Marija Slišković o više od 200 prešućenih sudbina žena silovanih u domovinskom ratu
U Hrvatskoj je, kaže Marija Slišković, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu, postojala odluka šutjeti o žrtvama silovanja. Nikada, napominje, nije istraživana dimenzija počinjenja tog ratnog zločina, niti je poznat njihov broj.
Zahvaljujući Mariji, skinuta je debela prašina s mučnih sudbina više od 200 žena, a svaka je priča obojena svojim bolom.
Dok na Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu traje suđenje za genocid, Marija progovara o tome čemu se žene nadaju, kako se našla u cijeloj priči, jer zahvaljujući njoj, žene više ne šute o svojim stradanjima, dapače!
IZGOVORENO - JA SAM SILOVANA
- Rat i agresija dogodili su se Hrvatskoj, a ne pojedinim njezinim selima i gradovima. Stoga mislim da se on tiče svih nas. Imali smo sreću, a to sam i svojoj djeci tada govorila: 'Sve je dobro dok smo u svom krevetu.' To sam cijenila iznad svega. Iz sreće i cijeneći to, imati svoj krevet i svoju kupaonicu, bile su i usmjerene moje aktivnosti. Meni je lako, mogu bar pomoći. Osim toga nikada nisam našla opravdanje za sve zločine koji su počinjeni nad ljudima koji nikoga nisu ugrožavali - prisjeća se Marija vremena od prije dva desetljeća. “Kada je politika počela izjednačavati stradanja i počinjene zločine, kod mene se pojavio nepomirljiv stav u odnosu na moja sjećanja i laži. Dimenzija počinjenih zločina silovanja je pitanje morala i odgovornosti svih nas, hoćemo li pomoći žrtvi ili prikriti zločinca? Ja nemam dileme - pojašnjava Marija.
- U samim počecima naznaka preoblikovanja istine pomislila sam da ću se suprotstaviti istinom koju će zapisati žene. Već 2004. pozvala sam ih da zapišu svoja sjećanja o ratnim događajima. Prvu knjigu smo izdali 2005. godine, a kako je sve trebalo imati i zakonsku formu, osnovala sam udrugu. Do sada je objavljeno sedam knjiga za sedam gradova - kazuje Marija. Sve oko razotkrivanja ratnog zločina silovanja, tvrdi, nije slučajnost i za vjernike i nevjernike, jer sve je išlo Božjim putem.
- Nekoliko godina sam imala rukopis Vukovarke koja je pisala o ispitivanju. Taj, a i drugi rukopisi, nisu mi bili potpuno ispričana vukovarska priča. Ne mogu reći zašto nisam bila zadovoljna, a nisam mogla ni razumjeti o čemu se radi. Stalno sam ponavljala: sve je to slabo, a nisam ni znala što je još potrebno izreći.
I onda se dogodilo, izgovoreno je: ja sam silovana, pa se počelo ponavljati. Otvorila se istina o proživljenom. Bilo je jako teško. Ja sebi nikada neću moći predočiti kako su one sve to podnijele - prisjeća se Marija. I još dodaje: “Imala sam dva problema: užasna svjedočanstva i strašne zločine te nezrelo, površno društvo, koje se pitalo treba li o tome govoriti sada nakon dvadeset godina. Nije li bolje o tome i dalje šutjeti, a time i prikriti sve zločince. Naravno, nitko normalan nikada neće stati na stranu zločina. Progovorili smo punom istinom i postigli da se više nikada neće šutjeti o tim zločincima.”
Čitati retke ispisane osobnim tragedijama nije bilo jednostavno. Marija ipak ne izdvaja ni jedno od ispričanih svjedočanstava.
- Za mene su one prije svega osobe koje su patile. Ne stavljam razliku između njih, neke su bile mlade, uništena im je mladost, one starije imale su zrelost i dostojanstvo žena, majki, sve su im to pogazili. Proživile su silovanje, mučenje, poniženje, neopisiv strah, to je poveznica svih. Zagrlim ih jednakom snagom sve - kazuje Marija. Prije nekoliko godina svjetlo dana ugledala je knjiga nazvana “Sunčica”. Ona sadrži 14 svjedočanstava silovanih žena i jednog muškarca. Skupili su hrabrost i svoju muku dali na uvid javnosti, kako više nitko ne bi zažmirio na njihovo stradanje. Urednica knjige, Marija, pojašnjava – zašto Sunčica.
- Knjiga je već bila u tisku, a ja nisam imala naslov. U glavi mi je bilo ono što je knjiga, ratni zločin, iskaz, svjedočanstvo. Sve mi je to bilo teško, željela sam u svom crnilu optimizam. Nazvala sam Sunčicinu mamu i rekla joj: 'Knjigu ću nazvati Sunčica.' Osjetila sam smiješak i odobravanje. Naravno, najbolji naslov, Sunčica, osmomjesečna zatočenica u Vukovaru, u stanu u kojem su držali njezinu majku kao ropkinju za silovanje. Sunčica je savjest mnogih - kaže Marija, te dodaje kako su u Domovinskom ratu silovani i muškarci.
