Čovjek je oduvijek težio visinama - kolokvijalni je navod, primjenjiv u svakom aspektu života. No svim srcem težiti osvajanju planinskih vrhova, adrenalinu uspona i paranju oblaka vrhom nosa nisu odlike mnogih. Penjanje je teško i opasno.

No, zašto se onda ljudi penju? Teorija je više. Prva počinje od toga da je penjanje izazov, a osvojeni vrh postignuće. U takvom mentalnom sklopu penjanje dopušta osobi da stvara vlastiti sustav koji nagrađuje. I to uvijek iznova. Kao osnovna karakterna crta tipa osobe koja uživa u penjanju ističe se želja za potvrdom. Jer dok možda u nekim drugim situacijama penjač nikako ne može zaslužiti ultimativnu nagradu, penjanjem osjećaj krajnjeg zadovoljstva uvijek može ostvariti.

Druga, pak, teorija penjanja kaže kako jedan dio penjača uživa u toj fizičkoj aktivnosti jer im nudi, a nerijetko ih i prisiljava, da istražuju i proširuju svoje granice izdržljivosti te da se fokusiraju na mnogima izuzetno zanimljivu interakciju tijela i uma.

Treću vrstu penjača ovom sportu privlači - opasnost. Iako će se mnogi složiti da je riječ o klišeju, zaista postoje oni koji idu u visine samo kako bi se u naletu adrenalina potaknutom osjećajem opasnosti osjetili živima. Naravno, i za ovu skupinu ljudi penjanje i dalje ostaje sport i rekreacija budući da se stvarna opasnost prilikom penjanja uvijek može ograničiti, i to na više razina, a da adrenalinsko zadovoljstvo ne izostane. Jer gledati u stotinu metara dubok ponor ispod sebe uistinu može biti prizor od kojega srce lupa “sto na sat”, bez obzira na to što na nekoj točki postoji sigurno utočište.

Ljudi se penju i zbog čistog fizičkog zadovoljstva koje osjećaju pri uspona i u vrijeme odmora nakon postignutog cilja. Iako je tu riječ o osjećaju koji graniči s boli, mnogi tvrde kako ta “bol” u njima izaziva osjećaj ugode.

Na posljednjem mjestu među teorijama je ona vezana isključivo uz penjanje na otvorenom koja kaže kako se velik broj penjača počeo baviti tim sportom najprije zbog uživanja u prirodi, a da im se naknadni penjački mentalitet određuje prema prethodnim teorijama. No, ipak, svakako ljepota prirode nije zanemariv faktor među onima koji uživaju u osvajanju visina. Naime, i dalje se mogu pronaći penjači, doduše nešto manje strastveni, koji će reći da uživaju u opasnom usponu zbog prekrasnog pogleda ili čistog zraka.

Više je vrsta sportskog i rekreativnog penjanja, no ono od kojega uistinu zastaje dah je slobodno penjanje - disciplina razvijena iz klasičnog alpinizma u kojoj osoba pri usponu koristi samo snagu svoga tijela i uma, a opremu tek za osiguranje. Zbog svoje težine i opasnosti, ova je disciplina svrstana u ekstremni sport.

Slobodnim penjanjem bavi se i po struci medicinski tehničar, Fabijan Đurić (29) iz Slavonskog Broda. Svaki slobodni trenutak koristi za jačanje kondicije na umjetnoj stijeni za penjanje u osječkoj gimnastičkoj dvorani GK Inova-gim. No najveće mu je zadovoljstvo kada se nađe u prirodi, oči u oči s izazovom koji predstavlja visina. Fabijan priznaje kako ga, suprotno očekivanjima, u djetinjstvu nisu privlačile igre koje zahtijevaju bilo kakav uspon. Ljubav prema visinama stigla ga je prije devet godina kada je prilikom posjeta Paklenici upoznao iskusne alpiniste, pripadnike gorske službe spašavanja.

- Prvo samo naučio koristiti opremu. Potom sam se za prvi uspon nekoliko mjeseci intenzivno pripremao na umjetnoj stijeni u dvorani, a nakon toga krenuo u prirodu. Za mene penjanje ne znači samo adrenalin. Doživljavam to kao savršeni spoj snage, ekstremne izdržljivosti, smirenosti i spretnosti pri čemu osoba jednostavno mora postići golemu mentalnu koncentraciju jer, na žalost, i ona najmanja pogreška u ovom sportu nije dopuštena. Kada postignete sve navedeno, tada se penjanje pretvara u kreativnost. Samim ulaskom u visinu nastaje jedna posebna tišina, jedan jako dobar osjećaj koji je teško opisati. Prilikom penjanja, naravno, postoji određeni strah koji čovjeka kroz cijeli uspon čini opreznim, a ja bi ga nazvao korisnim strahom. Važno je naučiti kako ga kontrolirati jer je tek tada moguće njime i upravljati. Ozljede i stradavanja na žalost veliki su dio svega toga, ali razlog je većinom ljudska pogreška. Dobra oprema uistinu rijetko kada zakaže, priča Fabijan. Kaže, u Hrvatskoj postoji puno dobrih penjališta, a zbog dobrog uspona zna “potegnuti” i u susjedne zemlje. No, Paklenica mu je i dalje omiljeno mjesto jer tamo je, zaključuje naše sugovornik, njegova strast prema visinama rođena.