BELI MANASTIR - Sezona kolinja je počela. Na stotine svinja samo proteklog vikenda završilo je u kobasicama, u čvarcima, hladnjacima... Onima koji su se na kolinje odlučili u vrijeme oko 29. studenoga, naruku je išlo i vrijeme. Jutarnji minus, a potom sunčano vrijeme bez padalina, i oko podneva ugodan plus, dušu su dali za, od pamtivijeka, jedan od najvažnijih sezonskih poslova u Slavoniji i Baranji. Dok smo se vozili prema belomanastirskoj Augustinčićevoj ulici, na desetak mjesta vidjeli smo dim iz kazana i polutke na vješalima. Isti prizor dočekao nas je u dvorištu Josipa Bosankića-Joze. Vrijedna je bila Jozina ekipa. Još prije devet sati obje su svinje “pale”, humano, stočnim pištoljem.

- Velika je obitelj pa smo se opet odlučili za dva komada. Jedan je oko 180, a drugi više od 200 kilograma - sa zadovoljstvom nam je priopćio gazda, pokazujući na poveće polutke.

A kolinje kao kolinje. Termometar na ništici ne može pokvariti dobro raspoloženje. Dok je majstor krojio šunke, dio ekipe prihvatio se odvajanja slanine od kožice.

- Nemojte da ne budu dugi i tanki - upozoravao je Joza mesare, dajući do znanja kakvi mu čvarci najviše odgovoraju. Kao osica letio je s mjesta na mjesto. Jedne je upozoravao na dimenzije čvaraka, a druge na izgled šunke. Kakvih li ugodnih dilema: hoće li ostaviti veću ili manju šunku, kakva će biti slanina ili što učiniti s “ružom”.

Prva pauza, kakav je red i običaj, uslijedila je nakon što je domaćica na stol donijela kavu. Ali i kuhane voćne prerađevine. Vino i rakiju, dakako. Predah nije dugo trajao. Trebalo je završiti prije mraka, koji brzo pada.

- Ne sumnjam da će završiti do mraka. Rade kao mravi - bodrio je Joza ekipu, pripominjući da se u kuhinji već peku crne džigerice, za mnoge jedna od najukusnijih kolinjskih delicija. Kad se sunce popelo na najvišu točku, krenula je faza miješanja smjese za kraljice kolinja - kobasice.

- Znam da neki ljudi važu meso i začine dodaju po već uhodanom receptu. Mi to ne radimo. Papriku, papar i sol dodajemo po nahođenju, malo-pomalo. Iako sam Bosanac, volim pikantnije i crvenije, premda mi to liječnici ne preporučuju. Stoga u kobasice ide baranjska paprika - objašnjava Joza, krajičkom oka promatrajući kazan u kojem se topila mast.

Kako je vrijeme odmicalo, posla je bilo sve manje i manje. Dok su se punili posljednji kulenovi, Joza nas je uveseljevao šaljivim recitacijama. Naučio ih je, priča, još kao školarac. U rodnom mu Brčkom. Da, da, u Brčkom, iz kojeg je prije 17 godina, trbuhom za kruhom, došao u Baranju, da bi, kaže, djeci omogućio ljepši život i školovanje. Kaže kako je poprimio neke baranjske “manire” glede obrade mesa, ali misli da se kolinja ne razlikuju u znatnijoj mjeri. A budući da je došao iz Bosne, uz juhu, sarmu te pečeno meso i kobasice, za večeru je poslužio - burek. Domaći, bosanski.