Ako izuzmemo uobičajeno poimanje Škotske u turističkom smislu, ali i kao još uvijek sastavnog dijela britanskog Ujedinjenog kraljevstva, ostaje nam za upoznavanje i neka druga i drukčija Škotska sa svojim vrlinama i manama.
A vrline koje svake dvije godine, između ostalih, privlače i penjače iz četrdesetak zemalja svijeta, mogu se naći u dijelu Škotske znanom kao North West Highlands. A upravo se na taj teren, u organizaciji krovne planinarske organizacija, a na temelju kvalifikacija, uputila i osječka ekipa (PD “Bršljan-Jankovac”), jer je tamo, na toj visoravni, organiziran susret u širim razmjerima poznat kao British Mountaineering Council's 2014 International Meet.
PRVI KONTAKTI
Tako je bilo i ove godine, u siječnju, kad nas je na Highlandsu bilo odasvud - iz Finske, Poljske, Japana, Hrvatske, Južne Afrike, Češke Republike, SAD-a, Bugarske, Danske, Njemačke, Mongolije, Norveške, Srbije, Kanade, Slovačke, Izraela, Nizozemske, Slovenije, Francuske, Latvije, Italije, Novog Zelanda, Mađarske, Irske, Portugala i Švedske.
Osobno sam do mjesta Glenmor Lodge doputovao različitim vrstama prijevoza. Od Osijeka do Zagreba po siječanjskoj mećavi jedva me uspio dovesti autom prijatelj Damir. Od Zagreba preko Londona do Edinburga bilo je lakše zrakoplovom niskotarifnog prijevoznika. Naša Hrvatica, Mirna Marković-Irwin, i suprug joj Dawid, pokupili su me u glavnom gradu pa smo se autom provozali do Pertha. Uz put malo smo ćaskali o mnogim stvarima, Glasgowu, Dundinu, “narodnoj politici” i kojekakvim relaksirajućim temama u koje se uvijek ušulja i nogomet.
Bilo kako god, sutradan sam već u centralnoj zgradi željezničkog kolodvora Perth sat vremena čekao vlak. Baš kada je kompozicija ulazila u postaju, a dokoni željezničari igrali zidni pikado, na nekom kanalu nacionalnog, ali kažu domaćini odnarođenog BBC-a, vrtio se film “Iz Rusije s ljubavlju”. I to baš ona scena kada slična kompozicija starijeg datuma proizvodnje ulazi u Zagreb, jednu od postaja legendarnog Orient Exspressa. Osvrnuh se oko sebe zbunjen. I pomislih da nisam zalutao u film, a ne u Škotsku. Gledam uokolo da neće iz vlaka iskoraknuti još i James Bond. Uglavnom sve mi se u glavi pomiješalo kad sam vidio vlak na TV-u i vlak u postaji gdje sam bio trenutačno. Oh, Kriste, zavapih! Odoh u planine, tamo je mirnije. No, Scot Railway dupke je pun. Hvatam mjesto uz prozor i prizori pejzaža izmiču brzinom vlaka. Jezera, pašnjaci, ovce, tu i tamo krave, kuće bijele i ciglaste fasade s tamnim krovovima, pokoji dvorac, zamak i utvrda na jezeru... Prava Škotska.
A penjanje? Pa išlo je ovako - svi mi, međunarodni gosti, penjali smo se u skladu sa svojim mogućnostima s našim britanskim domaćinima. Penjali smo se svaki dan u specifičnim vremenskim i stijensko-lednim uvjetima. Inače, nadmorska visina i blizina Atlantskog oceana ovdje stvaraju klimatske uvjete savršene za penjanje po zimskim linijama i smjerovima. Više od sto godina ovdje stasaju generacije otočkih lednih penjača koji su unaprijedili kulturu alpinizama i kombiniranog penjanja od azijskih Himalaja do antarktičkih Ellsworth planina.
Zimsko penjanje iliti engleski Cold Climbing, u lancima Highlandsa pomalo je nastrano u odnosu na klasično alpsko, sportsko i tehničko penjanje. Penjački smjerovi su kratki, a pješačko planinarski pristupi vrlo dugi. Vrijeme je gotovo uvijek loše. Zato je prvi penjački dan za pridošlice bio šokantan, jer nas je dočekao orkanski vjetar brzine 140 km/h, što za Marka, moga penjačkog domaćina, tu lokalca iz Dunedina, nije bilo ništa novo niti previše zanimljivo. Sleđeni i bez mogućnosti da se zaklonimo na pristupu i odstupu, koristili smo posebnu prevlaku, tzv. bivak vreću, koju smo prebacili preko glave i u njoj popili mnogo tekućine i pregrizli nešto. Naravno, kompas i karta specijalka na ovom području obvezni su za orijentaciju.
SMIRUJUĆI VJETAR
Daljnjih šest penjačkih dana imalo je sličnu mikroklimu, ali vjetar je bio nešto podnošljiviji i “jurio” je kroz zrak između 60 i 100 km/h. Svaki dan je na pristupu padala kiša, iznad malo više uvijek u nekoj količini snijeg. Invernooki, Original-Summer route, Pateys route, Tower ridge, Original crak route i Pocher Fall, smjerovi su kojima sam se penjao s dva različita domaća partnera. Ovi smjerovi su u Škotskoj gradaciji težine pretežno ocjenjeni s IV. i V., a ugrubo predstavljaju “nagib” koji se tu kreće od 80 do 90 stupnjeva. Sve su dužine smjerova, osim jednoga, do 180 metara.
Tower ridge u lancu Ben Nevis najduža je Škotska ruta. Dva kilometra dug i 600 metara visok smjer, po kojem su se još davne viktorijanske 1894. godine zimi popeli momci Norman Collie, Godfrey Sollye i Josep Collier. U to vrijeme, s onakvom opremom, to je bio podvig ravan skoku Felixa Baumgartnera s ruba svemira! U našim pak uvjetima, s dobrom tehničkom opremom i zaštitnom odjećom, to je tek zanimljiva cjelodnevna tura srednje zahtjevne težine i orijentacije, u kojoj se sa smješkom penju čak i ravničari.
Gruba podjela penjača u Škotskoj odnosi se na zapadnu i istočnu školu. Zapadnjaci su se kalili u lancima Ben Nevis i Glen Coe, a istočnjaci u Cairngormsu. U potonjem je već sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća razvijeno zahtjevno mix-penjanje do ocjena M6, iako se tadašnja oprema usporediva s današnjom doimala kao bečka kočija s Audijem iz Ingolstadta. Taj nedostatak opreme razvio je kod ovdašnjih penjača izuzetnu snagu psihe, izdržljivost i opću snagu, elemente koji su se prenosili na nove generacije iz kojih su kasnije stasali penjači vrhunske tehnike, snage i psihičke stabilnosti. Malo su tu pomogli i neki Kalifornijci, primjerice neprijeporni Yvon Choninard, koji se i sam 1970. u High Lands došao penjati. Pokazao im je cepine sa zakrivljenom drškom, izrađene od boljeg čelika. Domoroci su se čudili, kao i primati monolitu u “2001: Odiseji u svemiru”, ali su ga prihvatili prije nego oni Teoriju o širenju svemira.
Valja još istaknuti i planinski lanac Torridon, smješten na samom sjeverozapadu, koji kroz brošure i razglednice reklamira Škotsku, odnosno ljepote njezine otočke prirode.
Kako je i red, ovdje je sve naj-naj, pa tako i najljepši i najduži zaleđeni slap u zemlji - überklasični Pocher Falls - koji je u vertikali od 180 metara prepolovio planinu Liathach. Zahtijevan je za popeti se, jer je većinom okomit, a tek ponegdje spušta “naklon” na osamdeset stupnjeva. Tamnosivo nebo, bezbroj jezera i fjordovi sijeku teren na međi planina i dolina. Pješčenjačka stijena i ocean pod leđima ambijent je koji nadahnjuje. Sjeverac taman toliko jak da s pučine nosi sol.
