ĐAKOVO – Dok su krajem 2010. godine američki liječnici upozoravali na novi trend među njihovim tinejdžerima sklonima samoozljeđivanju - rezanje kože, najčešće na rukama (neki su to “začinili” guranjem uglavnom metalnih predmeta na zarezano mjesto), on se ubrzo, na žalost, prenio i na hrvatsku mladež. Iako je evidentirana i među osnovcima, ta je pojava najčešća među srednjoškolcima. O njoj se govori na društvenim mrežama, a mnogi među onima koji se ozljeđuju zbog nezadovoljstva sobom ili odnosima u obitelji pozivaju na isto i svoje vršnjake. Iznenađujuće je koliko je mladih spremno posegnuti za oštrim predmetima i nanositi si bol. Majka jedne đakovačke tinejdžerice kaže kako je ušla na profil svoje kćerke na jednoj društvenoj mreži te ondje zatekla zastrašujuće pozive na samoozljeđivanje.

– U privatnim porukama njezine su je vršnjakinje pozivale da se izreže jer će joj tako biti lakše podnijeti loše ocjene, moja “prigovaranja”, a ako i završi na psihijatriji, neće joj se ništa loše dogoditi jer je tamo super! Ostala sam u šoku. Tek sam kasnije shvatila da moja kći nosi duge rukave i ljeti i zimi - žali se ogorčena majka, koja je pomoć za svoje dijete potražila i kod psihijatra.

Psiholog i psihoterapeut prof. Ivan Modrušan kaže kako se s ovakvim slučajevima u praksi redovito susreće.

- Kad je u pitanju samoozljeđivanje, rezanje kod mladih, to je obično znak nekog vrlo jakog nezadovoljstva sobom, jakog kompleksa. I k meni dolaze slučajevi s pokušajima suicida, nekakvim rezanjem, koje je u vezi sa socijalnim pritiskom, odnosno nemogućnošću da se osoba nosi s tim. Nije tu samo u pitanju količina materijalnih dobara koju imaju (ili nemaju), nego i to kako postići prosjek ocjena, kako dobiti poštovanje svojih vršnjaka i biti popularan, sve to neprestano izaziva takve neurotske reakcije. Godinama sam radio u socijalnoj zaštiti, a unatrag 15 godina imam privatnu ordinaciju i normalno mi je da se i novine i društvo na neki način ovim problemom sustavno bave, a ne da su to samo kampanje, da povremeno netko nešto napiše. Zbog krize i recesije nisu svi programi koji se provode na razini na kakvoj bi trebali biti, a nema ni garancije da će se provoditi sljedeće godine. Sve je to nekakva improvizacija. Mišljenja sam da mora postojati jedan broj programa bilo za djecu koja su rizična, bilo za roditelje koji ne mogu izaći na kraj sa svim tim situacijama s kojima se susreću - kaže prof. Modrušan.

Na žalost, broj ovakvih slučajeva kod nas je u porastu, što nam je potvrdila i dječja pravobraniteljica Mila Jelavić.

- Što se tiče samoranjavanja, riječ je o složenom problemu iz područja zaštite mentalnog zdravlja djece i mladih koji se proteklih godina i u nas sve češće javlja, ali nije izravno povezan s problematikom siromaštva. Godinama upozoravamo na potrebu ustrojavanja savjetovališta i odgovarajućih zdravstvenih ustanova u kojima bi se na primjeren način unapređivalo i zaštitilo mentalno zdravlje djece i mladih - upozorava Jelavić.