U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim facama, u kojima ovaj put "mafijaški consigliere" Tomislav Levak pokušava iz sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.
Sutra (nedjelja, 24. studenoga) je dodjela ovogodišnjih nagrada hrvatskog glumišta pa je red došao na Gorana Grgića, poznatog glumca i dugogogodišnjeg čelnika Hrvatskog društva dramskih umjetnika (HDDU). Prvo smo u osječkom HNK-u evocirali poznatu scenu ljubljenja prstena iz filma "Kum" (The Godfather), a zatim smo na nedopuštenim lokacijama po središtu Osijeka lijepili plakate za Grgićevu novu predstavu "Cyrano" u nezavisnoj produkciji. Nakon toga se u redakciji Glasu Slavonije malo mučio kuckanjem po pisaćoem stroju, a na kraju smo okopavali vrtove na Vukovarskoj. Prije nego što se vratio predavanju osječkim studentima glume, u opuštenom i ležernom razgovoru otkrio nam je "drugu stranu Grge".
Znate li "tko kokoši za rep vuče, tko se s djecom stalno tuče, spreman da u svađi plane k'o ugarak"? (smijeh)
- Ha-ha-ha... Odgovor će uvijek biti – Grga Čvarak! Još iz djetinjstva pamtim tu sjajnu pjesmicu Ratka Zvrke, a još od djetinjstva me i zovu Grga. I dandanas. Kada smo tu pjesmicu dobili za lektiru u školi, naravno da su me zezali. Tada mi je bilo malo neugodno, a sada mi je drago. Volio bih da sam Grga Čvarak. (smijeh) Inače, bilo je jako nezgodno kad bi netko nazvao kod nas kući i tražio Grgu jer su tako zvali i tatu i nas trojicu braće... Naravno, jako volim i čvarke, posebno ove slavonske.
Dobro, ali prezime Grgić podrijetlom baš i nije slavonsko, zar ne?
- Točno. Mi potječemo iz Tomislavgrada. Moj djed je za ženom, mojom bakom, otišao u Hercegovinu, u Široki Brijeg, gdje su ga cijeli život zvali Duvnjak, prema izvornom imenu njegovog grada. Otac je kao najstarije dijete u obitelji došao u Osijek u srednju školu, a živio je kod mog prastrica. Mama je stigla u Osijek iz Babine Grede, a tu su se njih dvoje našli negdje kao srednjoškolci.
Ja sam s Vijenca, a koje je vaše "izvorno" naselje?
- Retfala! Tu sam prošao sve. Na Dravi kod Pampasa sam proplivao, i to doslovce da preživim. Naime, svi smo skočili u taj rukavac Drave, a ja nisam dečkima htio priznati da ne znam plivati. Voda je tamo prilično brza i, kad sam nekako uspio isplivati, to je značilo da sam i proplivao. Također, iako sam najviše navečer "visio" na Korzu, od noćnih klubova najviše sam išao u staru Tufnu. U Retfali sam završio i OŠ Vladimira Nazora, čiju su zgradu u Strossmayerovoj danas srušili. Očigledno bez razloga jer vidim da je danas tamo neki parkić... Srećom, sagradili su novu, ali dalje.
Za jednoga glumca birali ste zanimljive srednje škole.
- Zapravo, da. Prijatelji su me nagovorili da upišemo građevinsku školu. Prvo sam je pohađao u Donjem gradu, a onda u novoj zgradi u Drinskoj ulici. To je bio taj "Šuvarov sustav", prva dva razreda nije bilo neke razlike među srednjim školama. Nakon toga smo u 3. razredu, kada smo se morali odlučiti za smjerove, svi skupa prešli u Ekonomsku školu.
Bježao iz Ekonomske škole
Zašto baš u Ekonomsku?
- Kod mene je to dijelom bilo i inercijom, zbog starijeg brata, dijelom i jer mi je bila bliže kući, a uz to sam vidio da ima puno zgodnih cura. (smijeh) Ekonomska se tada nalazila u današnjoj Županijskoj ulici, faktički prekoputa zgrade HNK pa sam se tako "okolnim putem" približio kazalištu.
I, što ste po srednjoškolskoj struci?
