Brojne će slavonske obitelji ovaj Uskrs dočekati bez svojih očeva, sinova, roditelji bez djece, koji su u nezapamćenom valu odlaska iz Hrvatske koricu kruha otišli potražiti u drugim zemljama. O tome, i drugim pitanjima, razgovarali smo sa nadbiskupom đakovačko-osječkim, mons. Đurom Hranićem.

Svjedoci smo egzodusa mladih ljudi izvan granica Hrvatske. Trbuhom za kruhom mladi odlaze u druge zemlje.

Europska unija, a tako i Republika Hrvatska koja je Uniji pristupala kao punopravna članica prije nešto manje od godinu dana, u Ustavu kao i u drugim svojim temeljnim dokumentima, odredila se kao socijalna država. To znači da svoje unutrašnje uređenje temelji na nekoliko načela, među kojima se posebno ističe načelo poštovanja dostojanstva ljudske osobe i neotuđivih ljudskih prava kao i promicanje općeg dobra u duhu solidarnosti i supsidijarnosti. To znači, za razliku od drugih zapadnih društava, prije svega američkog, da promicanje općeg dobra ne temelji samo na načelu supsidijarnosti i odgovornosti pojedinog građanina što nerijetko rezultira i promicanjem individualizma, već i na načelu solidarnosti gdje u prvom planu nije profitabilnost nego ravnomjerni razvoj i pružanje (samo)pomoći onima kojima je to potrebno. Na tim temeljima provodi se politika društvene i socijalne pravednosti. Na žalost, pod pritiskom neoliberalne globalizacije, danas smo svjedoci da se ove mjere socijalne pomoći i zaštite moraju svakodnevno smanjivati te, na taj način, proživljavamo krizu socijalne države.
Ova kriza prenosi se i na selo i na poljoprivredu. Međutim, za razliku od Europske unije koja, unatoč krizi i potrebi smanjivanja mjera poticaja namijenjenih selu, i nadalje potiče više mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) negoli velike konglomerate i farmere, mi u Hrvatskoj kao da smo digli od njih ruke. Svakodnevno slušamo vapaje malih poljoprivrednika da im nisu isplaćeni poticaji i da moraju zatvarati svoje farme ili odustajati od poljoprivredne proizvodnje jer se cijenama pogoduje velikima i oni se nalaze u neravnopravnoj situaciji izloženi nelojalnoj konkurenciji. Stječe se dojam da naše političke elite više gledaju na profitabilnost velikih, negoli na spašavanje malih proizvođača, tj. obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Pri tome zaboravljaju načelo solidarnosti i istovremeno urušavaju koncept socijalne države. Stoga je važno istaknuti da Europska unija, kada se opredijelila za poticanje malih obiteljskih gospodarstava nije gledala samo profitabilnost, nego i druge vidove važne za jednu državu. Naime, čuvajući selo i zadržavajući ljude u malim mjestima istodobno se ostvaruju strateški i sigurnosni vidovi u smislu boljeg čuvanja granice, postiže se bolja zaštita i očuvanje okoliša te razvija ekološka svijest, a da ne govorimo o demografskim i pronatalitetnim aspektima. Drugim riječima, smatram da više pozornosti moramo posvetiti zaštiti i očuvanju sela, gledajući pri tome ne samo profitabilnost i isplativost malih obiteljskih gospodarstava, nego, prije svega, u smislu jačanja socijalne države uvažavati i sve one druge, jednako važne vidove koje selo ima u životu jedne države.
