Asimilacija, odnosno odnarođenje dijela Hrvata od svoga naroda kroz priču o Bunjevcima i loša ekonomska situacija najviše utječu da nas je u Srbiji sve manje, kaže Ivica Dulić, tajnik Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva “Matija Gubec” iz Tavankuta u Vojvodini.

U Srbiji prema popisu stanovnika iz 2011. živi 57.900 Hrvata, ili gotovo 13.000 manje nego 2002. godine. Logično, najviše je Hrvata u Vojvodini, gdje ih je 47.033, a najbrojniji su u sjevernoj Bačkoj, Subotici i okolici.

- Suvremena demografska slika Hrvata u Srbiji, kako u Vojvodini tako i drugdje, nije zavidna. Štoviše, demografski procesi, trendovi i strukture u posljednjih više od pola stoljeća upozoravaju na najgori mogući scenarij, a to je nestanak hrvatske zajednice s prostora koji već stoljećima naseljavaju i u kojemu su ostavili duboke tragove u društvenom, gospodarskom, političkom, religijskom i naročito kulturnom životu - ističe prof.dr. Dražen Živić, voditelj vukovarskog Područnog centra Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”.

On kaže da su uzroci snažne demografske depopulacije brojni, kompleksni i dugog trajanja, tako da nije jednostavno ocijeniti u kojem će se smjeru populacijski razvijati hrvatska zajednica u Srbiji. Živić ističe da demografsko stanje Hrvata u toj zemlji nije isključivo posljedica “unutarnjih” ili demografskih čimbenika, kao što su natalitet, mortalitet, starenje i emigracija, premda su ti procesi naglašeno negativni, s vrlo lošim perspektivama.

- Na promjenu broja i strukture Hrvata iznimno jak utjecaj imali su i imaju vanjski čimbenici, s vrlo snažnim političkim predznakom, koji uglavnom ima protuhrvatska ili antihrvatska obilježja. Položaj Hrvata kao nacionalne manjine u Srbiji daleko je od idealnog, štoviše, biti Hrvat u toj zemlji nije ni popularno ni poželjno u kontekstu društvenog, ekonomskog i političkog statusa zajednice, ali i svakog pojedinca - kaže Živić.

I on posebice ističe višegodišnju afirmaciju bunjevačkog, nasuprot hrvatskom identitetu, poticanu od srpskih državnih, znanstvenih i kulturnih institucija, te je u mnogome reducirala, pa i podijelila hrvatski etnički korpus i olakšala asimilaciju. Uz to je išlo i uvođenje popisne kategorije Bunjevaca i Šokaca kao pokušaj da se i tako rastoči hrvatska zajednica. “Sve to za posljedicu je imalo napredovanje depopulacije Hrvata, njihovu vrlo lošu prirodnu reprodukciju, nastavak iseljavanja te ubrzanje demografskog starenja koje je ključan demografski proces za određivanje budućnosti hrvatskog korpusa u Srbiji.

Nažalost, kao izvjesna nadogradnja na to došao je i nezadovoljavajući odnos hrvatskih državnih vlasti prema hrvatskom pitanju u Srbiji, koji se ponajviše prepoznaje kroz izostanak inzistiranja na reprocitetu glede ostvarenja manjinskih prava – Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, pri čemu se Hrvati u Srbiji nalaze u puno nepovoljnijem nacionalnom, političkom i društvenom položaju”, kaže Živić.

Njegove riječi potvrđuje i naš sugovornik iz Tavankuta, koji kaže da njega i njegove suradnike to zabrinjava. “Kada je bila ugrožena rumunjska nacionalna manjina, onda je Rumunjska reagirala i uvjetovala podršku priključenja Srbije EU rješavanjem njihovih prava u istočnoj Srbiji. Dok Hrvatska šuti, Srbija taktički stvara tu neku novu naciju Bunjevaca, koji sada imaju i Bunjevačko nacionalno vijeće. Pa u istoj obitelji imate da je netko Hrvat, a da netko nije, zahvaljući tome što Srbija sustavno polako asimilira Hrvate-Bunjevce da budu samo Bunjevci. I njihov jezik, a to je naš hrvatski dijalekt – bunjevačka ikavica, tretira se samo kao govor Bunjevaca. Čini nam se da se Hrvatska apsolutno time ne želi baviti. Ni kada Srbija nastavlja pregovore s EU, ni kada hrvatski političari dolaze ovdje, nisam čuo ništa konkretno. Mesić je bio tu, pa Nikolić i Josipović, ali ta tema se ne dodiruje. Znači, to im je vrlo škakljivo pitanje i o tome se ne govori“, zaključuje Ivica Dulić.