisca. Tek romanom "Sto godina samoće" iz 1967. postigao je nagli uspjeh, a ta mu je knjiga do sada prodana u 20 milijuna primjeraka.
Nobelovu nagradu Márquez je dobio 1982. za romane i kratke priče u kojima kombiniranje fantastičnog i realnog stvara bogat svijet mašte koji odražava život i sukobe jednoga kontinenta, obrazložio je tada Nobelov odbor. Kada je primio nagradu, opisao je svoju najveću inspiraciju, Latinsku Ameriku, kao izvor kreativnosti pun tuge i ljepote. Márquez je smatran predvodnikom literarnog žanra poz natog pod nazivom "magični realizam". Godine 2002. izdao je i svoju autobiografiju "Živjeti da bi se pripovijedalo". (D.Kć.)
STO GODINA SAMOĆE
Roman “Sto godina samoće” pokriva sto godina povijesti izmišljenog kolumbijskog gradića po imenu Macondo i prati obitelj Buendía kroz sedam generacija. Márquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi u romanu, jest da nevjerojatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim pojavama daje nadnaravno ozračje. Na primjer, kad građani Maconda prvi put vide led, čude mu se kao "velikom otkriću našega doba", a kad Romi donesu leteći tepih, nije im ništa zanimljiviji od vrtuljka. Ista je strategija primijenjena na povijesne događaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, tajanstveno, gotovo kao doživljaj u snu, a istovremeno se kiša cvijeća ili epidemija spavanja prihvaćaju kao konkretne, prirodne pojave.