Grofovska obitelj Pejačević bila je jedna od najuglednijih, najrazgranatijih i najznačajnijih obitelji koja je snažno utjecala na povijest Slavonije, ali i Hrvatske. Titulu grofova Pejačevići su dobili 1772., a podijeljeni su na tri obiteljske grane (našičku, rumsko-retfalačku i virovitičku), od kojih će svaka imati utjecaj na razvitak mjesta u kojima je živjela.

Od 18. do sredine 20. stoljeća plemićka obitelj je važan faktor hrvatske političke, gospodarske, kulturne i društvene scene. Javnosti je relativno dobro poznata visoka graditeljska razina njihovih dvoraca, ali i likovna te glazbena baština, no manje knjižna. Osim što su bili patroni umjetnosti, također su bili važni za ekonomiju i politiku Hrvatske. Iz obitelji je poniklo niz znamenitih osoba. Najpoznatiji članovi su hrvatski banovi Ladislav i njegov najstariji sin Teodor te prva hrvatska skladateljica Dora Pejačević. Ladislav je bio utjecajan hrvatski političar koji je sudjelovao 1868. u sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Ban je bio od 1880. do 1883. kada je, nakon što je Ministarsko vijeće u Beču zaključilo da će dvojezični hrvatsko-mađarski grbovi u Hrvatskoj ostati, bez obzira na protivljenje hrvatskog državnog vodstva, podnio ostavku, a banom je potom postao Mađar Dragutin Khuen- Hedervary.

Teodor, Dorin otac, bio je dugogodišnji veliki župan Virovitičke županije, a hrvatski ban od 1903. do 1907. godine. Od 1913. do 1917. sudjelovao je kao hrvatski ministar u ugarskoj vladi. Kao i njegov otac, napustio je banski položaj, i to nakon spora koji je nastao s Mađarima kad je dao skinuti mađarske natpise sa zgrada državne željeznice.

Dora, najstarija kćerka grofa Teodora, vodila je život prepun kontroverzi i skandala, ali to nije ono po čemu je treba pamtiti i zbog čega i danas sjaji. Naprotiv: intrigantna intelektualka Dora iza sebe je ostavila neprocjenjivo glazbeno bogatstvo. Iza nje je ostao nevelik, ali dragocjen opus od 57 djela, od kojih mnoga nisu objavljena, ali se čuvaju njihovi rukopisi. Muzikolozi ističu da je postavila temelje novijoj hrvatskoj komornoj i koncertnoj glazbi.

Dugogodišnjim boravkom u Našicama tom su gradu ostavili u naslijeđe bogatu nepokretnu, ali i pokretnu baštinu, danas pohranjenu u raznim kulturnim ustanovama. Obitelj Pejačević ostavila je trajan pečat. Gradeći svoje objekte te pomažući izgradnju javnih zgrada, ostavila je u naslijeđe građevine koje su i danas glavno obilježje Našica. Obitelj Pejačević imala je izuzetno važnu ulogu i omogućila je da se Našice snažno razviju na gospodarskom, društvenom i kulturnom planu. Iza sebe, prvo - imala je golemo bogatstvo, drugo - veliki društveni ugled, i treće - snažne obiteljske, rodbinske i prijateljske veze. Bilo je plemićkih obitelji koje su propadale, primjerice virovitički Pejačevići koji su bili prisiljeni prodati svoj posjed, ali i retfalački koji su “nestali” u trenutku kada im je njihova pozicija bila jako nategnuta.

Nisu svi Pejačevići bili uspješni kao našički, pogotovo nakon Prvog svjetskog rata i agrarne reforme, kojom je svim veleposjednicima bilo jako puno zemlje oduzeto. To je bila prva nacionalizacija koja ih je pogodila. Bili su prisiljeni modernizirati svoj posjed, pa su izgradili ribnjake i unaprijedili šumarsku proizvodnju. Članovi našičke loze Pejačevića znali su kapitalizirati svoju imovinu i dobro upravljati – ispričala nam je ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice, Silvija Lučevnjak, koja je zajedno s Jasminkom Najcer Sabljak iz Galerije likovnih umjetnosti Osijek istražila likovnu baštinu. Njihov desetogodišnji predani istraživački rad, kao što je poznato, predstavljen je javnosti, velikom i intenzivno pripremanom tematskom izložbom Likovna baština obitelji Pejačević, koja se nakon Osijeka preselila u Zagreb. Izložba o likovnoj zbirci Pejačevića predstavlja više od 150 slika, skulptura i grafika.