- Hm, morao bih provjeriti što mi točno piše u svjedodžbi, no kolokvijalno rečeno – računovođa. Bili su mi ugodni i nastavnici i društvo, ali su mi bili totalno neugodni predmeti. Valjda zato sam dosta bježao iz škole, a često sam izostajao i jer sam u 3. i 4. razredu srednje škole već dosta i poluprofesionalno glumio... Naučio sam što treba u školi, ali me sve to počelo odbijati. Zato danas uopće ne plaćam račune, to radi supruga. (smijeh)
Od čega ste toliko bježali?
- Uh, recimo, daktilografija me gotovo "dokusurila"! Dva-tri puta sam išao na popravne ispite, razrednica me je "tesala". Dala je sebi misiju "ili će Grgić naučiti daktilografiju ili nje neće biti". (smijeh) Bez obzira na to što je znala moje afinitete i što sam joj otvoreno priznavao kako to ne volim... Moram priznati – je, namučila me, ugnjavila, bila noćna mora, ali danas mi daktilografija ipak koristi. Na računalu pišem sa svih deset prstiju, mnogo sam brži.
Gdje ste kao srednjoškolac igrali predstave?
- Moji prvi ozbiljniji pokušaji glume vezani su uz Kazališni atelje mladih, KAMO, u ondašnjem SKUC-u Studentskog centra i Vedru scenu koja je kasnije preselila u podrumski prostor kod kipa "Šetač". U prvom razredu srednje škole oduševila me KAMO-va predstava "Sodoma i Gomora" i atmosfera tamo. Kad sam za nekoliko dana vidio plakat da traže glumce, odmah sam se javio.
Koja vam je bila prva velika kazališna uloga?
- U zanimljivoj KAMO-voj predstavi "Čerga" o jednoj romskoj obitelj 1981. igrao sam ludu, a i ta uloga i predstava bile su iznimno prihvaćene. To mi je bio i prvi veliki uspjeh. Već tada sam bio siguran da želim biti glumac, iako sam malo znao o glumi. Danas sam sretan što sam dobro odlučio.
Kasnije ste u više navrata gostovali na sceni osječkog HNK. No, čujem da ste tamo imali zanimljivo "vatreno krštenje" kao statist. (smijeh)
- Joj, znate to., ha-ha... Odmah nakon renoviranja HNK 1985. igrali smo veliku predstavu "Put u raj" koju je režirao Georgij Paro. Trebalo je mnogo statista i javio sam se. Tada sam statirao i u Drami i u Operi. Trebalo je izgovoriti jednu rečenicu i Anita Schmidt, danas također poznata osječka glumica, redatelju je predložila mene. Glumio sam mladog gay vojnika i, milujući se s glumcem Davorom Panićem, izgovorio sam rečenicu: "A mi smo iz druge galske legije". Pamtit ću to dok sam živ.
Kakav vam je bio osjećaj?
- Uh, bilo mi je iznimno neugodno. Baletan i koreograf Miljenko Vikić, danas moj veliki prijatelj i drag čovjek, na probi mi je, kad je skužio da mi je neugodno, dobacio: "Joj, da sam barem ja na tvom mjestu". (smijeh) To mi je razbilo tremu, spasio me.
Kojoj generaciji osječkih glumaca vi zapravo pripadate?
- Zapravo – nijednoj. Tada u Osijeku nije bilo redovitog studija glume, već se samo svakih desetak godina otvarala depadansa, odsjek Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba, koje bi upisali. U generaciji ispred mene tako su studirali, recimo, Damir Lončar, Vlasta Ramljak... Kasnije, u devedesetima, upisali su se Saša Anočić, Krešimir Mikić, Sandra Lončarić i ostali, a taman u moje vrijeme nije bilo toga. Zato sam otišao studirati glumu u Zagreb, a iz te "šupljine" između, duge desetak godina, od glumaca sam "isplivao" samo ja.
Sada, naravno, pričate sa zagrebačkim naglaskom. Koliko su vas, kad ste došli studirati glumu u Zagreb, zezali zbog osječkog naglaska?
