21. GODIŠNJICA AKCIJE MASLENICA
Na 21. godišnjicu Vojno-redarstvene operacije Maslenica, udruge veterana Vojne policije Osječko–baranjske i Zadarske županije, koje su u njoj sudjelovale, nazočile su otkrivanju spomenika za sve poginule branitelje u toj akciji.
Spomenik, odnosno kameni križ visine četiri metra, otkrili su generali Ante Gotovina i Damir Krstičević. To je rezultat dogovora dviju udruga da se nikada ne zaborave njihovi poginuli suborci.
- Pod Gotovininim su zapovjedništvom vojni policajci iz Slavonije djelovali šest mjeseci u borbenim zadaćama na području zadarskog zaleđa te bili angažirani na vrlo zahtjevnim zadaćama obrane dostignute crte dodira koja je bila izložena snažnim neprijateljskim oružanim provokacijama i protunapadima - naglasio je Ivan Delija, predsjednik Osječko-baranjske udruge Veterana Vojne policije.
Ta se operacija zapravo zvala Gusar (mediji su ju prozvali Maslenica) i bila je prva velika oslobodilačka akcija HV-a i policije. Hrvatsko državno vodstvo ju je odlučilo pokrenuti i s tom je odlukom predsjednik Franjo Tuđman upoznao načelnika Glavnog stožera HV-a 5. siječnja. General Janko Bobetko, uz pomoć najbližih suradnika, preuzeo je planiranje i provođenje operacije, a organizaciju, pripreme i zapovijedanje postrojbama dodijelio je Zapovjedništvu 6. operativne zone Split pod zapovjedništvom, tada brigadira, Ante Gotovine.
Akcija je počela 22. siječnja 1993. u 6 sati ujutro, i u tri su dana branitelji oslobodili 15-ak sela te strateške točke kao što su Novsko ždrilo i zrakoplovna baza Zemunik. Prometno su povezani jug i sjever RH, a naknadno je oslobođena i Hidrocentrala i brana Peruća, koju je agresor neuspješno pokušao dignuti u zrak. Akcija Maslenica ujedno je bila i najava pobjedonosne Oluje.
U prva tri dana akcije poginulo je 19 pripadnika HV-a i MUP-a, a ranjeno ih je 70. No, zbog snažnih topničko-raketnih i tenkovskih te pješačko-diverzantskih napada agresora, koji su uslijedili odmah nakon operacije, do 31. ožujka 1993. ukupno je poginulo 127 branitelja.
Jedan od sudionika tih zbivanja bio je i 54-godišnji Ivica Jurišić Mišo iz Darde, pripadnik borbenog sektora 68. bojne Vojne policije od 26. kolovoza 1991. godine.
- Tamo su bile združene satnije i bojne vojne policije iz cijele Hrvatske. Smjene su bile po 15 dana, neki su odlazili, a neki i ostajali, ovisno o potrebama. Ja sam ostao šest mjeseci, sve do svog drugog, daleko težeg ranjavanja. Prije toga vratio sam se u Slavoniju na tri dana, kada sam prvi put naletio na protupješačku nagazinu minu - trojku, pred Uskrs. Tada mi je bilo kao da me nešto pregazilo. Srećom, nije me ništa “zakačilo”, ali sam osjećao bol u kostima, a poremetili su mi se sluh i vid. Ipak sam se vratio natrag jer nije imao tko raditi. A 23. srpnja stao sam na istu vrstu mine. I ne znam je li me baš sama eksplozija toliko odbacila da sam odletio u neku rupu - kaže Jurišić.
Kad je vidio da teren na tom mjestu nije miniran, Jurišić je zvao suborce, jer se sve događalo 50-ak metara od njihovih položaja. “Oni su legli gore, pružili mi ruke i počeli me vući. Kako su Srbi tu ranije zapalili makiju, stalno sam zapinjao za ono što je ostalo od raslinja, a nisu me mogli ni nositi. Onda je kolega iz naše 'trojke', Goran, ostao sa mnom u jednoj rupi, jer me nije htio ostaviti, a izviđač - Splićanin Tomo (koji je kasnije i sam ranjen kada je nagazio na minu) otišao je po nosila i još ljudi da me mogu izvući”, priča Jurišić.
