Objavljeno 10. travnja, 2014.
Svaka je predstava novi organizam, novi rizik, novi izazov
Rođena Zagrepčanka, studirala je glumu i lutkarstvo u Osijeku na Umjetničkoj akademiji i nakon višegodišnjeg studiranja lutkarske režije u Sankt-Peterburgu, vratila se, srećom, u naš grad.
Što je to Osijek dao Tamari Kučinović i, bar za sada, vezao ju i uvijek mu se vraća?
- Ako odgovorim iz neke romantične ljudske pozicije, usudila bih se reći emotivne, onda bih rekla da je Osijek sigurno jedan od najdražih domova među svim mjestima za koja sam odlučila da mi budu domovi. Volim ovaj grad, njegov miris u proljeće i hladnoću u zimu, njegovu rijeku, staru arhitekturu i široku slavonsku dušu njegovih ljudi... No da ne bih bila previše romantična jer to nije dobro za srce, moram reći da se Osijeku raduje i moj želudac, ergo se ovdje fenomenalno jede, i moj džep jer, budimo pragmatični, Osijek mi daje plaću.
Od diplome ti ne daju ni disati i domaća i inozemna kazališta!
- Da se kisik naplaćuje, imala bih nizak račun za njega jer disati jedva stignem. Mojoj pomalo mazohističkoj osobnosti to i paše, za sada. Volim raditi i zahvalna sam na toliko posla. “Dobrog doktora Jojbolija” režirala sam u Osijeku 2012., a prošle godine “Grgu Čvarka”. U posljednje dvije godine gostovala sam u Splitu, Zagrebu i Zadru te dva puta u Mariboru.
Danas tvog “Grgu Čvarka” Osječani izvode na Malom BOK-u, a ta je predstava bila njihova najizvođenija/najgledanija u 2013. Imaš li neku tajnu?
- Tajna je da nema tajne. Plaše me bilo kakvi recepti za život, sreću, ljubav, uspjeh i ostale kućne potrepštine, pa tako i za predstavu. Svaka je predstava novi organizam, novi rizik, novi izazov. Trudim se slušati bilo tog organizma i ići s njim ukorak. Uh, opet sam patetično-romantična. Ukratko, uzmem pa radim.
Ivica Lučić, novi ravnatelj Dječjeg kazališta, ima želju postaviti lutkarsku predstavu za odrasle. Želiš li?
- Naravno da želim, to je nešto što mislim da je prijeko potrebno hrvatskom kazalištu. Čini mi se da se koncentracija lutkara povećala na kritičnu masu koja ima snage, volje i želje konačno proći kroz zeleno svjetlo koje je upaljeno već neko vrijeme. Srećom pa sam položila vozački ispit. Dok ne probam, ne znam mogu li. A probavam upravo jer sa studentima pete godine radim Gogoljevu “Kabanicu” kao njihov diplomski ispit iz lutkarstva pa ćemo vidjeti.
Narcisa VEKIĆ
Plaše me bilo kakvi recepti za život, sreću, ljubav, uspjeh i ostale kućne potrepštine, pa tako i za predstavu
AUTORITET JE STVAR POVJERENJA
Tako mlada (rođ. 1984.), a već profesorica. Rekla si da je za tebe autoritet (kao redateljice) stvar povjerenja. Kako je biti profesoricom? Slušaju li te studenti, tek koju godinu mlađi od tebe? Tvoja se studentska stolica jedva uspjela ohladiti, a ti već ex cathedra?
- Na festivalima uvijek dođe do zabune, svi misle da sam studentica - em što nisam mnogo starija od njih, em mi je majka priroda podarila vječno dječje lice, em nisam još navikla da me zovu profesorice, pa se često ne odazovem na taj povik. Svaki put me pomalo štrecne. Srećom pa je autoritet i u ovom slučaju stvar povjerenja, a ne izgleda. Na pitanje slušaju li me studenti, ja se uvijek pitam slušam li ja njih. Učenje je za mene obostrano jer mi svaki student daje mogućnost da smislim novi put koji će mu pomoći da još malo više razumije profesiju.