- U svojoj generaciji na Akademiji dramskih umjetnosti bio sam jedini koji nije iz Zagreba i u početku su me strašno zezali. Svi su me zvali "lega", sprdajući se s mojim akcentom, iako je ustvari bio najpravilniji. No, mi Osječani dosta zavlačimo u govoru i intenzivno sam radio da sakrijem naglasak, osobito na sceni. Danas mi se opet vrati već kad dva-tri dana provedem u Osijeku. Inače, bio sam jako dobar i predan student, sve suprotno nego kao srednjoškolac. Očito sam bio došao na svoje.
Nosio zadnju Titovu štafetu u Osijeku
U Laganini intervjuu književnica i znanstvenica Helena Sablić Tomić otkrila mi je da je 1988. ili 1989. bila nositeljica zadnje Titove štafete i da ju je na tadašnjem Trgu slobode predala baš vama, a vi ste je odnijeli u STUC, gdje je "prenoćila" prije nego što je otišla dalje. Sjećate li se toga?
- Joj, pročitao sam taj intervju i iznenadio se kad sam shvatio da se toga ne sjećam! U vezi sTitom sjećam se samo da smo kao pioniri mahali zastavicama kod dravskog mosta na njegovu povratku iz lova u Baranji...Oko štafete pamtim samo nešto, kroz maglu... Vrlo moguće da je tako bilo jer sam onda mal'tene spavao u STUC-u. I bih, da roditelji nisu inzistirali da spavam kod kuće. (smijeh)
Pretpostavljam da je to bilo zbog zaljubljenosti u glumu.
- I ne samo zbog toga! U STUC-u je bila sjajna ekipa, koncentrirana sva kultura mladih. Svi koji su inklinirali kazalištu, likovnosti, glazbi... Svi su bili tamo. Posebno mladi rock-bendovi koji su se kasnije testirali u "Rupi" na mjestu srušenog Radničkog doma. Sjećam se kad je bio koncert tada mladih i relativno nepoznatih sarajevskih bendova Plavi orkestar i Zabranjeno pušenje... Bilo je nas samo četrdesetak. Mislim da takvo mjesto danas nedostajei Osijeku.
Dosta osječkih lokacija koje spominjete više ne postoje.
- Na žalost. Srušili su mi osnovnu školu i staru Tufnu, u STUC-u više nema pozornice u kazališnoj dvorani, nekadašnji klub "Željo" u Radićevoj ulici i Korzo ne postoje, Ekonomska škola je premještena, kupalište i pijesak na Pampasu "odnio" je most... Bez obzira na to, Osijek i dalje doživljavam kao svoj.
Koliko često dolazite u Osijek? Trebalo je dosta vremena da vas "ulovim" ovdje.
- Iako me obitelj i posao jako vežu uz Zagreb, u zadnje vrijeme dolazim sve češće, otkada smo povezani brzom cestom i otkada predajem na Umjetničkoj akademiji. Posjetim oba brata i njihove obitelji, ponekad i gostujem... Sjećam se kad sam kao student i mladi glumac dolazio za Božić, Uskrs, Novu godinu i preko ljeta, i bio jako uzbuđen kad sam ugledao osječku "katedralu" u daljini. Kopka me ideja da se jednom okupi više generacija osječkih glumaca, koji sada žive i rade u Zagrebu, i zajedno naprave neku predstavu u osječkom HNK-u. No, svjestan sam da ćemo se zbog naših obveza teško okupiti.
Priznajte, planirate li se ikada vratiti živjeti u Osijek? Recimo, pod stare dane?
- Stariji sin nedavno mi je rekao da bi njemu bilo idealno živjeti u Osijeku. Tu ima više rodbine nego u Zagrebu, sviđa mu se atmosfera... Ne vidim zašto se ne bih jednom vratio. Osijek ima niz svojih prednosti, premda Osječani često misle da se sve događa u Zagrebu. Zbog svog položaja blizu tri granice ima i veliku priliku postati značajni regionalni centar, bez pritiska mase raznih događanja koja te u Zagrebu "raznesu".
Otkrijte, koji biste lik iz osječke povijesti voljeli utjeloviti?
- Sad ste me malo uhvatili... Hm, ako ga smijemo svojatati, već sam odigrao Josipa Jurja Strossmayera koji mi je iznimno drag lik. Možda bih rado igrao nekog značajnog slikara, recimo Waldingera. Zapravo, legendarni dirigent Lav Mirski me dosta intrigira. On je važna, a čini mi se dosta zaboravljena osoba koju bi trebalo predst-aviti i izvan Osijeka.
