Hrvatsko gospodarstvo je na koljenima i konačno je jasno da očekivanih investicija i pomaka jednostavno nema, a što je još gore, radnici su već na samome dnu - sukus je aktualnog stanja u državi. Nezadovoljstvo pravima u pogledu visine plaća, sigurnosti zaposlenja i eksploatacije radnika svakodnevno je sve veće.

U državi čiji zaposlenici vjerojatno mogu podnijeti i gore od toga, jer posljedice krize im se uvlače sve dublje pod kožu, bilo kakvom gromoglasnom buntu ipak ni traga. Tu negdje kotrlja se i sindikalni pokret, doduše ne nešto u naponu snage, nego više kao već prilično umorni i bezidejni starac. Ostaje samo jedno veliko - ništa kada je riječ o onima koji bi zaposlenike trebali zastupati i biti im posrednik između Vlade i poslodavaca. Dakle, što i kako rade hrvatski sindikati, kojih je prema registracijskim podacima više od 600 okupljenih oko pet središnjica?

Prateći sindikalne akcije posljednjih godina, osim prvomajskih okupljanja na grahu s kobasicama i prigodničarskih govora, sporadičnih i neefikasnih prosvjednih upozorenja na kojima se okupi jedva oko tisuću što članova, što nezadovoljnika, održavaju se i konferencije za novinare s porukama tipa “trla baba lan da joj prođe dan”. Ali, je li sve to dovoljno, naročito kada je većina građana pred zidom i dalje se više ne može? Iako bi sindikati trebali biti jaka društvena snaga mnogi su danas prema njihovu radu sumnjičavi. Čak i nakon njihovih javnih i “odlučnih” istupa.

Da je stanje ravno katastrofi u ponedjeljak je upozorio i predsjednik Matice sindikata Vilim Ribić, koji smatra da će Vlada uskoro ponovno pokušati udariti na standard zaposlenih u javnim i državnim službama. Kaže da Vlada preko probnih balona u medijima pokušava pripremiti teren za ukidanje Sporazuma o osnovici na plaće, potpisanog 2009., prema kojem su pristali na smanjenje osnovice od 6 posto uz obećanje da će im to biti vraćeno kada zemlja izađe iz krize. Ribić tvrdi da se sada planira zakonom ukinuti taj sporazum. "Kad se zakonom ukidaju ugovori, to je civilizacijsko dno, civilizacijski sumrak, a to znači divljaštvo", ogorčen je Ribić. "Vrijeme je za razgovor o potpuno drugoj ekonomskoj politici, o povećanju ukupne potražnje i povećanju plaća cjelokupnog stanovništva, to je moguće, takve ideje zagovaraju najstručniji autoriteti današnjice", poručio je Ribić. Sve izrečeno je istina, i poželjno je, ali što učiniti, vjerojatno ne zna ni sam Ribić. Jer da zna i može djelovati, bar bi svoje članstvo pozvao na akciju.

Doduše, nekakva “odlučna” akcija održana je krajem veljače kada je organiziran samo probni “opći štrajk solidarnosti”, što god to značilo. Bila je to potpora za 70 tisuća radnika koji rade, a ne primaju plaće, i reakcija na izmjene Zakona o radu. Nakon te “šarade”, a ne štrajka, predsjednik Nezavisnih sindikata Hrvatske Krešimir Sever izjavio je: “Na temelju ovog štrajka odlučit ćemo na čemu još treba poraditi kako bismo organizirali puno veći i ozbiljniji štrajk, između ostalog, i ako Vlada bude ustrajala na Zakonu o radu kakvog sada predlaže”. I na tome se stalo, osim što se nastavljaju mlaki pregovori oko novog prijedloga Zakona o radu, a u nekakav veliki štrajk teško da vjeruje i sam Sever. Tu i tamo još se povremeno zazovu prijevremeni izbori zbog Vladine nesposobnosti, što pak čini i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, i on tako glumeći babarogu od koje bi se valjda onima na Markovu trgu trebale tresti gaće. Naime, Vlada se nimalo nije pokolebala ni nakon štrajka upozorenja.