Očito je stoga da propadanje sela i odlazak mladih ljudi 'trbuhom za kruhom' donosi nenadoknadivu štetu za društvo u cjelini. Ne samo da kao država smanjujemo proizvodnju hrane i na taj način postajemo dodatno ovisni o uvozu, nego istodobno gubimo i dio vlastitog suvereniteta. Svatko tko imalo prati međunarodnu politiku i svjetska kretanja uviđa da danas suverenitet i snaga jedne države ovise, prije svega, o proizvodnji hrane, količinama pitke vode te energetskoj i financijskoj neovisnosti. Bog nam je darovao tako bogatu zemlju pitkom vodom i obradivim površinama da uistinu ne razumijem kako se možemo tako neodgovorno ponašati.
Što poručiti onima koji odlaze sa sela? Ne možemo i ne smijemo nikoga osuđivati, već samo razumjeti želju da mladi ljudi ostvare bolji život negdje drugdje. Ali, poručio bih im da ponajprije učine sve kako bi ovdje ostali i da se olako ne predaju. U tom smislu svi moramo učiniti više. Apeliram na naše vlasti da gospodarskim i političkim mjerama učine sve kako bi zadržali ljude u Slavoniji i u cijeloj Hrvatskoj, na njihovim obiteljskim gospodarstvima i na rodnoj grudi. Pri tome mislim da izradu dugoročne  strategije razvoja sela, strategiju cjeloživotnog obrazovanja mladih ljudi koji namjeravaju ostati na selu, racionalniju raspodjelu poticaja i veće mogućnosti zakupa i okrupnjivanja zemljišta, izgradnju bolje infrastrukture i sustava navodnjavanja, zelenu tržnicu i organizirani otkup poljoprivrednih proizvoda, strategiju povezivanja zelene i plave Hrvatske, ulaganje u skladišta za duže čuvanje hrane, itd. Umjesto toga svjedoci smo ukidanja željezničkih linija, eksperimentiranja u zdravstvenom sustavu spajanjem bolnica i to ponajviše u Slavoniji, tj. kao da nas se želi još dodatno kazniti i izolirati.
U tom smislu, i mi u Crkvi ne možemo mirno gledati na ove procese. Većina naših župa je u ruralnim sredinama i zato nam je na srcu ova problematika. Međutim, iako iz dana u dan opada broj ljudi na selu, ne želimo se voditi „profitabilnošću“ župa i njihovom financijskom sposobnošću da uzdržavaju župnika i pokrivaju materijalne potrebe župne zajednice. U tom smislu, zadržavamo župnike i u onim sredinama koje nemaju dovoljan broj vjernika da svojim prilozima uzdržavaju svoga župnika, pokrivaju režijske troškove i  troškove održavanja potrebnih zgrada te im pomažemo iz sredstava solidarnosti. Zasigurno tim župnicima nije lako jer moraju primati financijsku pomoć za redovito funkcioniranje svojih župnih zajednica, ali na taj način želimo poručiti da kao Crkva ne želimo dići ruke od sela. Možda je to poruka o kojoj bi svi odgovorni u ovom društvu trebali više promisliti.
Želim naglasiti da u situacijama kad smo zbog nedostatka svećenika prisiljeni dvije ili više župa povjeriti pastoralnoj skrbi jednog svećenika (što će nam se u doglednoj budućnosti događati češće nego do sada), to nikad ne činimo vođeni materijalnom računicom, nego isključivo pastoralnim razlozima i razboritošću te nastojanjem oko što ravnomjernijeg opterećenja svih svećenika u Nadbiskupiji. Pozivam vjernike da mole za nova svećenička i redovnička zvanja kako bi sve župe, bez obzira na njihovu veličinu, mogle imati svoga župnika, te kako bismo dovoljnim brojem svećenika bili u stanju udovoljiti i drugim zahtjevima pastoralnog djelovanja.