Kaže kako od takvog udara ni sami ne znate što vas je snašlo. Poslije je dobro, dok se ne ohladi i ne počne boljeti. “A kad počne, to je muka”, dodaje Ivica, kojega su u vojsci zvali Brada. Prebacili su ga u zadarsku bolnicu, pa u Dubravu, a potom u Lovran, Rijeku i Osijek. “Liječio sam se dvije godine”, kaže, dodajući da je imao veliku podršku obitelji (“Uvijek su mi suze kretale kada bi supruga i tada dvogodišnji sin Filip dolazili”), a od drugih nešto manju. Kaže i kako su svi koji su prošli poput njega dijelom izgubili kontakt i dragocjeno vrijeme u odrastanju svoje djece, što se ne može vratiti.
“Godinu i pol dana bio sam u kolicima, jer mi je djelomice stradala i druga noga”, prisjeća se Jurišić. Kada je vidio ozljede, mislio je da će za mjesec dana opet biti na terenu jer nije znao kakve su doista rane i koliku štetu takvo ranjavanje napravi tkivu, dok mu ono nije ubrzo počelo crnjeti. “Napatio sam se k'o Isus”, kaže.
Danas se bavi lovom, ribolovom, markicama, ide po kolonijama, slika za bolesnu djecu i invalide. “Ima me svagdje. Zadarski lovci dođu kod nas u lov, pa im mi onda uzvratimo posjet. I jednom prigodom me čovjek odveo na mjesto gdje sam nagazio na minu, jer je on upravo tada bio na promatračnici, gore na zidinama”, zaključuje Jurišić svoju ratnu priču.
TREBALO SE SNAĆI
Freze i traktori protiv tenkova
Ivica kaže da mu nije bio problem snaći se na nepoznatom terenu, stvoriti kontakt s ljudima i zadobiti njihovo povjerenje. “Kad smo došli tamo, nismo imali ni položaje od aerodroma Zemunik prema dolje. Srbi su imali puno tehnike, puno tenkova. Rekao sam zapovjedniku da oni nešto gadno spremaju, turiraju stalno, a mi nemamo ništa, kod nas je muk i tišina. Nismo imali ni vozilo koje će nas na položaj odvesti. Pitao sam ga smijem li i ja njima zadati brige. On me pitao kako, a ja sam mu pokazao freze (mali kultivator) i traktore i predložio da cijelu noć njima razvozimo smjene, što smo i napravili. Poskidao sam auspuhe da se čuje k'o sto vragova, da oni misle kako i mi imamo svega. Tako smo mi rondali nekih četiri, pet dana, pa se nisu usudili napasti”, priča Jurišić.
TAKO JE MORALO BITI
Djelovali kao jedna obitelj
Tamo smo se morali sami snalaziti, nije bilo ni struje, ni vode. Imali smo zadaću napraviti rupe u njihovim minskim poljima da što manje ljudi strada prilikom ulaska na to područje. Bilo nam je teško objašnjavati gdje smo i što smo napravili pa smo onda dobili videokamere i fotoaparate i snimili objekte u pravcu kojih je napravljena ta rupa, da bi mještani poslije vodili naše i znali odakle se mogu širiti akcije - kaže Ivica. Prema njegovim riječima, u tim trenutcima najvažnije mu je bilo da se svi vrate živi i zdravi, a da bi do toga došlo, kaže, svi su morali dati dio sebe. “Djelovali smo kao jedna obitelj, jedno tijelo. Da je bilo drukčije, sve to ne bi išlo. A bilo nam je bitno i da se vratimo svojim obiteljima i normalnom životu. No kakav bi to rat bio kad bi se iz njega svi čitavi vratili”, ozbiljan monolog uz smijeh prekida naš sugovornik i nastavlja. “Valjda neki politički rat”, kaže on, “pa bi se onda tamo svi svađali i namještali. Tako je moralo biti, da nije, ne bi se tako dogodilo.”
19
pripadnika HV-a i MUP-a poginulo je u operaciji Gusar u prva tri dana akcije
70
ih je u tom razdoblju bilo ranjeno
127
branitelja ukupno je poginulo do 31. ožujka 1993.
Organizacija, pripreme i zapovijedanje postrojbama dodijeljeno je Zapovjedništvu 6. operativne zone Split pod zapovjedništvom, tada brigadira, Ante Gotovine...