U Bruxellesu nitko nema osjećaj da u Europskoj uniji postoji bilo kakva kriza, bilo financijska, bilo ona vezana uz nesuglasice članica, ili prijetnje euroskeptika.

Ovdje vam je korijen stabla u kojem sve savršeno funkcionira, a oluja je tamo negdje visoko gore u granama krošnje. Tako nam, slikovito, objašnjava atmosferu u Bruxellesu renomirana hrvatska novinarka i dugogodišnja dopisnica iz te EU metropole, Ines Sabalić, dok sjedimo u bruxelleskom uredu Grada Zagreba, kojeg je ona danas i voditeljica.

I doista, nepuna dva mjeseca uoči izbora za 751 zastupnika u Europskom parlamentu, Bruxelles se puši kao uzdihana zvijer, ceste prema središtu neprestano su zagušene, promet blokiran, čuju se sirene, iznad grada nadlijeću helikopteri... Uz svu to halabuku, prije dva tjedna u Bruxellesu je bio i Barack Obama, a prošlog tjedna kineski predsjednik, potom afrička delegacija... U zgradu Europskog parlamenta ulaze i izlaze bujice ljudi, a kada i sami uđete, čini vam se da ste stigli u svemirsku postaju neke druge galaksije.

U Bruxellesu je i jedan grad u gradu, odnosno golemo EU zdanje u kome se gube i najiskusniji. Konkretno, dok delegacija od 15 hrvatskih novinara, koju je ovom prilikom ugostio hrvatski ured Europskog parlamenta, objeduje sendviče s francuskim sirom, španjolskom šunkom i grčkim maslinama na petom katu, naša zastupnica Ruža Tomašić, čiji se ured nalazi na trećem katu, ne uspijeva nas pronaći i gubi se u hodnicima Parlamenta.

Upravo prošlog tjedna, jedina hrvatska desničarka u Europskom parlamentu promovirala je arancine, bademe i hrvatski prošek. Na degustaciju prošeka odazvali su se svi hrvatski zastupnici, a iako je laburist Nikola Vuljanić prvo tvrdio kako ne pije, na koncu je završio i s trećom čašom izvrsnog hrvatskog desertnog vina. I dok nas Ruža u svom uredu veličine 15-ak četvornih metara nutka ukusnim arancinima (ušećerena korica naranče, dalmatinski specijalitet, nap.a.), odjednom sasvim neočekivano pred gostima lupa otvorenim dlanom o stol. “Jaka hrvatska desnica” zapravo rukom razbija bademe, jer, kaže, naučila je sve lomiti rukama još dok je trenirala karate. Inače, ova Korčulanka lani je osvojila gotovo 65.000 glasova, a ove godine nam iskreno priznaje kako se nada osvojiti bar 100.000! Dogodi li se ovakav rezultat, vjeruje da više neće morati koalirati s HDZ-om.

No, jaka desnica i krajnja ljevica upravo su ono čega se u Europskom parlamentu najviše boje. Drugim riječima, ono što opetovano pokazuju predizborne ankete jest strahovito jačanje krajnje lijevih i krajnje desnih stranaka, a koje su ništa drugo doli najžešći protivnici Europske unije, prema mišljenju mnogih čak i faktori njezinog razjedinjenja. Ako u osmi saziv Europskog parlamenta prvi put uđe više od 100 žestokih euroskeptika, to može značiti samo jedno - da će konačno snage morati ujediniti i dosadašnji najveći protivnci, socijalisti i demokršćani.

- Oni ne žele drugačiju Europsku uniju, oni uopće ne žele Europsku uniju. Nakon krize došlo je do renacionalizacije država. Više nije na prvom mjestu Europa, nego svatko želi spasiti svoju državu i izvući je iz krize. To se najviše osjeti u Francuskoj i Njemačkoj. Europski parlament ovih je dana prvi put u svojoj povijesti usvojio sedmogodišnji financijski okvir koji je tri posto niži od prethodnog. Smanjenje budžeta još se nikada nije dogodilo i ovo je povijesni presedan. No, treba znati i da u ovom trenutku 80 posto financija Europske unije dolazi iz deset država pa je i to razlog zašto jačaju stranke poput one Marine Le Pen i Nacionalne fronte, koja potpiruje mržnju prema strancima. Hrvatska je u Uniju ušla baš kada je ona u fazi konsolidacije, a ovo su prvi pravi izbori nakon krize. Europska unija sada mora spašavati Europski projekt, jer oni koji bi sada mogli ući u Europski parlament taj projekt više ne žele, objašnjava nam Andrej Plenković, koji je u Bruxellesu “blizu vatre” od 1993., kada je ovdje stigao kao mladi stažist. Sada, 21 godinu kasnije, Plenković je zastupnik u Parlamentu i nositelj HDZ-ove liste za nadolazeće izbore.