Prirodni profil za opasne tipove
Nekako su vas obilježile uloge opasnih tipova i negativaca. Zbog čega rijetko glumite, primjerice, ljubavnike ili zavodnike? (smijeh)
- Ha, priroda vas vjerojatno malo obilježi, imam valjda takve crte lica. Eto, recimo, nedavno sam odigrao Cyrana de Bergeraca, a rekli su mi da se uklapam svojim "orlovskim" profilom. (smijeh) Imao sam ipak širok dijapazon uloga, a meni je svejedno jesu li pozitivci ili negativci. Važno je da su dobro napisane, da ima "mesa". Velika mi je želja igrati baruna Lenbacha iz Krležine drame "U agoniji", a uskoro i hoću. S njim sam položio audiciju na ADU, a tada nisam imao te godine.
Kako vam ipak supruga podnosi ljubavne i seksi scene?
- Kad su je prijateljice znale to pitati, supruga je odgovorila kako je bolje da to radim ispred kamere nego iza. Osobito u seriji "Dobre namjere", gdje je to bilo nekako najintezivnije. Slažem se s njom i drago mi je što razumije.
Spominjali ste kako volite likove mafijaša. Zašto?
- Zapravo, jako volim filmsku trilogiju "Kum" koja je izvrsno napravljena. Nije mi to opsesija, to je svijet koji zapravo ne poznajem, ali sam fasciniran onim što vidim. Daleko od toga da bih volio živjeti tako ili da odobravam kriminal. No, to su lica koja si sve dopuštaju, što je drugim ljudima zabranjeno, a opet unutar njihovih organizacija postoje čvrsta hijerarhija i kodeks ponašanja. Također, to su većinom lica koja su dobro napisana i koji se onda mogu temeljito i odigrati.
A da vam ponude neku ulogu u "Kumu", to bi bila...?
- Vito Corleone! Intrigira me za glumačku igru, jako. Ide iz krajnosti u krajnost, ali uvijek s nekim stilom. Uspjeh "Kuma" leži u sjajnoj podjeli uloga i velikoj slobodi koju glumci su dobili, naročito u drugom dijelu. U cijeloj trilogiji je odražavan stvarni život, ne samo mafije nego i naše civilizacije
Osvojili ste niz nagrada i priznanja u karijeri. Izaberite najbolju ili najdražu te najgoru ulogu koju ste do sada odigrali.
- Obično su mi najdraže predstave koje su sada aktualne, koje upravo igram. Međutim, ako postoji "kazališna orbita", iz neke "srednjosti" izletio sam, skrenuo pozornost na sebe, s kultnom predstavom "Mjesec dana na selu" Paola Magellija 1998. u zagrebačkoj Gavelli. Najgore mi je bilo kad je redatelj Božidar Violić deset godina poslije uspješne predstave "Glorija" u Gavelli, nastale u režiji Petra Večeka prema tekstu Ranka Marinkovića, tražio da ponovim svoju ulogu Don Jere u novom postavu u HNK-u. Deset godina kasnije htio sam je napraviti drukčije i ostao sam "na krivoj nozi", rastrgan između redateljevih i svojih želja. Taj konflikt se osjetio na sceni.
S kojim redateljima i partnerima/partnericama najviše, odnosno najmanje volite raditi?
- Dosta je i jednih i drugih. Recimo, jako volim raditi s redateljima Vitom Tauferom i Ivicom Kunčevićem. Što se tiče partnera, s Milanom Pleštinom funkcioniram genijalno na sceni, kao i s Almom Pricom. Kompatibilni smo. Njih dvoje smatram možda i najboljim hrvatskim glumcima. S druge strane, oprostit će mi Filip Šovagović, koji je divan glumac i prekrasan čovjek, ali kao partner je vrlo nezgodan. U nekom je svom svijetu, a često zaboravi i tekst, iako su mu namjere najbolje.
Zanimljivo, s obzirom na to da kao neki glumački uzor navodite njegovog oca.
