POSAVSKI PODGAJCI – I dok se vjernici diljem svijeta pripremaju za proslavu najvećeg i najradosnijeg kršćanskog blagdana Uskrsa, koji će svetkovati s obitelji, punog stola uz obilje hrane i pića, brojni su oni koji toga dana možda neće imati ni za koricu kruha. Uskrsno svjetlo, ako u pomoć i ovaj put ne priskoče dobri ljudi velikog srca, zasigurno neće obasjati ni dom četveročlane obitelji Čović iz Posavskih Podgajaca.

Supružnici Marko i Kristina i njihovih dvoje djece - trogodišnji Ivan i dvije godine mlađa kćerkica Marta - žive u trošnom, ruševnom kućerku na ulazu u selo, u Ulici Matije Gupca, a jedina primanja su im 500 kuna socijalne pomoći i 600 kuna dječjeg dodatka.

– Očajan sam, svaku noć liježemo i ujutro se budimo s istom brigom - hoćemo li djeci imati što dati za jelo. Dajem sve od sebe da ne budu gladni. Snalazimo se kao znamo i umijemo. Za djecu mora biti, a za nas ako bude, dobro, ako ne, opet dobro - požalio nam se 40-godišnji Marko.

Već je godinama na Zavodu za zapošljavanje, pokušava pronaći bilo kakav posao, ali situacija je, kaže, takva da se ne vidi svjetlo na kraju tunela. Prije šest godina uspio je otići u Njemačku brati jagode, ali posao je trajao samo mjesec dana i otad se više nije uspio nigdje ni bar privremeno ubaciti i zaraditi koju kunu. Nadao se javnim radovima, ali država ni za to više nema novca. Presretan je, kaže, ako ga netko iz sela pozove da mu pomogne u obavljanju kakvog fizičkog posla, uglavnom sječi ogrjevnog drveta u šumi. Tako i svojoj obitelji riješi ogrjev i osigura im bar topao dom tijekom zime.

Kristinu i Marka najviše brine bolest sina Ivana koji je pri rođenju dobio žuticu - bubrezi su izliječeni, ali zbog terapija mora često odlaziti u Zagreb na kontrole, što je veliki financijski udar za ovu siromašnu obitelj, jer 500 kuna troškova nemaju odakle namaknuti. Pomaže im Općina Drenovci kojoj pripadaju Posavski Podgajci. Čovićima izlaze ususret i daju novac za odlazak u Zagreb.

– Samo za stanarinu i režije moramo izdvojiti 650 kuna mjesečno i što nam ostaje? Srećom pa su nam susjedi puni razumijevanja i uvijek priskoče u pomoć kada nam je najpotrebnije. Od njih donosimo i pitku vodu, jer mi imamo samo hidrofor i bar možemo prati rublje i kupati se, ali ta voda nije za piće - ispričao nam je Marko.

Od svoje sirotinje Čovići skrbe i o 80-godišnjem Markovom ocu koji živi na starom salašu izvan sela, također bez ikakvih prihoda.

– Živimo jako teško i ulažemo nadljudske napore da bar djeca imaju ono najosnovnije. Ne mogu gledati ni starog oca kako se pati pa i posljednji komad kruha podijelimo s njim. Bio bih zahvalan za bilo kakvu pomoć, znam da je svim ljudima danas teško, ali prisiljeni smo obratiti se za pomoć. Najsretniji bih bio da uspijem pronaći bilo kakav posao i imati redovita primanja da djeci i supruzi mogu omogućiti pristojan život - zaključuje ovaj skromni Podgajčanin.