Jedno drugom do uha, troje mališana, Mateja (7), Ivan (6) i Nikolina (5), stisnulo se u skromnoj sobici radničkog stana na nekadašnjoj pustari, Tovilištu, uz svoje roditelje Suzanu i Krunu, stidljivo nam nabrajajući što bi željeli da im uskrsni zec donese u gnijezda.

Uvjeti u kojima živi obitelj Sopjanac teško bi se mogli nazvati dostojnima čovjeka. Dvije sobice u kojima dovratak doslovce podupire strop te kuhinja sa starim šporetom smještena ispod strehe sav su životni prostor ove peteročlane obitelji. I za najsunčanijih dana u sobama mora svijetljeti žarulja jer svjetlost nema odakle doprijeti. Uredno je, Suzana se trudi svoju dječicu i prostor u kojem žive održati čistim. Ni ona ni Branko ne rade, pa obitelj preživljava od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Skromna su to primanja kojima je teško pokriti potrebe jednog školarca, ostalih dvoje djece i sve ostale životne potrebe. Dodatnu gorčinu cijeloj priči dodaje i činjenica da je Kruno sa svojih 40 godina nesposoban za rad. Teško se ozlijedio radeći kod jednog privatnika kojeg ne želi imenovati, te mu je desna ruka potpuno onesposobljena. Odštetu nije dobio. Prostor u kojem žive, priča nam Branko, u vlasništvu je njegova oca. Struju imaju, ali vodu nose sa stotinjak metara udaljenog bunara.

- Teško nam je. Ja doslovno nemam nikakvih primanja jer je moj otac prije sedam godina dobio na lotu i kupio nam staru kuću u Bizovcu. Ta kuća nije useljiva, a mi nemamo odakle skupiti novac kako bismo ju renovirali - priča Branko. On i Suzana žive u izvanbračnoj zajednici. Kaže, nisu vjenčani, pa ona ostvaruje pravo na socijalnu pomoć. Da nije toga, dodaje, bili bi gladni i oni i djeca. “Mateja ide u prvi razred, voljela bi imati bicikli, ali mi joj ga ne možemo priuštiti. Boli nas što će se opet razočarati kad ga ne dobiju”, kaže Branko. U glas s ocem, svoju želju za biciklom povjerava nam i šestogodišnji Ivan, a skromno, šapatom, isto od zeca želi i malena Nikolina.

Mateja nas vodi do sobice u kojoj je stisnut ormar i krevet na kat. “Tu spavamo mi cure, a muški spavaju u dnevnom boravku”, otkriva nam Mateja kućni raspored. S obzirom na to da prostor u kojem žive nema gradski vodovod, pitali smo ih kako održavaju higijenu. “Kad se trebamo tuširati, idemo kod mog oca, a odjeću peremo ovdje. Imamo perilicu za rublje, i nju su nam donirali iz Udruge. Nemamo vodu, pa u nju direktno sipamo onu iz bunara”, pojašnjava Kruno. Kaže i kako je otac, nažalost, sav dobitak potrošio na njega, brata i sestre, pa više nije u mogućnosti pomoći im srediti kuću koja već sedam godina čeka uređenje. Na upit što im je potrebno, obitelj odgovara – sve. Od hrane do odjeće, sve će im dobro doći. Bilo bi dobro i kada bi se našla kakva građevinska tvrtka koja bi im pomogla renovirati kuću u Bizovcu da se ova obitelj izvuče sa svojim mališanima iz klaustrofobičnog prostora, ispod stropa koji ih doslovce pritišće.