PSIHA I FIZIKA
Sve u svemu, penjačka pustolovina na Highlandsu bila je za pamćenje. Kretanje u lednoj vertikali i okrepljujući morski zrak, povratak preko vrha i jaruga do pojasa gdje se led i snijeg tope u potoke i bare stvarajući blato iz kojega raste samo žutosmeđi busen trave kojeg pasu jeleni i po njemu poskakuju i iscrpljujuće jure kunići, doživljaji su koji osnažuju i tijelo i duh. Doduše, na Highlandsu nismo vidjeli ni jednog tisućgodišnjaka, vjerojatno žive ipak samo na filmu. No stogodišnjaka ima na svakom koraku, niskih rastom, ali hrabrog srca. Naravno, mogao bi se još pozabaviti i jezerom Loch Ness, no budući da legendarno čudovište nisam uočio, prepuštam ga vašoj mašti...
KALEDONIJA SLAVI
Burns Day: Svjetovni i svečani dan svih Škota u zemlji i inozemstvu
Iće Haggis i pripadajući prilog pire od crvene repe i skuhani krumpir, služe se na nacionalni praznik i narodno veselje svakoga dvadeset petog siječnja od davnog osamnaestog stoljeća. Konkretno, mljeveno meso goveda po boji i okusu, ali u rasutoj formi, ponajviše sliči međimurskoj krvavici, a u bolognese vizualizaciji nudi sasvim korektan gastronomski doživljaj. Sve u svemu zabavno je biti u Kaledoniji baš na časni svjetovni dan svih Škota u zemlji i inozemstvu - Burns Day. Bard iz Ayrshirea, Robert Burns, bio je istaknuti predstavnik romantizma rođen 1759. godine u Allowayu. Poemama je naglašavao kolektive osjećaje naroda i uzvisio škotski pejzaž na razinu klasično iracionalnog duha svoga vremena.
NAVIJAČI I PENJAČI
Brendirana jakna svima zajednička
Kroz nogometni kontekst zanimljiva je priča o huliganima koja se nadovezuje na planinare. Naime, u Škotskoj članovi navijačkih skupina i pridruženi im simpatizeri, svi odreda kao kojekakva ulična armija, nose nepromočivu planinarsku jaknu proizvođača Berghaus, model Mera Peak, ali ipak svoju grupacijsku podjelu izražavaju kroz crvene, plave i sive boje toga, za radnički standard, relativno skupog Hard Shella.
PENJAČKA ETIKA
Ne bušite stijene radi postavljanja međuosiguranja, to nije sportski
Snijeg ovdje pada nevezano uz godišnja doba, znači bilo kada tijekom godine, a konstantan je od listopada do travnja. Vjetrovi i visoki tlak zraka stvaraju idealne uvjete za formiranje leda i zaleđenog snijega koji stalno, uslijed gravitacije, curi kroz žljebove stvarajući vjetreno-snježnu pojavu poznatu kao spindrift. To je i svojevrsni okvir za definiranje brzine vjetra od najmanje 20.07 m/s. Dan na sjeveru je kratak, uvjeti u stijeni teško su predvidivi, a penjačka etika puritanski stroga. Bušenje stijene radi postavljanja međuosiguranja ovdje se drži vulgarnim! Često vas lokalci, kada opisuju britanski stil penjanja, pitaju: Koliko mjesta na zemlji ima gdje se prije zore probudiš u svome krevetu, tijekom dana doživiš cjelovito zimsko penjačko iskustvo pa se navečer vratiš doma na počinak? Jasno, s odgovorom morate biti oprezni.
Gruba podjela penjača u Škotskoj - zapadnjaci su se kalili u lancima Ben Nevis i Glen Coe, a istočnjaci u Cairngormsu...
Najljepši i najduži zaleđeni slap u zemlji - Pocher Fall - u vertikali od 180 metara prepolovio je planinu Liathach...