Nedavno je održan i Prvi nadbiskupijski dan obitelji. Obitelj je jezgra društva, no nažalost, sve je više razvoda brakova?

Crkva oduvijek ističe da je obitelj kolijevka života i povlašteno mjesto odgoja u vjeri kao i za društvene vrijednosti. Obitelj je temelj društva i Crkva u malom. U tom smislu, svjesni važnosti koju obitelj ima za društvo i Crkvu u cjelini, nastojimo već desetljećima njegovati bračni i obiteljski pastoral u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Različiti seminari, tribine, pastoral obitelji u župnim zajednicama, bračni vikendi, bračna i obiteljska savjetovališta, tečajevi priprave za brak, okupljanja roditelja djece s invaliditetom, s poteškoćama u razvoju, rad s ovisnicima, s braniteljima i s članovima njihovih obitelji, pastoral žalujućih... samo se dijelovi jednog mozaika koji ocrtava našu zauzetost za što kvalitetniji bračni i obiteljski život. Stoga je i ovaj Nadbiskupijski dan obitelji kruna godišnjeg rada te jedan od mnogobrojnih oblika rada s bračnim parovima i čitavim obiteljima.
Svjesni smo, naime, da je obitelj oduvijek, a danas još i više, izložena raznim utjecajima i opasnostima koji je pokušavaju destabilizirati. Sve veće siromaštvo i nezaposlenost te izostanak pronatalitetne i demografske politike direktno utječu na kvalitetu bračnog života i broj djece u obitelji, a u posljednje vrijeme pokušava se i vrijednosno omalovažiti važnost obitelji nametanjem rodne ideologije. Sve nas to potiče na još snažnije zauzimanje za obitelj i pronalaženje prikladnih oblika pastoralnog djelovanja.
U tom smislu poseban problem predstavlja sve veći broj rastava, a osobito pastoral i sakramentalni život za one koji su nakon bračnog 'brodoloma' pokušali ostvariti bračno zajedništvo u drugoj, sada civilnoj ženidbi. Stoga, uz nastavak pastoralnog rada s obiteljima u sakramentalnom braku, kao novi izazov otvara nam se rad s rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima te rad s mladima na edukaciji za sretan i uspješan brak. Korijen ovim problemima pronalazimo upravo u današnjoj individualističkoj i konzumerističkoj kulturi koja gubi osjećaj za određene vrednote koje su preduvjet za ostvarenje naravnog i kršćanskog braka. Tu mislim, prije svega, na gubitak vrijednosti poput vjernosti, odanosti, žrtve i dijaloga, opraštanja, spremnosti drugome dati prednost u odnosu na vlastite prohtjeve i želje itd. Mišljenja sam da rad na osobnoj izgradnji i produbljivanu osobne vjere upravo u osobi izgrađuje ove vrijednosti te da Crkva može u mnogome pomoći u ostvarenju dobrog i sretnog braka. U konačnici, istraživanje koje je proveo naš Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu prije nekoliko godina jasno je ukazalo kako je kvaliteta bračnog i obiteljskog života veća kod onih bračnih supruga koji redovito sudjeluju na nedjeljnoj misi i gaje obiteljsku molitvu.
Međutim, u tom poslanju potrebna je i pomoć drugih društvenih institucija, prije svega države, škole i medija. Ako putem zakona država poistovjećuje brak i obitelj s drugim vidovima životnog zajedništva, ako mediji stalno ističu kao uzor one koji su razorili svoj brak ili žive nevjerno te ako škola nameće spolni odgoj koji ljudsku spolnost genitalizira i svodi na užitak, tada odgoj za bračni život postaje puno teži te se ne trebamo čuditi ovakvoj društvenoj situaciji.

Zaživio je i Međubiskupijski sud prvog stupnja u Đakovu.  Što donosi žiteljima naše crkvene pokrajine početak rada ovog Suda?