Inače, predstavnici Vlade, sindikata i poslodavaca i dalje raspravljaju o izmjenama Zakona o radu. Čak ih je i Sabor prilikom nedavnog prihvaćanja prijedloga ZOR-a u prvom čitanju pozvao da već jednom postignu suglasje o spornim pitanjima, poput radnog vremena, otkaza, modela rada, zapošljavanja preko agencija i statusa radničkih vijeća i sindikata. No, još se nisu ništa dogovorili. Predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel kaže kako se nisu uspjeli dogovoriti s predstavnicima HUP-a u vezi s preraspodjelom radnog vremena, jer HUP-ovci nisu prihvatili kompromisni prijedlog sindikata uz obrazloženje da im je povoljniji prijedlog ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića. Koje li ironije ili što bi se već tu i moglo reći o pregovaranju predstavnika sindikalnih središnjica i njihovom zajedničkom nastupu, jer su čak i iz HUP-a poručili da sindikati traže izmjene ZOR-a koje bi ga učinile još rigidnijim i manje prilagođenim stanju u gospodarstvu, pa je HUP spreman poduprijeti Vladin prijedlog, iako smatra da predložene promjene nisu dovoljne. Tvrdnja je to koja teško narušava sindikalni integritet i vjerodostojnost djelovanja koji bi odgovarao suvremenom trenutku.

Mnogi se stoga pitaju čemu danas služe sindikati, bore li se doista za radnička prava ili sindikalni čelnici misle isključivo na svoje beneficije, a ako njihova borba i jest časna, jesu li svjesni realnog stanja i trendova na tržištu rada te mogu li njihove metode borbe odgovoriti na te izazove? Članovi sindikata najčešće prigovaraju kako "sindikati ne čine dovoljno za njih", ne razumijevajući kako zapravo oni, članovi, čine sindikat, kazao je o toj temi predsjednik Nezavisnih sindikata Hrvatske Krešimir Sever. Pitanja poput izmjena Zakona o radu, idu samo u smjeru općih zamjerki koje upućuju vladajućima i poslodavcima. Ali, ni članstvo, kažu, često ne pridonosi poboljšanju situacije. "Aktivnost članova sindikata i spremnost na akcije utječu na vodstvo sindikata i usmjeravaju ih", tvrdi Sever.

Sever je odbacio prigovore da su metode sindikalne borbe u Hrvatskoj zastarjele i da ih treba prilagoditi novim uvjetima. I mnoge su zemlje Europske unije, kaže on, u krizi popustile pritiscima kapitala i fleksibilizirale tržište rada, te smanjivale prava radnika. Rezultat je povećano društveno raslojavanje. "Bogati su postali još bogatiji, a većina građana još siromašnija i obespravljenija", tumači Sever u svojoj biti neobranjivo. "Nužna je veća edukacija članova sindikata, radnika i cijele javnosti, veća razina društvene solidarnosti, veće korištenje društvenih mreža za širenje informacija i jačanje društvenog utjecaja sindikata. Nužno je i jačanje socijalnog dijaloga te veće angažiranje stručnjaka iz raznih područja od strane sindikata. Potrebne su nam razne analize društvenih, zdravstvenih i drugih posljedica ovakvih sve divljijih tržišta rada. Nužna je neka nova regulacija sve manje reguliranog tržišta rada i sve češća stara metoda javnih prosvjeda i štrajkova", poručuje Sever i sam priznavši određena nesnalaženja.

Na kraju, što reći kada je u pitanje doveden i kolektivni ugovor kao najveća vrijednost koju "proizvodi" sindikat. Kolektivni ugovor temeljni je dokument kojim su utvrđena prava svih zaposlenika. Njime se regulirala božićnica, regres, naknada za djecu, povrat putnih troškova..., a ovim izmjenama, naglašavaju sindikati, to se želi ukinuti zakonski, dok i sami prešutno prelaze preko manipulacija. Ipak upozoravaju da se nakon preinaka kolektivnog ugovora u javnom sektoru, državnoj upravi i javnim poduzećima sve “prelijeva” i u privatni sektor. Vlada pak kaže da želi stvari dovesti u red, a sindikati je optužuju da stavlja radnika iz već onako lošeg položaja u još gori. Najavljuju svesindikalni sabor i pozivaju na referendum da se samo radništvo izjasni kada se o njihovim sudbinama radi, pa i u svezi s generalnim štrajkom. A generalni štrajk u Hrvatskoj... što je to?