- Teško je izdvojiti jedno lice kao uzor jer sam, čini mi se, plemenito glumački "krao"od više njih. Međutim, Fabijan Šovagović imao je onu pravu izvornost, iskonski talent i dodir sa zemljom. Uvijek mi je bilo fascinantno biti blizu njega, a čini se da je simpatija bila uzajamna. On je komad "Breza" Slavka Kolara donio u kazalište i dao mi je ulogu Jože Svetoga, koju je igrao na filmu. Donio mi je i svoju sliku sa snimanja "Breze" i u posveti mi napisao: "Svojem nastavljaču". Mislio je, naravno, na ulogu, a ja sam neskromno to shvatio i općenito u glumi. (smijeh)
Jeste li imali ambicije da u karijeri stignete i dalje od Zagreba, i gdje?
- Naravno. Prvo mi je "kraj svijeta" bio osječki teatar, a onda su se odlaskom u Zagreb granice pomaknule. U međuvremenu su mi se dogodili obitelj i djeca pa nisam išao dalje. Ne žalim, s godinama sam postao i realniji i komotniji. Žao mi je što zbog svojih obveza nisam mogao, a trebao sam, snimati s redateljem Peterom Greenwayom, a volio bih snimiti bilo što s Quentinom Tarantinom.
Iako ste već etabliran glumac, suvremeno pristupate svojoj promidžbi.
- Morate ići u korak s vremenom. Zato imam Facebook profil, na Linkedinu sam, a nedavno mi je sin snimio i prvi "showreel", kratki video u kojemu se glumac predstavlja. Mislio sam da mi to neće trebati, ali polako se vraćaju inozemne koprodukcije i to postaje nužno. Ako na Akademiji predajem kolegij Umijeće audicije, ne smijem ni ja živjeti u prošlosti.
Na nedavnoj tribini "Umjetnik na tržištu", mlade glumce upozorili ste da čak i vi morate ići i lijepiti plakate za svoje predstave. Stilska figura?
- Ma da. Htio sam ih upozoriti da u ovom vremenu moraju sami sebi biti producenti i da ne smiju pomisliti da će "prst sudbine" rješavati stvari umjesto njih. Svi koji su nešto napravili, nisu prezali niti od jednog pozitivnog načina za prezentaciju. Pa i lijepljenja plakata.
Uglavnom ste u crno-bijelim odjevnim kombinacijama. Otkud to?
- Nekako mi u zadnjoj fazi to odgovara, da ne moram razmišljati o bojama. Jedno vrijeme sam kombinirao neke boje i onda sam uvidio da me ujutro to prisiljava da previše modno razmišljam, a to mi uzima vrijeme. Možda je razlog i što jako volim album "Crno-bijeli svijet" Prljavog kazališta, koji povezujem uz Osijek i mladost. Tu ploču kupio sam u bivšem Superu. Crno-bijelo ne volim jedino kod uloga u kazalištu. Svi moraju biti bar malo sivi.
Kuća smrdjela na razrjeđivač
Volite li i crno-bijele fotografije?
- Volim. Već kao klinac bavio sam se fotografijom. Bio sam pomalo samouk. Po ulici sam slikao prizore, ljude... Uživao sam izrađivati fotke i dijeliti ih prijateljima. Sjećam se da nam je kuća, posebno moja soba, mirisala na taj razrjeđivač. Meni mirisala, drugima smrdjela. .. (smijeh) Tada sam se bavio analognom, a sada digitalnom fotografijom. Često ufotkam nešto zanimljivo pa stavim, recimo, na Fejs.
Mora se priznati i kako još uvijek održavate dobru liniju. Otkrijte svoju tajnu.
- Ništa posebno. Puno se krećem i povremeno igram tenis. Kao mlađi sam pokušavao svakakve sportove, igrao sam i mali nogomet i odbojku, no shvatio sam da nisam među boljima. Uz to, imam predstave u kojima se dobro iznojim i dobro iskačem, da poslije ne treba ništa drugo. O.K., i u zadnje vrijeme se dosta vraćam zemlji. Dosta radim u vrtu naše kuće na zagrebačkom Jelenovcu. Bavim se uzgojem zdravog i organskog voća i povrća, bez pesticida. Uzgajam paradajze, paprike, čili i drugo.
