Sve popularniji šibenski portal www.TRIS.com.hr krajem prošle godine objavio je vrlo uspješan portret tjedna premijera Zorana Milanovića, iz pera glavne urednice Davorke Blažević, koja, između ostaloga, piše:

- Dvije godine vlade Zorana Milanovića. Takozvane lijeve vlade. Za Milanovića “najbolje što Hrvatska ima”, za mnoge nikad gore vlade, nikad lošijeg premijera. Bahat, arogantan, ciničan, s evidentnim deficitom socijalne inteligencije i suficitom prepotencije. Doima se kao da živi visoko iznad hrvatskog ekonomskog i političkog smoga u kojem se narod guši, a on sve udaljeniji i neosjetljiviji za probleme one “sitnarije” dolje. Poput goropadnog pauna drži svima lekcije svisoka, uvijek u maniri onoga koji sve zna i zato prezire tuđe neznanje...

Što, dovraga, s takvim premijerom? Koliku štetu objektivno može proizvesti za još dvije preostale godine “Kukuriku” mandata? Hrvatskoj, SDP-u, sebi? Problem s Milanovićem nije jednoznačan. Dakle, ne radi se ovdje o tome da imamo lošeg šefa Vlade kojega ćemo na idućim izborima (ili, prije) zamijeniti boljim. Stvar je u tome da je alternativna (desna) opcija s Tomislavom Karamarkom i HDZ-om, strankom kojoj se sudi za kriminal i korupciju kao modus operandi ove proskribirane partije, još gora i besperspektivnija. Ni sam Karamarko ne zna što misli, nekmoli građani, pa s vlastitim mišljenjem (antićirilićni referendum) eksperimentira iskušavajući čas ovo, a čas ono, ovisno o suflerima i dnevnopolitičkim potrebama. Zar nas taj može spasiti?!

Kako bilo, sada imamo Milanovića i njegov “tim za strukturne reformske promjene” u kojima je promijenjena samo konjica koja vodi taj fiktivni ljuti boj s našim starim navikama u ocvalom, manje-više eutanaziranom gospodarstvu i prebukiranoj administraciji. Što za nas Milanović još može učiniti? Možda, napokon, doista preuzeti vlast i staviti pod kontrolu sve institucije sustava. Uključujući i tajne službe. I premijerovu aroganciju. Možda stisnuti gas do daske i jurnuti u reforme, pa što košta da košta? I u te dvije godine nadoknaditi koliko-toliko prve dvije izgubljene u koalicijskim prenemaganjima i ideologijskim prepucavanjima s oponentima. Što im se može dogoditi? Da izgube vlast na idućim izborima, koju će izvjesno izgubiti ako nastave s kukavičkom, kalkulantskom, kvaziliberalnom i antisocijalnom politikom...

Zoran Milanović je imao svoju “povijesnu priliku”. Pretvorio ju je u žrtvu svoga robusnog, prgavog karaktera. Ovaj 47-godišnji političar “novog kova”, obrazovan, elokventan, bez političkih i drugih hipoteka i repova, s iskustvom stečenim u diplomaciji, što ga je trebalo naučiti i nekim političkim manirama, bio je svojedobno općeprihvaćen lik na javnoj sceni. Od Milanovića su svi očekivali gotovo čuda, zbog potencijala koje je pokazivao, zbog profesionalnog i obiteljskog backgrounda koji mu je bio dodatni vjetar u krila. A on se pod teretom svoje naravi - slomio.

Dečko s Trnja i Črnomerca, sinjsko-senjskih (uznositih) korijena, diplomirani pravnik, iskustvo je stjecao u Ministarstvu vanjskih poslova, u misiji OESS-a u Azerbajdžanu, u hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u u Bruxellesu gdje je završio i poslijediplomski studij europskog i komparativnog prava na flamanskom sveučilištu. A onda se 1999. vratio u Zagreb u MVP i odlučio upisati u SDP. Kada je Račanova koalicija dobila izbore 2000., počinju mu se brzo otvarati prilike za dokazivanje, postaje komunikacijski link s NATO-om, a potom i pomoćnik ministra vanjskih poslova Tonina Picule. No, HDZ 2003. ponovo dolazi na vlast, a Milanović napušta MVP, okreće se angažmanu u stranci i ulazi u Glavni odbor SDP-a, čiji je, zakratko, i glasnogovornik.

Nakon Račanove smrti 2006., na krilima svojevrsnog Račanova testamenta (ostavke u kojoj zaziva “nove snage”), u drugom krugu pobjeđuje Željku Antunović i postaje drugi šef SDP-a u povijesti. Za Željku Antunović je to bio kraj političke karijere, što će se kasnije u pravilu događati svima (Davorko Vidović i Dragan Kovačević u stranačkim izborima 2008.) koji mu stanu na megdan, spremni se s njime natjecati.

Vjerovalo se da će na empatiji birača zbog smrti Račana, ali i poletnosti i drčnosti njegova nasljednika, SDP, s Ljubom Jurčićem za premijera, trijumfirati na izborima 2007. Slavio je HDZ, a poraz se uglavnom pripisivao Milanovićevu neiskustvu. Pogreška je ispravljena na izborima 2011. kada Kukuriku koalicija osvaja vlast. A Milanović orbi et urbi svjedoči, ne više neiskustvo, nego potpunu nedoraslost premijerskoj funkciji, i nakon dvije godine mandata zarađuje u anketama ocjenu 2,3, nižu i od svoje osporavane i nevoljene prethodnice Jadranke Kosor. A u SDP-u bujaju frakcijske borbe, otpadaju Milanovićeve akvizicije u unutarstranačkim bitkama...