Hrvatska je šest i pol mjeseci članica Europske unije. Ima li već naznaka koristi od članstva ili pak neke štete razgovaramo s našim poznatim poljoprivrednim analitičarem Stipanom Bilićem.

Kakvo je stanje hrvatske poljoprivrede i koja su rješenja nakon ulaska u EU?

- Poznato je da poljoprivredni ciklusi, u uređenoj i stabilnoj poljoprivredi, traju tri do pet godina, pa je gotovo nemoguće tokom tog ciklusa ocjenjivati to kratkoročno stanje. No, ono što se može istaknuti jest da je hrvatska poljoprivreda trenutno u kaotičnom stanju. Jedino je sada ispravno procjenjivati jesmo li usmjereni na sređivanje tih kaotičnih prilika ili ne. Koliko ja pratim ne postoje, ni u najmanjim tragovima, pokušaji za sređivanje temeljnih prilika u našoj poljoprivredi. Ulazak u EU sam po sebi ne pridonosi sređivanju poljoprivrede jer je u Europi uglavnom završen proces razvoja poljoprivrede i predstoji borba za očuvanje zatečenog položaja proizvođača razvijenih zemalja - posebno onih koji su dosegnuli visok stupanj konkurentnosti.

Kako se preraspoređuje sredstva iz EU proračuna?

Sredstava iz EU proračuna već dugo godina preraspoređuju se prema poznatim shemama i to tako da svaka zemlja uglavnom participira iznose kojima je sama sudjelovala u punjenju poljoprivrednog proračuna, a jedino se nekoliko milijardi eura „prelijeva“ iz Njemačke i još nekih zemalja i to uglavnom u Francusku, Španjolsku i Italiju. Transferi novca za poljoprivredu u ostalim državana najčešće ne prelaze iznose koje su te države uplatile u taj zajednički poljoprivredni proračun. Realno, mi se ne smijemo oslanjati na europski novac kojim bismo mi platili sređivanje našeg poljoprivrednog kaosa, niti bismo mi tim novcem mogli platiti razvoj naše poljoprivrede i to na način da mi tim investicijama podignemo konkurentnost naše poljoprivrede do razine konkurentnosti razvijenih država koje imaju slične prirodne uvjete za poljoprivrednu proizvodnju. Još jednom bih istaknuo svoje uvjerenje da će, u svim sljedećim godinama, transferi iz EU proračuna u našu poljoprivredu biti manji od onoga što mi u taj proračun uplatimo ili pridonesemo. U taj iznos ubrajam naša financijska davanja u EU proračun, ali i izostanak prihoda naše države naplate carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda i hrane iz Europe.

Koliko će Hrvatska biti obvezna izdvajati u EU proračun?

- Iako nije nigdje prikazano koliko mi plaćamo u EU proračun za poljoprivredu i koliko iznosi visina do sada naplaćenih carina na ove proizvode iz EU, vjerujem da je to više od 500 milijuna eura godišnje, a mi nikada nećemo godišnje povući toliki iznos. Kada je to tako, našim političarima ostaje da pošteno riješe dilemu – ili ćemo odustati od razvoje vlastite poljoprivrede ili ćemo našu poljoprivredu razvijati da bi bila konkurentna do razine proizvodnje koja podmiruje vlastite potrebe i omogućava vanjskotrgovinski suficit od bar dvije milijarde eura. No, ako se politički javno ne opredijele za rješavanje ove dileme i ako se istovremeno ne riješe pitanje kako ostvariti taj postavljeni cilj? Sve što političari čine, pričaju i potiču je čista prijevara i zaglupljivanje naroda i birača.

Što bi se trebalo poduzeti u ovom trenutku?

- Prvo, ako ne namjeravamo programirati ciljeve i razvoj poljoprivrede, ne treba ništa poduzimati. U tom slučaju potrebno je imati stručnjake u mjerodavnom ministarstvu koji će vještim odgovorima zamagljivati probleme i rješenja. Sigurno da ja ne bih podržavao ovakvo opredjeljenje, ali na njega treba računati jer od osamostaljivanja Republike Hrvatske takva politika se provodi više ili manje uspješno. Druga alternativa je da se dogovori okvir razvoja poljoprivrede kao povećati vrijednosti prodanih poljoprivrednih proizvoda sa sadašnjih 1,3 milijardi eura na najmanje 2,6 milijardi eura. U tom slučaju poljoprivreda mora proizvesti velike količine jeftinih poljoprivrednih proizvoda koji će biti prihvatljivi potrošačima i koji će biti jeftina sirovina za prehrambenu industriju. Da bi to ostvarili, stručnjaci moraju definirati koje osnovne grupe poljoprivrednih proizvoda trebamo proizvoditi i u kojim količinama, kako ih distribuirati do potrošača (sirove ili prerađene) i po kojim cijenama (a cijene moraju biti bar za nekoliko postotaka niže od cijena za takve proizvode u zemljama EU). Kako bi se to ostvarilo, stručnjaci moraju izvršiti rajonizaciju proizvodnih područja, utvrditi konkurentnu veličinu poljoprivrednog imanja za svako područje i predložiti kako okrupniti sitne parcele koje bi bile sposobne konkurirati dobrim proizvođačima u EU.

Treba li napokon u rješavanje problema u poljoprivredi uključiti struku, što do sada nije baš bio slučaj?

- Nužno je formirati grupu stručnjaka koja će urediti domaće tržište na način da trgovina domaću proizvodnju proda na domaćem tržištu ili će ona putem svojih međunacionalnih kapaciteta tu proizvodnju izvesti u druge zemlje bilo EU ili WTO-a. Za uređenje navedene poljoprivrede prema grubim procjenama potrebne su investicije ne manje od 20 milijardi eura i to tijekom četiri-pet godina. Mora se voditi računa da u uvjetima jedinstvenog EU tržišta, investicije u razvoj poljoprivrede nije moguće vratiti u kratkom roku iz cijena hrane, već to moraju biti trajne investicije uz rok otplate 25-30 godina i uz kamatu ne veću od 2 posto. Dugoročne investicije u poljoprivredu mogu se pokrivati iz primarne emisije (jer se tako za povećanu količinu novca u optjecaju povećava vrijednost poljoprivrede, i to djeluje inflacijski neutralno). Financijski stručnjaci i uglednici moraju pronaći način kako će postojeće banke „privoljeti“ na ovakvo investiranje i da iz vlastitog kapitala financiraju obrtni kapital u poljoprivredi pod istim kamatnim uvjetima, a u suprotnom bankama koje u ovome neće sudjelovati raznim mjerama onemogućiti poslovanje na hrvatskom tržištu. Ako ovaj investicijski ciklus traje četiri godine, godišnje bi se bankarskim kreditima i emisijom novca osiguralo cca 40 milijardi kuna, a to i nije preveliki novac jer su investicije u Republici Hrvatskoj bile godišnje na razini od oko 80 milijardi kuna i te investicije nisu postigle nikakav trajni učinak.