- Kod nas u udruzi u provedbi našeg programa 'Ja sam mnogo više od moje traume', u grupi su bila i dva muškarca. Silovanje je bilo dio ratne strategije i provođena je kako bi se sve ponizilo. Naravno da su neprijateljski stratezi za to oblikovali 'bolesne umove'. Tko normalan stane u red i čeka silovanje neke osobe - pita se ogorčeno Marija.
Pitali smo Mariju i što očekuje od haškog suđenja, kakav ishod predviđa.
- Nisam pravnica i ne mogu predvidjeti što kažu i kako se tumače zakoni. Znam da je ovdje napravljen sramotan zločin na kraju 20. stoljeća i da zaslužuje pravednu osudu. Hoće li to biti okvalificirano kao genocid? Zadovoljna sam činjenicom da sam dala doprinos našem timu. Knjiga 'Sunčica' poslužila je odvjetnicima u Londonu da se dobro upoznaju s ratnim zločinom silovanja - kaže Marija.
MALA ZEMLJA BEZ VELIKE MOĆI
- Organizirala sam i premijeru našeg dokumentarnog filma 'Sunčica' koji je režirao Nikola Knez, Hrvat koji živi u SAD-u. Film je odmah rađen i na engleskom i on će put širenja istine. Predstavnica našeg tima dugo je sa mnom razgovarala o svim svjedočenjima. Moj dojam je da oni daju sve od sebe, da se trude i da su podastrijeli dobre dokaze. Ostaje da smo mala zemlja, bez velike moći, no vidjet ćemo. Svakako nas ništa ne smije obeshrabriti u svjedočenju istine i zalaganju za pravdu. Imamo i naše sudove, treba svjedočiti i pokretati pojedinačne tužbe - poručuje Marija.
Na kraju, pitali smo ju i je li kasno nakon više od dva desetljeća očekivati pravdu.
- Te žene se više od dvadeset godina nose s nepravdom. Njihove misli su usmjerene prema uspostavljanju pravde i okončanja ove ratne traume u kojoj one dobro znaju tko je žrtva, a tko zločinac - kaže Marija, no dodaje kako nikada nije kasno štititi interese pojedinca, naroda, države. “Židovi i danas progone zločince iako su prošla desetljeća. Učiti od drugih. Vjerovati u sebe i nikada se ne obeshrabriti u štićčenju istine o svom narodu i zemlji. Nije to nacionalizam. To je dužnost. Amerikancima je nezamisliv izostanak patriotizma”, zaključuje na kraju Marija.
UMJESTO SELJENJA
Ostala, jer odustati bi bila izdaja
- U ratno vrijeme moja djeca su svuda išla sa mnom. U kući se razgovaralo upravo o sreći kako imamo svoje krevete. Uz tolike prognane tada mi se to činilo najvećim bogatstvom. Kada sam počela prikupljati svjedočanstva, nije ništa naslućivalo da će se sve pretvoriti u danonoćan rad. Naime sve je bilo pripremljeno za preseljenje uz obalu i miran život. Sada je tamo moj suprug s naša dva maltezera. Meni nije moguće odustati jer bi to bila izdaja. Djeca su uz mene, pomažu i već smo uigrani kod bilo koje promocije, Mirta preuzima novinare, Marko goste. To mi pokazuje da sam im dobro prenijela problem kojim se bavim. Ljudi, a posebno mladi u većini izbjegavaju sve što je vezano uz rat. No oni znaju da je to temelj naše slobode, a ne tragedija - navodi Marija.
ŽENAMA VUKOVARA
Nagrada Zagrepčanka godine
To je nagrada koja se dodjeljuje ženi koja je najviše učinila za ženska prava. Kandidaturu smo predali zadnji dan. Iako sam znala da je razotkrivanje ratnog zločina silovanja najviše što se moglo napraviti za zaštitu žena, znala sam i da je prešućivanje politička odluka. Nagradom su potvrdili postojanje ovog problema, i to mi je bilo najvažnije. Nagradu smo potrošili na ljetovanje žena. Zadovoljna sam što je Skupština grada Zagreba stala uz stradale žene. Istina, to moram reći, najveću potporu imam u gradonačelniku Zagreba. Kada god je potreba koja se odnosi na žene, uvijek je bez prigovora spreman pomoći. Mnogi kažu da ne daje svoje, međutim znam mnoge koji isto ne daju svoje, ali ne žele dati. Njegov je odgovor: 'Ženama Vukovara, uvijek!' - kaže Marija.
Imala sam dva problema: užasna svjedočanstva, strašne zločine i nezrelo, površno društvo, ističe Marija.
Silovane žene se više od 20 godina nose s nepravdom. Njihove misli su usmjerene prema uspostavljanju pravde.