Nakon što je dotadašnja Đakovačka biskupija uzdignuta na stupanj nadbiskupije (2008.), čime je Đakovo postalo metropolijsko središte novoosnovane Đakovačko-osječke nadbiskupije, ukazala se mogućnost, a postojala je i potreba za osnivanjem Međubiskupijskog suda za Slavonsku crkvenu pokrajinu: Đakovačko-osječku nadbiskupiju te biskupije Požešku i Srijemsku.
Na temelju nama poznatih povijesnih spisa, Đakovo je kao biskupijsko središte imalo svoj crkveni sud još od vremena biskupa Strossmayera. Naime, biskup Strossmayer osnovao je 5. prosinca 1856. godine Ženidbeni sud za tadašnju Đakovačku i Srijemsku biskupiju koji se sastojao od predsjednika suda i 4-6 prisjednika. Pretpostavljamo da je crkveni sud u Đakovu djelovao i od početka samog osnutka Đakovačke i Srijemske biskupije (1773.). Od vremena biskupa Strossmayera pa sve do danas spomenuti sud djeluje u Đakovu pod različitim nazivima: sud, sudište, crkveni sud, ženidbeni sud…
Spomenuti je crkveni sud u Đakovu djelovao kao samostalan sud sve do 1999. godine kada se odobrenjem Apostolske Signature, potpisanim 30. prosinca 1999., osniva Međubiskupijski sud prvoga stupnja u Zagrebu za Zagrebačku metropoliju te za biskupije Đakovačku i Srijemsku, Varaždinsku, Požešku i Križevačku. Do 2014. godine, službeni naziv crkvenog suda u Đakovu bio je Međubiskupijski sud prvoga stupnja u Zagrebu, podružnica Đakovo. Nakon što smo 5. studenog 2013. mi biskupi Đakovačko-osječke crkvene pokrajine dobili »nihil obstat« od Vrhovnog suda Apostolske Signature, dana 10. prosinca 2013. donijeli smo odluku o osnivanju Međubiskupijskog suda prvoga stupnja u Đakovu i to za Đakovačko-osječku nadbiskupiju te biskupije Požešku i Srijemsku. Dekret o novoosnovanom Međubiskupijskom sudu stupio je na snagu 1. ožujka 2014. godine.
Zadaća suda je rješavanje svih crkveno-pravnih poslova koji se tiču Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Većina postupaka odnosi se na ženidbene parnice, tj. na proglašenje ništavosti ili nevaljanosti ženidbe, postupak na temelju isprave, rastavi ženidbenih drugova uz trajanje ženidbene veze i druge parnične sporove.
Moderator ili voditelj Međubiskupijskoga suda je đakovačko-osječki nadbiskup kojemu, prema kan. 1423 Zakonika kanonskoga prava iz 1983. pripada »vlast koju dijecezanski biskup ima za svoj sud«. Dijecezanski biskup može sudsku vlast vršiti osobno ili preko sudskog vikara ili sudaca. Budući da dijecezanski biskup rijetko osobno vrši sudsku vlast, on imenuje sudskoga vikara i suce koji u njegovo ime djeluju pri sudu. Osim njih, imenuje i ostale službenike suda, kao što su branitelji veze, promicatelji pravde, bilježnici suda, voditelj sudske kancelarije, sudski stručnjaci (psiholozi, psihijatri, ginekolozi, urolozi), tumači i prevoditelji. Trenutni rad našega Đakovačkog crkvenog suda samo je nastavak bogatog i uspješnog sudskog djelovanja mnogih službenika suda i pravnih stručnjaka pri dijeljenju pravde prema onoj latinskoj: suum cuique tribuere (svakome dati ono što mu pripada) Konkretno, na našem Međubiskupijskom sudu u Đakovu imamo sudskog vikara, 5 sudaca, 2 branitelja veze, bilježnika i voditelja sudske kancelarije. Većina postupaka koje naš sud rješava su ženidbenog karaktera, tj. radi se o utvrđivanju ništavosti ili nevaljanosti sklopljene ženidbe u Katoličkoj crkvi. Razlog tomu je sve veći broj civilnih rastava brakova nakon čega mnogi žele pokrenuti i crkveno proglašenje ništavosti ženidbe. U radu sa strankama susrećemo ne tako male poteškoće pri shvaćanju razlike između civilne rastave i crkvenog proglašenja nevaljano sklopljene ženidbe. Iako je problematika teška i ozbiljna, radi lakšeg razumijevanja želimo pojednostaviti i reći sljedeće: (ne)valjanost kanonski sklopljene ženidbe može se pobijati zbog tri razloga a to su postojanje neke zapreke koja utječe na sposobnost stranaka da valjano sklope kanonsku ženidbu; nedostatak u ženidbenoj privoli te nedostatak kanonskog oblika. Ukoliko postoji jedan od tih elemenata, tada možemo govoriti da ima razloga ili temelja za prihvaćanje tužbe kojom se pokreće parnica ništavosti ženidbe. Drugi bitni korak jest dokaznog karaktera. Stranke i njihovi svjedoci trebaju svojim iskazima ili nekim drugim svjedočanstvima dokazati da je ta ženidba nevaljano sklopljena nakon čega suci donose konačnu presudu o sklopljenoj ženidbi.
Ne ulazeći dublje u razloge rastave civilnih brakova, želimo istaknuti jednu bitnu činjenicu koja se tiče rada crkvenog sudišta. Naime, mnogi parovi imaju poteškoće u bračnom životu koje ih često dovode do rastave, nakon čega smatraju da imaju dovoljno razloga za pokretanje parnice ništavosti ženidbe. Međutim, te poteškoće nisu dovoljni znak ili dokaz da je jedna kanonski sklopljena ženidba nevaljano sklopljena. Stoga se često događa ili da tužbe budu odbačene ili da konačne sudske presude budu negativne. Do nedavno se na rješavanje parnica čekalo i po nekoliko godina. U posljednje vrijeme parnice su se rješavale u roku od godinu dana do dvije godine. Nadamo se da će to u dogledno vrijeme smanjiti na prosjek od 6 mjeseci od primitka tužbe. Osim brže, vjernici s novim Međubiskupijskim sudom, sve mogu rješavati i puno bliže. Više ne moraju putovati u Zagreb, nego sve što je potrebno mogu obaviti na području Đakovačko-osječke ili Požeške biskupije, odnosno na području naše crkvene pokrajine.

