Regija
OPSESIVNO KOMPULZIVNO SKUPLJANJE

Oboljeli stan pretvore u smetište,
ne bacaju čak ni ostatke hrane!
Objavljeno 3. veljače, 2014.
Ovaj sindrom definira se kao pretjerano čuvanje stvari i stvaranje zaliha te nemogućnost osobe da se istih riješi

ĐAKOVO – Čitatelji Glasa Slavonije, poglavito Osječani, ostali su šokirani kada smo prije nekoliko godina objavili priču o ženi sa sidromom opsesivno kompulzivnog skupljanja (OKP) - nepotrebnih stvari, smeća, ostataka hrane, pa i životinja do te mjere da se bolesno vezuju uz njih, a odvajanje od toga za njih je nezamislivo. Iz ženinog stana širio se neugodan miris, a kada se, uz nadležne službe, ušlo u nj – šok; stan je bio pravo smetište. Nije bacala čak ni ostatke stare hrane koja se pokvarila, što je susjedima i bio alarm.

Ovaj sindrom definira se kao pretjerano čuvanje stvari i stvaranje zaliha te nemogućnost osobe da se istih riješi. Poznat je i pod nazivom Diogenov ili sindrom natrpane kuće, a osobe koje pate od njega mogu stvaranje zaliha i čuvanje stvari dovesti do neslućenih razmjera. Osim zdravstvenog, to je i socijalni problem, a osobe s tim sindromom često ga skrivaju od okoline. On nije stvar nemara za higijenu i red u životnom prostoru nego je problem dublji, kao i kompleksnost pristupa osobi s tim poremećajem. Naime, na Zapadu postoje posebni timovi sastavljeni od predstavnika socijalnih i drugih službi koji prvi ulaze u životni prostor osoba s ovim poremećajem koji joj adekvatno znaju pristupiti te vraćaju prvobitne stambene funkcije i higijenu tom prostoru.

Poremećaj počinje u adolescenciji

Đakovački psihijatar, dr. Ivan Ramčić, kaže da su dosad u njegovu ambulantu, kada je o poremećaju skupljanja riječ, pretežito dolazili članovi obitelji po savjet kad su kod svog ukućana ili bližnjeg uočili problem pretjeranog skupljanja stvari.

– Ovaj poremećaj smatra se dijelom OKP-a čija je učestalost u općoj populaciji 1-2 posto. Obično počinje u adolescenciji i nešto je češći kod žena, no o udjelu poremećaja skupljanja nema točnih podataka. Možemo ga opisati kao pretjerano stvaranje zaliha i čuvanje stvari. Glavni problem ljudi s tim poremećajem jest što oni ne mogu ništa baciti, a svaki takav pokušaj stvara im pojačanu anksioznost – napetost, tjeskobu. Neka obilježja navedenog poremećaja su skupljanje stvari koje nemaju neku vrijednost, pretrpani životni prostor do te mjere da gubi funkciju za koju je namijenjen, kao i često narušeno svakodnevno funkcioniranje osobe. U psihijatrijskim ambulantama često imamo opsesivno-kompulzivne smetnje koje karakteriziraju određene nametajuće misli ili kompulzivne radnje poput provjeravanja jesu li vrata zaključana, dodirivanja kvake, odbijanja rukovanja, učestalog preslagivanja stvari, ponavljanja nekog zadatka određeni broj puta, prisilno skupljanje. Te poteškoće mogu biti do te mjere da otežavaju svakodnevno socijalno i obiteljsko funkcioniranje - kaže dr. Ramčić.

Ističe da je kod ovog poremećaja najvažnije priznati da poteškoće postoje.

– Mnogim oboljelima neugodno je priznati da smetnje postoje, nastoje ih sakriti, a neki nisu ni svjesne poremećaja. Neke tegobe mogu biti u komorbiditetu s depresijom ili psihotičnim procesom - ističe dr. Ramčić.

Problem mnogo ozbiljniji od reality showa

Istodobno dok razvijeni Zapad ima timove za pristup ljudima s ovim poremećajem, isti taj Zapad, njegova show industrija, životne navike ljudi na tragu ovog poremećaja pretvorila je u vrlo gledane realityje a sve u korist gledanosti. Kuće pretrpane stvarima i smećem “čarobnim štapićem” pretvaraju u idilične stančiće. No, život nije reality, problem je mnogo ozbiljniji i nameće niz pitanja pa i ono – tko ima ovlasti, vođen naumom pomoći, ući u prostor čiji vlasnik pati od poremećaja ako se on opire tome i ako njegov poremećaj ugrožava svakodnevicu drugih u okolini. Policija se poziva na Zakon o policijskim poslovima i ovlastima i članak 74. U njemu se propisuje da policijski službenik može bez pisanog naloga ući i obaviti pregled tuđeg doma i s njim povezanih prostora ako to držatelj stana ili stanar traži, ako je to prijeko potrebno zbog poziva u pomoć, ako je to potrebno radi otklanjanja ozbiljne opasnosti za život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega, te zbog izvršenja naloga o dovođenju. Policijski službenik može ući i obaviti dokazne radnje u tuđem domu pod uvjetima i na način propisan posebnim zakonom. Prilikom postupanja prema ovom članku, ako na drugi način nije moguće ući u dom, policijski službenik može nasilno otvoriti dom ili za ulazak koristiti nužni prolaz kroz prostore u posjedu druge osobe, navode u Odjelu za izvještajnu analitiku i odnose s javnošću PU osječko-baranjske te dodaju da policijski službenik o radnjama iz ovog članka sastavlja pisano izvješće te izdaje potvrdu o ulasku i pregledu.

Suzana ŽUPAN
NEMA PROTOKOLA O POSTUPANJU

Dok razvijenije zemlje imaju posebne socijalne timove za kontakt s osobama s OKP-om, naše socijalne službe nemaju protokol o postupanju s oboljelima od ovog poremećaja. “Zakon o socijalnoj srkbi nije definirao ni prepoznao ovu kategoriju kao posebnu. Nemamo poseban tim ili mjere za pristup i pomoć osobama s ovim poremećajem. Kada nam se pojave osobe s njegovim naznakama, mi lutamo i šaljemo od službe do službe”, kaže ravnateljica Centra za socijalnu skrb Đakovo Dubravka Petrović. Spomenuti zakon govori o skrbi o ljudima kojima je potrebna socijalna skrb. “Najbliže ovom poremećaju, govori naša praksa, slučaj je pustinjačkog načina života starca u Paučju koji je okružen mnoštvom nepotrebnih stvari kojih se ne želi riješiti no nas više brinu socijalni uvjeti u kojima živi. A živi u trošnom, ruševnom kućerku i bojimo se da će se smrznuti. Redovito ga obilazimo, ostavili smo mu broj telefona za kontakt, no on tvrdi da je njemu dobro, da on drugi smještaj ne želi, da iz svoje kuće neće”, kaže Petrović. Oni koji ga poznaju kažu da iz kućerka ne želi, čak ni u bolnicu, jer “će mu netko sve te stvari razvući”.

Preporuka psihijatra

“Preporučam osobama koje imaju probleme ili njihovim obiteljima da se jave u psihijatrijsku ambulantu zbog procjene psihičkog stanja i eventualog uključivanja adekvatne terapije. U liječenju se primjenjuje psihoterapija, a ako je potrebno propisuje se i adekvatna psihofarmakološka terapija”, kaže psihijatar, dr. Ivan Ramčić.

Mnogim oboljelima

Neugodno je priznati da smetnje postoje, nastoje ih sakriti, a neki nisu ni svjesni poremećaja

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike