Vjeruje u pisanje i živi od njega. Novinarska specijalnost joj je pisanje o kulturi i ženskim pravima. Godine 2010. objavila je knjigu priča “Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo”, autorica je drame “Prekrasne ruševine”, a priče su joj uvrštene u više zbornika i antologija.

Za kratku priču “Povratak” dobila je nagradu Ministarstva branitelja na natječaju “Jedna priča iz Domovinskog rata”. Prošle je godine objavila roman “Živjet ćemo bolje”, u biblioteci Arteist, i pokrenula istoimeni internetski portal posvećen kulturi, ali i drugim aktualnim društvenim temama. Idući tjedan, 24. travnja, Maja Hrgović predstavit će svoj roman i u Osijeku.

Dati naslov romanu “Živjet ćemo bolje” u današnjoj situaciji u Hrvatskoj je hrabro ili podrugljivo. Pojasni nam taj optimističan naslov i misliš li da ćemo živjeti bolje?

- Živjet ćemo bolje, to je mantra koju kroz roman ponavljaju moji likovi, stiješnjeni uza zid raznim privatnim, ekonomskim i društvenim mukama, kao većina nas koji koji smo bolno svjesni svoje nemoći da bilo što promijenimo, da utječemo na svoj život, na život svoje djece. Ovo je društvo kapituliralo, doživjeli smo bankrot vjere u bolje sutra, ostao je samo gorki cinizam... U takvoj situaciji poklič “Živjet ćemo bolje!” zvuči kao teški bizarluk, kao nešto ridikulozno. Ali, mislim da nam to malo nade treba da preživimo, ma koliko bili svjesni da se samozavaravamo. Jer, činjenica je da nam neće biti bolje, svi to znamo, ne znam više nikoga tko vjeruje u obećanja političara da će biti bolje kad krene sezona, ili dogodine, ili godinu poslije.. Na putu smo prema dolje i nije nam ostalo ništa drugo nego da se tješimo nekim optimističnim zabludama, jer zna se kako pjevaju sužnji...

Roman je dobio izvrsne kritike. Kako si ti doživjela te reakcije i zašto si krenula u eksperiment objavljivanja romana u novoj maloj nakladničkoj kući Arteist?

- Pisala sam roman četiri godine i on je najbolje što u ovom trenutku mogu dati književnosti. To je dobar osjećaj i omogućava mi jedan lijep odmak - sve i da se nikomu nije svidjela moja priča o tragikomičnim prevratima u životu članova jedne splitske obitelji, ne bi me to diralo. Ali to ne znači da ne uživam u pozitivnim reakcijama, puno mi znači što mi se čitatelji javljaju, mnoge je duboko dirnula priča, u njoj odraz nekih svojih trauma, podbačaja, nada... Roman je objavljen u biblioteci Arteist jer su oaze nezavisnog izdavaštva i nezavisne kulture, poput Arteista, jedina mjesta na kojima se autor još osjeća kao čovjek. Veliki izdavači, knjižare i distributivni lanci nisu mjesta na kojima se autor poštuje; naprotiv, osjeća se ucijenjeno, izrabljeno. Nakon jedanaest godina praćenja tog dijela kulture, to je moj dojam. Kad sam dovršila roman, razmišljala sam ovako: napisala sam nešto dobro, nešto iza čega stojim. Nisam ga kanila za mizeran honorar prepustiti izdavačima koji će se tim rukopisom baviti s pola srca, nalijepiti knjizi astronomsku cijenu koja će odbiti čitatelje, i pustiti da potone u moru produkcije. Ovako, u prisnoj atmosferi malog izdavačkog pogona, knjiga zbilja živi, komunicira s čitateljima, a Arteist je dostavlja kupcima po cijeni od 69 kuna.

Novinarka si i književnica. Poput većine hrvatskih pisaca kombiniraš više poslova i angažmana. Je li to danas jedini način za opstanak u kulturi i za preživljavanje?

- Od književnosti se u Hrvatskoj ne živi, osim metaforički. Za roman koji ste pisali nekoliko godina, dobit ćete, podijeljen u više rata, honorar manji od dvije prosječne hrvatske plaće. To je smiješno i jadno istovremeno. Ja sam bila sretna što svoj kruh sa sedam kora zarađujem pišući. Više nisam. Za Novi list pišem o kulturi i društvu, pokrivam širok spektar tema, prevodim književnost s engleskog i s hrvatskog na engleski, vodim književne tribine, uređujem portal za kulturu Arteist.hr. To je ogromna količina posla, ogromna količina tekstova, od kojih dio isporučujem kao na traci jer tako danas stvari funkcioniraju: kotačić sam u mašineriji u kojoj se ne traži kvaliteta, nego kvaliteta, u kojoj nema ni vremena ni prostora za kvalitetno istražene tekstove. Za nekoga tko cijeni inovativnost, stil, kreativnost, to je frustracija.

Nedavno si napisala izvrstan članak o “novim feministkinjama” u Hrvatskoj, u kojem rušiš mit o “agresivnim i ružnim” ženama koje mrze muškarce. Postoji li trenutno u Hrvatskoj prostor za takav oblik borbe za ženska prava? Jesi li ti feministkinja?

- Prostora za borbu za ženska prava uvijek ima, osobito u zemlji kao što je Hrvatska, gdje većina još uvijek ima osebujno mišljenje o tome gdje je ženi mjesto. Na studiju kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu jedan je poznati akademik znao često davati do znanja studenticama da se nisu trebale truditi upisivati fakultet i tako oduzimati mjesto muškim kolegama, koji se neće povući u kuhinju čim se vjenčaju i postanu roditelji. Na pitanje jesam li feministkinja, odgovaram s velikim DA!, to je nešto što me određuje. A ako me pitate što je za mene feminizam, odgovorit ću vam ono što je meni na isto pitanje nedavno rekla petogodišnja kćerka Nora: “To je ono kad želiš da svi ljudi budu dobri prema svima.”