Bili ste u kanonskim vizitacijama. Što tišti naše ljude?

Na kanonskim vizitacijama susreo sam se sa svećenicima u njihovom svakodnevnom životnom i pastoralnom ambijentu te s brojnim vjernicima po našim župama. Ove smo godine naglasak stavili na susrete s odraslim vjernicima, tako da sam se susretao ponajprije s članovima različitih župnih skupina i sa župnim suradnicima odrasle dobi, s roditeljima djece koja se kroz župnu katehezu pripremaju na prvu pričest i krizmu, sa skupinama bračnih parova te drugih odraslih vjernika, ali i djece te mladih. Oni koje mi tom prigodom susretnemo su uglavnom najbolji, najsvjesniji i najzdraviji dio vjernika u našim župama. Lijepo je susretati takve vjernike. Oni su ohrabrenje i podrška i mojoj osobnoj vjeri, svojim svećenicima te pastoralnim nastojanjima naše mjesne Crkve.
Nažalost, ne uspijevamo se na kanonskim vizitacijama susresti s velikim brojem osoba koje se deklariraju kao katolici, ali žive negdje na rubu crkvenog života, župu doživljavaju kao servis za zadovoljenje religioznih usluga, a svećenike kao profesionalne religiozne obrtnike koji trebaju obaviti i učiniti ono što vjernici zatraže, te na način i u vrijeme kad oni to požele. No, Crkva nije religiozni servis, nego zajednica braće i sestara u vjeri. Ako imamo poteškoća s vjernicima, onda su nesporazumi najčešći upravo s vjernicima s ruba vjerskog i crkvenog života. Raduje me činjenica da su u više župa, osobito u urbanim i prigradskim sredinama u kojima su vjernici u prosjeku obrazovaniji i mlađi po životnoj dobi, uvelike ili barem dijelom zaživjele smjernice i odluke Druge biskupijske sinode. Iz takvih se župa, jer je program vizitacije u njima u pravilu obimniji i zahtjevniji, kući vraćam kasnije, ponekad i umorniji, ali sretan i radostan. Koliko god je kanonska vizitacija prigoda da se svaka župa vizitatorima pokaže u najboljem svjetlu, oni ipak uočavaju razlike među župama, te plodove nastojanja ili propuste i nedostatke u pastoralno-katehetskom radu svake župe. Evangelizacijski propusti i nedostaci su u pravilu uzrokovani ravnodušnošću vjernika, a oni najveći i najozbiljniji pomanjkanjem gorljivosti i pastoralne zauzetosti svećenika. Hvala Bogu što su najveći broj naših svećenika uistinu Bogu predane, marljive i pastoralno zauzete osobe.
Kanonska vizitacija je uvijek i susret s društvenim, gospodarskim i kulturnim ambijentom svake pojedine župe te sa socijalnom slikom svake sredine. Priznajem da me duboko pogađa težak život mnogih obitelji bez primanja ili s vrlo skromnim (bijednim socijalnim) primanjima. Na srcu su mi ostali naši dragi Srijemci i ljudi iz Bosne koji su tijekom Domovinskog rata došli ovamo u Slavoniju i tu su prisiljeni živjeti od uistinu mizernih i još nižih mirovina negoli su naše hrvatske mirovine; tri generacije jedne obitelji žive od dječjeg doplatka za 1-2 djece; stari roditelji svojim tako skromnim mirovinama uzdržavaju svoju djecu i unučad. Dirnut sam tako visokim stupnjem solidarnosti i iskrene ljubavi koja se živi i dijeli u mnogim našim obiteljima, te među rodbinom i susjedima. Ponosan sam na dostojanstvo koje su sačuvali ti ljudi i u svome siromaštvu te socijalnoj bijedi. Valpovačko-miholjačka sela, Baranja i Cvelferija izvlače najdeblji kraj. Bolno mi je gledati tolike prazne kuće po selima te demografsku katastrofu naših slavonskih i baranjskih sela. Odseljavaju i nepovratno hrpimice odlaze ne samo mladi, nego i čitave obitelji. No, ne može ih se osuđivati, jer nitko to ne čini rado, nego ljudi teška srca bježe od socijalne bijede i gladi.