Od ostavštine Pejačevića ostala su dva dvorca u kojima su članovi velike grofovske obitelji živjeli, ali i vodili vrlo ozbiljne političke razgovore i donosili važne poslovne i obiteljske odluke, a njihovi prijatelji rado provodili trenutke odmora. Veliki dvorac, dobro očuvano zdanje u samom središtu Našica, počeo je 1811. graditi Vincencije Pejačević. Dvorac je znatnije promijenjen 1865. kada je skromno ranobarokno zdanje preuređeno u reprezentativan kasnobarokni dvorac. U njemu se živjelo do 1943. kada je smještena njemačka vojska. Od 1945. do 21. stoljeća dvorac se koristio u različite svrhe: od vojarne, škole i vrtića do sjedišta državne uprave i različitih udruga. Danas su u dvorcu Zavičajni muzej, Hrvatska narodna knjižnica i čitaonica, Gradska glazba i HKD Lisinski. U Zavičajnom muzeju smještena je Knjižnica Pejačevića kao stalni postav, u kojoj se, uz sačuvane orginalne reprezentativne hrastove ormare i knjige, nalazi i nešto namještaja.

Gradnja malog dvorca, prizemne neoklasicističke građevine, stotinjak metara zapadno od velikog dvorca, počela je 1905. godine. U dvorcu je od 1907. kada je dovršen, živjela brojna obitelj Dorina brata Marka VI. Pejačevića. Mali dvorac danas koriste Osnovna glazbena škola i Tamburaško društvo, Zajednica tehničke kulture i Radio Našice. Da su povijesne okolnosti bile drugačije, Našice bi se dičile i trećim dvorcem. Naime, neposredno prije početka Drugoga svjetskoga rata počeo se graditi dvorac, koji nije dovršen, a nakon 1945. je nacionaliziran i srušen.

O Pejačevićevim dvorcima brigu vodi Grad Našice, koji je ušao u pravnu bitku za priznavanje suvlasništva, a na temelju ulaganja u održavanje i obnovu tih nekretnina koje su vraćane potomcima.

Znamo što se dogodilo s dvorcima, likovnom i knjižnom baštinom, ali još uvijek nije do kraja razjašnjena sudbina ostalih vrijednosti koje su Pejačevići ostavili iza sebe, kao što su namještaj (stolovi, fotelje, ormari i komode), posuđe (porculan i staklenina), ali i predmeti umjetničkog obrta kao što su satovi i ogledala. Pretpostavlja se da se većina tih predmeta nalazi u depoima Muzeja Slavonije Osijek. Jasno da je velik dio pokretnina bio i pokraden. Popis pokretne imovine koja im je oduzeta sastavila je KOMZA (Komisija za skupljanje i očuvanje kulturnih spomenika i starina). Na osnovi dokumenata spomenute Komisije, moguće je djelomice rekonstruirati sudbinu ostavštine obitelji Pejačević nakon 1945. godine. Popis konfiscirane imovine Pejačevića pohranjen je u Ministarstvu kulture, a da biste ga dobili, kaže Lučevnjak, pošteno ćete se namučiti. Međutim, kaže ona, obitelj Pejačević jako je dobro znala što im je nestalo, jer je napravila popis, a koji je temelj njihovim nasljednicima u procesu povrata imovine.

- Već oko 1930. obitelj je napravila točan raspored tko će što naslijediti i na temelju te podjele, njihovi potomci su u procesu denacionalizacije tražili povrat imovine. Naravno, prema sadašnjim zakonskim propisima, imaju pravo samo na nekretnine (šume, zemljište i dvorce). Umjetnine su zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske, i potomci mogu tražiti vlasništvo koje će im biti evidentirano, ali ih ne mogu dobiti u posjed i one ostaju u Hrvatskoj. To je sada tako, a hoće li se što promijeniti, vidjet ćemo - zaključuje Lučevnjak. Cjelokupna baština obitelji Pejačević zanimljiva je i vrijedna, no mnoge pojedinosti o njoj i njezinoj sudbini nakon njihova odlaska vjerojatno se nikada neće saznati.