Latinska riječ “vulgo“ znači “svjetina“. Označava masu zadojenu nižim strastima željnu krvi, poput gledatelja gladijatorskih igara. To je ona zluradost, ono likovanje nad tuđom nesrećom.

I Isusa je snažno pogodila takva zloća. Evo, veli Pismo, Isus je “prošao svijetom čineći dobro“: gladne hranio, bolesne liječio, mrtve uskrisavao, siromasima i grešnicima davao dostojanstvo. I onda, kada se – zahvaljujući ljudskoj zlobi i spletkama nekolicine – Isus našao pred sucem koji odlučuje o životu i smrti, svjetina – žedna krvi – mahnito je za Isusa ponavljala: “Neka se razapne!“ To je ono zlo u čovjeku: zluradost. Budimo iskreni. Kako se osjećamo i kako reagiramo kad čitamo ili čujemo nešto o skandalima – stvarnim i izmišljenim – u našoj okolici? Zgražamo se, bacamo drvlje i kamenje na takve ljude. Nalik smo onima koji viču: „Neka se razapne“. Želimo vidjeti krv… Možemo okrivljavati medije da rado donose određene „sočne“ detalje, da često pretjeruju i prenapuhuju, a koji put, štoviše, i izmišljaju… Sve je to moguće. Međutim, ne čini li nam se da nam mediji serviraju upravo ono što želimo? Mediji utječu na nas, ali i mi na medije. A što čini smiren čovjek, što čini duhovan čovjek, što čini istinski vjernik? U jednostavnosti srca nastoji živjeti prema onome što Pavao govori o ljubavi koja nas treba voditi: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi…“ Ili možda mislimo da su ove riječi tlapnja? Pavao veli da će jednoga dana sve uminuti, a da će jedino ljubav preostati. U to želimo vjerovati. Jer bi sve drugo bilo strahota i potpuni besmisao. To nam pokazuje Isusova ljubav koju je iskazao upravo kroz svoju muku i kroz svoje uskrsnuće.