Postoji li mogućnost otvaranja katoličke škole na području naše nadbiskupije?

Postoji. Štoviše, čini mi se da više ne bismo smjeli dugo čekati. No, nemojmo zaboraviti da na području naše Nadbiskupije već imamo dvije katoličke gimnazije: jednu u Osijeku, a drugu u Slavonskom Brodu. To što se po redovničkim zajednicama koje su ih osnovale nazivaju „isusovačkom“ odnosno „franjevačkom“ gimnazijom je sekundarno, u odnosu na ono bitno: to su dvije katoličke gimnazije.
Dok prepoznajemo evangelizacijsku opravdanost osnivanja novih katoličkih škola na području Nadbiskupije, istodobno moramo biti i realni. Biskup mora voditi računa o različitim područjima života unutar biskupijske zajednice te usklađivati mnogostruke potrebe unutar biskupije. Naša Nadbiskupija ima Svećenički dom s mogućnošću smještaja i zbrinjavanja dvadeset četvorice umirovljenih, odnosno teško bolesnih svećenika. Taj je kapacitet nekada bio dovoljan za današnju Đakovačko-osječku i za Srijemsku biskupiju. Zahvaljujući medicinskim dostignućima ljudski se život produžio. I naše časne sestre sv. Križa u Svećeničkom domu pružaju uzornu njegu te skrb bolesnim svećenicima. Drago mi je što naši stari svećenici odlaskom u mirovinu rado dolaze u naš Svećenički dom i što se ondje osjećaju dobro. No, postojeći kapacitet našeg Svećeničkog doma već duže ne zadovoljava potrebe naših dviju biskupija. Tako prije upuštanja u osnivanje Katoličke škole moramo dovršiti drugu etapu već započete izgradnje Nadbiskupskog Vikarijata u Osijeku, izgraditi prikladan smještaj za naše umirovljene svećenike, u skladu s odredbom Druge biskupijske sinode br. 21 prioritet moramo dati izgradnji biskupijskog centra za duhovne obnove i trajnu formaciju svećenika i vjernika, a potom se možemo upustiti u stvaranje prostornih preduvjeta za osnivanje katoličkih škola. Paralelno treba razmišljati i o formaciji potrebnog profesorskog kadra. Čini se da bi bilo dobro razmišljati o osnivanju barem jedne katoličke osnovne škole i još jedne katoličke gimnazije. Pritom ne bismo smjeli zaobići Vinkovce, odnosno područje Vukovarsko-srijemske županije.

Svako malo, netko se sjeti pa spomene kako bi Crkva trebala ili, po nekima, morala plaćati porez?