No, koliko će glasova osvojiti hrvatski kandidati s čak 25 lista, ovisi o izlaznosti na ovogodišnje izbore za Europski parlament. Naime, lani se skala na ljestvici izlaznosti popela tek do 22 posto, a jesu li građani u ovih godinu dana prepoznali koliko je Europski parlament uistinu bitan, i to za svakodnevni život, vidjet će se 25. svibnja. Znamo li da je proteklih tjedana Europski parlament izglasao ukidanje roaminga, odlučio se za uvođenje jedinstvenih punjača za sve vrste mobitela, smanjenje naknade za plaćanje kreditnim karticama, zahtjev da sve državne službe svoje usluge nude putem online usluga (od plaćanja poreza do upisa djeteta u vrtić), ili da su se naši zastupnici uspjeli izboriti za nastavak gradnje koridora 5C od Mohača do Osijeka, onda postajemo svjesni da se o stvarima koje su nam bitne za svakodnevni život danas možda odlučuje više i konkretnije u Bruxellesu, nego na Markovom trgu.

Inače, sadašnjih je 766 zastupnika podijeljeno u sedam klubova, a najveći je onaj Europske pučke stranke (EPP), u kojoj je danas i pet zastupnika HDZ-a, te Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D), u kojemu je pet SDP-ovaca. Ruža Tomašić je u Europskim konzervativcima, a Nikola Vuljanić u grupaciji Europske ujedinjene ljevice.

Hrvatske zastupnike susrećemo upravo u danu kada su prvi put ušli u glavnu dvoranu Europskog parlamenta. Sve plenarne sjednice u protekle dvije godine održavale su se u Strasbourgu, jer se dvorana u Bruxellesu renovirala. No i u novouređenoj dvorani na riječ, kaže, čekaju i do 23 sata uvečer.

- To vam je tako kad vas ima malo i dolazite iz manje države. Zasjedanja počinju u 17 sati, ali ja sam neki dan došla na red za riječ tek u pola 11 uvečer. Žao mi je što hrvatski građani imaju osjećaj da mi ovdje ništa ne radimo, a imamo velike plaće. U jednom danu izglasamo i do 100 amandmana, a presretna sam što sam se s mađarskom zastupnicom dogovorila za zajedničko lobiranje koridora 5C, kaže nam jedina osječka europarlamentarka Biljana Borzan.

Generalno gledano zastupnici s HDZ-ove liste na novinare su ostavili znatno bolji dojam, svjesni početka predizborne kampanje i ne gubeći ni jednu priliku, na druženje s novinarima stigli su s moderatorom Alenom Legovićem, nekadašnjim novinarom Deutsche Wellea, a danas press officerom članova HDZ-a u EP-u. Na susret s novinarima stigli su s pomno biranim temama. Davor Ivo Stier hvali se rezultatima zastupanju suradnje s Bosnom i Hercegovinom, Zdravka Bušić projektima za mlade financiranim kroz njezin ured, a Andrej Plenković i Ivana Maletić Europsku uniju imaju u “malom prstu”.

Nakon njih stižu i predstavnici SDP-a. Prilično zbunjeni pitaju nas o čemu želimo razgovarat s njima. Oleg Valjalo šuti i smješka se, Marino Baldini isto, pa onda glavnu riječ preuzima Sandra Petrović Jakovina. Ona se, kaže, bori za povratak uzgoja industrijske konoplje u Hrvatskoj, koja, kako kaže, nema nikave veze s indijskom konopljom, a prema njezinim izračunima morali biste popušiti sedam kamiona industrijske konoplje da biste osjetiti bilo kakav opijatski učinak! Dojam da esdepeovci ipak znaju što rade, ostavljaju tek Tonino Picula, inače zastupnik koji je lani pobrao najviše glasova od svih kandidata na izborima te Biljana Borzan, koja je prva progovorila o nejednakoj kvaliteti proizvoda na policama hrvatskih i zapadnoeuropskih trgovina.

Ono što parlamentarcima u ovom trenutku ne može pripisati jest nerad, jer je Bruxelles, kako nam kaže naša kolegica s početka teksta Ines Sabalić, mlin koji melje, a konačno je i razotkrivena fama o plaćama parlamentaraca. Naime, plaća jednog parlamentaraca je 8.000 eura bruto, na ruke prima 6.200 eura, a dok plati porez Liniću ostane mu “sitniš” od 4.000 eura! Uz taj novac još dobiju dnevnice od 300 eura za svaki dan boravka u Bruxellesu, kojima mogu platiti hotel i put. Na koncu plaća nije loša, no sve je stvar kuta iz kojeg gledate, jer dok šetamo čuvenim Boulevard de Waterloo i prolazimo pored Armanijeva, Guccijeva i Chanelova butika i zastajemo ispred Diorova, jasno je kako u Bruxellesu lova može brzo ispariti, primjerice na haljinu koju ste vidjeli u izlogu i koja košta “sitnicu” - 5.900 eura. Eto, čovjek ovdje lako može zaključiti kako naši zastupnici (zastupnice, napose) s jednom mjesečnom plaćom ne mogu kupiti ni poštenu haljinu!