Do 5. travnja bilo je otvoreno javno savjetovanje za donošenje Nacionalnog programa za mlade od 2014. do 2017. godine, a Ministarstvo socijalne politike i mladih RH sastavilo je 40-članu stručnu skupinu koja je trebala (uz javnu raspravu) sastaviti ovaj nacionalni program.

Kako bi se ovaj važni dokument sastavio, bio je potreban uvid u sadašnju situaciju. Istraživanje obuhvaća mlade od 15 do 25 godina, iako je sve više tendencija da se to produži do 30 godina, što je uvjetovano dužim životnim vijekom, ali i dužim obrazovanjem i kasnijim osamostaljenjem i ulaskom u svijet rada.

Nije iznenađenje da većina mladih (82% anketiranih) još živi u roditeljskom domu zbog nedostatka financijskih sredstava, kao ni da je udio mladih u stanovništvu sve manji. Tako je 1953. udio mladih od 15 do 29 godina u ukupnoj populaciji bio 27,7 posto, 2001. godine smanjio se na 20,3 posto, a popis stanovništva iz 2011. pokazuje da je udio mladih pao na 18,6 posto.

Taj je podatak zabrinjavajući, no ni približno kao procjena da za četvrtinu mladih postoji realan rizik od siromaštva, što je sasvim demoralizirajuće ako se zna da se materijalni standard mladih nakon napuštanja roditeljskog doma drastično pogoršava. S druge strane, samo deset posto njih dolazi iz obitelji koje su financijski iznad hrvatskog prosjeka.

Što se osobne budućnosti tiče, 54 posto mladih su optimisti, a 23 posto pesimisti. Istodobno, 31 posto mladih su optimisti u pogledu budućeg razvoja hrvatskog društva, dok ih je 42 posto pesimistično. Usporedba s prijašnjim podacima ukazala je na snažan rast pesimizma. Za pomisliti je da su u boljoj situaciji onaj dio mlade populacije koji je zaposlen, no brojke tu tek otkrivaju katastrofalnu situaciju. Naime, manje od polovine ih je zaposleno u struci za koju su se školovali, a polovina nema siguran i trajan posao.

Tjedno rade tri sata dulje od zakonom propisane norme, za što dobivaju 20 posto nižu plaću od prosječne plaće u Hrvatskoj. Takvi uvjeti nepovoljno utječu na njihovo osamostaljivanje, sklapanje braka i planiranje potomstva.

Psihologinja dr. sc. Lara Cakić, viša asistentica na Učiteljskom fakultetu u Osijeku, kaže da pesimizam nije iznenađujući te da je očita posljedica stalnog gospodarskog pada i dugogodišnje ekonomske krize.

- To što mladi ne rade u svojoj struci pokazuje dvije stvari. Prva je da država nema adekvatnu obrazovnu politiku, a druga je da mladi ne vode računa o tržišnim potrebama kad biraju za što će se školovati - kaže psihologinja Cakić.

Mladi kao najveći problem hrvatskog društva vide nezaposlenost (62%), a potom mito i korupciju (46%) te gospodarske probleme (36%), a među potencijalno najunčikovitije aktere rješavanja postojećih društvenih problema ubrajaju stručnjake i intelektualce (49%), potom svoju generaciju (44%) te političare i političke stranke (34%), dok najmanji pozitivan doprinos očekuju od crkvenih velikodostojnika i svećenika (2%).

U ovom istraživanju mnogi su nalazi o aktivnom sudjelovanju mladih u društvu i njihovu odnosu prema politici ambivalentni. S jedne strane, raste opća nezainteresiranost za politiku (s 38% na 54%) pri čemu više od polovine mladih ne podržava ni jednu političku stranku. Razloge političke nezainteresiranosti mladih ispitanici ponajprije pronalaze u percepciji politike kao nepoštene djelatnosti (80%) i nezainteresiranosti političkih aktera za probleme mladih (73%). Naročito je intrigantan odnos mladih prema političkim strankama: premda 11 posto anketiranih izjavljuje da su učlanjeni u neku stranku (dvostruko više nego prije desetak godina), upola ih manje vjeruje političkim strankama.

Političke stranke također su na posljednjem mjestu aktera koji mogu potaknuti mlade na aktivno sudjelovanje u društvu (27%), pri čemu se i u ovom slučaju kao najutjecajniji pojavljuju prijatelji (61%) i obitelj (58%). Kada se navedeni trendovi promatraju integralno, nameće se zaključak kako je dio mladih učlanjivanje u političke stranke izabrao kao svojevrsnu "strategiju zbrinjavanja", to prije jer je usporedba podataka pokazala da se u proteklom desetljeću udvostručila (s 13 na 27 posto) percepcija važnosti političke podobnosti za uspjeh u hrvatskom društvu. Drugim riječima, značajna skupina mladih politički angažman vidi kao način da, uz pomoć političkog klijentelizma, riješi osobne egzistencijalne probleme.

- To nije čudno jer u Hrvatskoj postoji preveliki broj jedinica lokalne samouprave koji omogućava karijeru u politici te mladi vide mogućnost zapošljavanja na radnim mjestima koje nude lokalne samouprave i državne institucije - kaže psihologinja Cakić, ukazujući na širu sliku koja govori da mladi nisu sami po sebi oportunisti skloni uhljebljenju preko politike, već sustav potiče takvo razmišljanje.