Ovo je pitanje koje se postavlja od vremena do vremena, ponajviše u dnevno-političke svrhe. Crkva poštuje i poštivat će sve postojeće državne zakone, a to se odnosi i na pitanje poreza. Ona nije i ne želi biti nikakva privilegirana institucija u hrvatskom društvu. Svatko tko je imalo upućen u poslovanje Crkve zna da Crkva nije izuzeta od plaćanja poreza. Kad god nešto kupujemo, gradimo ili izdajemo tiskovine sredstvima koje dobivamo od naših vjernika ili od države, na sve to plaćamo porez. Tako npr. sredstva koja dobivamo od države trošimo u tri različite svrhe. Jedna od njih je pomoć pri obnovi i izgradnji crkvenih građevina (gotovo polovina ukupnih sredstava koje primamo). Ta sredstva Nadbiskupija uplaćuje direktno izvođačima radova i tako Crkva plaća PDV iako nije u sustavu PDV-a, odnosno nema mogućnost povrata plaćenog PDV-a. Naša je Nadbiskupija osnovala i jedno društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) kako bi proizvodnja i prodaja vina (što je naša duga tradicija) bila uklopljena u sustav PDV-a. Već plaćamo i ne želimo izbjeći niti plaćanje poreza na prihod od svojih drugih nekretnina koje dajemo u najam ili u zakup (npr. zemljište, šume).
Ono što je mnogima trn u oku je neplaćanje poreza na darove vjernika (lukno, darovi za mise, darovi prigodom krštenja i drugih sakramenata, prigodom blagoslova obitelji i sl.) koje vjernici daju svome župniku. Naime, prema ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske takvi darovi su oslobođeni plaćanja poreza, te se niti ne očekuje da bi se na darove  koje vjernici izdvajaju za potrebe svoje župne zajednice plaćao porez (jer je porez državi već plaćen uz plaće radnika, mirovine i sl. primanja vjernika i drugih građana). No, ukoliko država smatra da i na takve darove treba plaćati porez, plaćat ćemo ga. Koliko mi je poznato ona će konačni zakon o porezu za vjerske zajednice donijeti do 2016. godine. Vjerujemo da će o tim pitanjima prethodno razgovarati i s vjerskim zajednicama.  
Međutim, kad smo kod govora o porezu bilo bi dobro da tu slijedimo određenu praksu Europske unije. Problem, naime, imamo kod humanitarnih donacija jer se i na njih mora platiti porez. Tako dolazimo do paradoksalne situacije da imamo velike trgovačke lance ili privatne poduzetnike koji bi htjeli donirati hranu za pučku kuhinju ili socijalnu trgovinu, ali im to predstavlja problem jer na tu hranu moraju platiti porez. Na taj način veliki dio još uvijek dobre hrane završi na otpadu, umjesto da pomognemo potrebnima. Pozivam odgovorne, da u vremenu ove krize pomognemo onima koji su gladni i da umjesto da kopaju po kontejnerima, oslobodimo plaćanje poreza na humanitarne donacije i tako pomognemo mnogim socijalno ugroženim osobama, koje bi se zadovoljile čak i takvim darovima (!).

Spominjali ste otvaranje pučkih kuhinja u Slavonskom Brodu i Vinkovcima. Ima li potrebe za takvom kuhinjom i u Đakovu?

Zasigurno ima potrebe i za Pučkom kuhinjom u Đakovu. Međutim, u okvirima postojećih financijskih mogućnosti prednost smo dali većim centrima gdje je i broj onih u potrebi veći. Đakovo je ipak manja sredina te se ovaj problem može rješavati i na planu župnih karitasa.

Nedavno ste spomenuli kako Papa Franjo planira Sinodu na jesen, u kojoj će biti govora i o pitanju braka. Svjedoci smo, pa i svakodnevno, neobičnih 'poteza' Pape Franje. Što možemo očekivati, ima li naznaka?

