Objavljeno 11. siječnja, 2014.
Kaže kako naši ljudi znaju samo za janjetinu s ražnja ili ispod peke
DONJI MIHOLJAC - Početak siječnja označava i početak sezone janjenja ovaca. Ove godine prve dane inače najhladnijeg zimskog mjeseca obilježavaju iznadprosječno visoke temperature, što odgovara blejućim prinovama na poljoprivrednom gospodarstvu Panjik iskusnog miholjačkog ovčara Željka Smrekara.
- Ovce su u odličnoj kondiciji, možda čak i malo preuhranjene tako da su janjci krupni i nadam se da će brzo doseći komercijalnu klaoničku težinu za prodaju, a to je kod mene više od trideset kilograma - komentira Željko stanje svoga stada od tridesetak grla pasmine wittenberg od kojih neka dosežu i do stotinu kilograma. Miholjački ovčar ima poseban sustav uzgoja janjadi. Naime, kod njega janjad sišu ovce sve dok ne idu u prodaju.
- Većina ovčara janjce odbija u težini od petnaestak kilograma i manje, što znači sa dva do tri mjeseca kada imaju formiran burag. Tako odbijeno janje bez obzira na to što može jesti biljnu hranu stagnira težinom i do mjesec dana. Nadalje, podložnije je bolestima i nema tako kvalitetno meso kao ona što i u kasnijim fazama prirasta uspiju još uhvatiti koju kap mlijeka - pojašnjava Smrekar.
On smatra kako je ovca unatoč zahtjevnosti uzgoja vrlo isplativa vrsta stoke kojom se, nažalost, mladi neće baviti. Najveći problem na nizinskim vlažnim pašnjacima su zarazna šepavost, plućni vlasci i metilj, ali i to se da izbjeći preventivnim postupcima prije svega ostavljanjem u oboru i hranjenjem suhom hranom za vrijeme kišnih razdoblja, te svakodnevnim praćenjem zdravstvenog stanja ovaca, pogotovo papaka.
- Ovca nije samo komercijalno isplativa za meso i vunu. Moje ovce daju i do tri litre mlijeka dnevno. Ako znamo da je otkupna cijena mlijeka koja ide u paške sirane 11 kuna po litri evo dobre računice. Nažalost, u miholjačkom kraju zbog malih količina nema otkupa - kaže Željko kojemu ni sa 74 godine nije teško i po nekoliko puta pješice ili automobilom otići do svoje farme.
Ljute ga također stereotipi vezani uz pripremu i konzumiranje ovčjeg mesa. On kaže kako naši ljudi znaju samo za janjetinu s ražnja ili ispod peke, što dovoljno govori o niskoj prehrambenoj kulturi. U Europi i svijetu (pogotovo u islamskim zemljama) se od janjećeg i ovčjeg mesa pravi niz različitih specijaliteta od variva s rižom i povrćem do poznatih mesnih pita. Posebna priča je sušena ovčetina koja je i te kako na cijeni. Želeći napraviti gastronomski iskorak u tom smislu, Željko je ove zime napravio ovčje kobasice.
- Pomiješao sam zrelo ovčje i carsko meso te začine kao za klasičnu svinjsku kobasicu. Smjesa je nešto tvrđa, a sam finalni proizvod nakon sušenja na hladnom dimu i na zraku dobio je karakterističan okus na ovčetinu. Kobasica koja je odličan prilog i dodatak svim jelima od kiselog kupusa ili graha Željku se toliko svidjela da će postati svojevrsni zaštitni znak OPG-a Panjik, a treba se nadati da će receptura koja nije tajna dodatno obogatiti slavonsku gastronomsku ponudu proizvoda od sušenog mesa.
Ivan KOROV
U Europi i svijetu (pogotovo u islamskim zemljama) se od janjećeg i ovčjeg mesa pravi niz različitih specijaliteta