Sve biskupije u svijetu dobile su upitnik koji su obvezne popuniti i vratiti natrag u Vatikan kao pomoć u sastavljanju radnog materijala za Sinodu biskupa. Na taj način željelo se dobiti stvarni uvid u situaciju na terenu jer je Katolička Crkva prisutna na svim kontinentima i u zemljama s različitim kulturnim tradicijama. Ovo bogatstvo i raznolikost zasigurno će doći do izražaja na Sinodi i pripomoći da se pronađu najprikladniji odgovori na izazove pred kojima je današnja obitelj, osobito kako pomoći onima koji su u drugom, sada civilnom braku i tako onemogućeni u pristupanju sakramentima, prije svega, ispovijedi i pričesti. Crkva, međutim, ima svoju dugu tradiciju i odgovori će se tražiti u tom tragu.
Papa Franjo je prije svega poglavar Katoličke Crkve i nije za očekivati da će učiniti nešto suprotno tradiciji Crkve. Uostalom, on pokušava dati novu formu, ali u svom sadržaju papa Franjo uvijek ostaje u okvirima nauka i tradicije Crkve. Mediji, na žalost, često senzacionalistički nešto prikazuju te se može dobiti dojam kako papa Franjo uvodi „nešto novo“. On je istina osjetljiv na patnje suvremenog čovjeka, osobito siromašnih i obespravljenih, i potiče Crkvu da i ona u cjelini, u okvirima  nauka i tradicije, još više pozornosti posveti upravo njima. I tu možemo govoriti o određenoj novosti, ali zar i papa Ivan Pavao II., a prije njega i drugi pape, nisu u svojim socijalnim dokumentima također isticali važnost zauzimanja Crkve za siromašne i borbu protiv siromaštva koje je u pravilu rezultat društvenih nepravdi?

Koja bi bila uskrsna poruka na našu aktualnu situaciju u Hrvatskoj, a posebno u Slavoniji?

Ovogodišnju pastirsku uskrsnu poruku naslovio sam Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Pozvao sam sve da slijede logiku križa te se ne obeshrabre pred patnjom i društvenom nepravdom. Želio sam ukazati kako je uzrok svih današnjih kriza upravo kriza morala i sustava vrijednosti, a sve drugo su posljedice koje iz te krize proizlaze. Prije svega mislio sam na neodgovorno upravljanje nadležnih u brojnim tvrtkama, na stranačko kadroviranje koje prednost daje podobnima na uštrb stručnosti i stvaralačke kreativnosti, na pogodovanje parcijalnim interesima pojedinaca i skupina pri donošenju poslovnih odluka a koje istovremeno stvara snažnu mrežu koruptivnog ponašanja.
Na taj način želio sam ukazati osobito na smanjivanje mjera socijalne zaštite, opsega primarne zdravstvene zaštite kojom ponovno najviše stradavaju oni najslabiji. Osim toga, ekonomskom krizom, krizom financijskog sustava u cjelini te krizom društvenog morala najviše su pogođeni mladi ljudi u Slavoniji. Zbog toga smo svjedoci tihog, ali veoma snažnog vala emigracije mladih, osobito akademski obrazovanih, ljudi te čitavih obitelji – iz sela i iz gradova. O teškim posljedicama tog snažnog vala emigracije za demografsku i gospodarsku budućnost Slavonije i Hrvatske jedva da se netko usudi sada promišljati.
Stoga poručujem kako je vrijeme krize zapravo vrijeme kušnje iz koje moramo izaći snažniji, jači u osobnoj vjeri. Ako se kao kršćani otvorimo otajstvu Isusova križa, ne možemo ne iskusiti Isusovo duboko pouzdanje u Očevu prisutnost i kada sve izgleda izgubljeno, kada se stječe dojam Božje nemoći pred tajnom ljudskog zla. U tom smislu Kristov križ obasjan uskrsnućem postaje „stablom života“, zalog naše budućnosti i cjelovitoga spasenja. U različitim vremenima čovječanstva, u tamama najvećih ljudskih stradanja, prijevare i poniženja, u siromaštvu, nezaposlenosti, migracijama i emigracijama, uskrsna nas poruka poziva da pred križevima i obeshrabrujućim tendencijama ne dižemo ruke na kapitulaciju, nego da snagom uskrsne vjere u konačnu pobjedu života budemo spremni na još čišću ljubav i sve veću snagu dobrote, na još veći stupanj domoljublja, na još dosljedniju etičnost i požrtvovno umiranje sebi.

Razgovarala: Maja MUŠKIĆ