Kuhate li nešto od toga?
- Malo kuham, što sam i priznao u jednom TV kuharskom showu. U studentskim danima, kad sam bio sam, "laćao" sam se svega, no danas je to preuzela supruga. Mene to "uhvati" rijetko, a onda volim eksperimentirati. Onda to traje cijeli dan i kuhinju pretvaram u teatar. Ipak, djeca kažu da se moja hrana može "prodati". (smijeh)
Postoji li neka hrana koju baš ne volite?
- Da vidim... Dugo mi je trebalo, do prije godinu dana, da me konačno nagovore da pojedem tripice. Nekako sam bježao od toga, sve dok mi nisu rekli da ne mogu biti pravi muškarac ni pravi pijanac ako poslije alkohola ne pojedem tripice.
Vjerujem da ste čuli priče o glumcima i porocima...
- Mnoge sam i potvrdio. (smijeh) Kao Škorpion sklon sam svim porocima, no zbog društvenih stega znao sam se suspregnuti i ne ulaziti u neke uopće, a u neke ne previše. Kava i cigareta ne mogu se odviknuti, a apsolutno sam sklon i dobrim vinima.
Kada smo kod imidža – kakvu ste kosu nekada imali?
- Uh, imao sam dobru, gustu smeđu kosu koju sam čak puštao. Sad je već jako malo mojih fotografija s kosom... Nekada sam nosio "talijanku", zbog koje mi je dugo ostao "grif" da zabacujem glavu kao da tjeram kosu s čela. Uhvatio sam se da to radim čak i kada sam već jako ćelavio i počeo brijati glavu, odnosno da instinktivno trzam glavom kad izlazim iz mora. Onda sam to izbacio.
Niste se baš proslavili u televizijskom showu "Ples sa zvijezdama". (smijeh)
- Ne slažem se. Pa ispao sam tek u trećem krugu, ha-ha... To je još super koliko sam u to vrijeme malo vježbao. Istodobno sam snimao seriju "Sve će biti dobro", radio novu predstavu, sve. Inače, imam sluha, znam pjevati. Često sam pjevao u predstavama ili cabaretu. Dok sam živi u Osijeku čak sam pokušavao osnovati i neki bend, ali nikada nisam dobro naučio svirati ni gitaru ni nešto drugo. Samo sam u školi svirao blok-flautu. Istina, za potrebe predstava sam naučio određene dionice na gitaru, klaviru... Svašta. Plesačica koja me dobila kao partnera, nije se usrećila.
Koje je vaše mišljenje o Andriji Hebrangu? (smijeh)
- Kojem, starijem ili mlađem? I o jednom i o drugom imam odlično mišljenje. Znam zašto to pitate – jer sam se oženio kćerkom Andrije juniora. Ljudi su ga često kritizirali, ali su moji prijatelji, koji su ga upoznali, uvijek govorili kako imaju drugi dojam o njemu kao političaru, a drugi privatno. On je izuzetan djed mojoj djeci.
U javnim nastupima ostavljate dojam velike privrženosti obitelji.
- I to je točno. Jako sam vezan uz suprugu Ivanu te troje djece. Fran je treći, a Katarina drugi razred srednje škole, dok Lovro ima devet godina. Nitko od njih nije moj nasljednik, iako prate moj rad. Mislim da će se svi baviti egzaktnijim stvarima od mene. Svi zajedno jako volimo životinje, iako ni jednu nemamo kod kuće. Zapravo, imam mačku koju hranim svako jutro i družimo se.
Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati, bilo što, a ja vam moram odgovoriti. Izvolite.
- Uuuu, dobro. Samo malo... Ovako: Koji je tebi najbolji hrvatski glumac? (smijeh)
Bilo bi uvlakački da odgovorim Goran Grgić pa ću reći Rakan Rushaidat i naš Osječanin Krešimir Mikić.
- Oh, da, obojica su izvrsni.
Od studenata crpim energiju i talent
Neki su vas prozivali da ste se malo "prodali" nastupanjem u sapunicama. Kako to komentirate?
- Priznajem, tijekom godina malo sam se "prodao" kao glumac. Dosta sam hrabro pristao na neke uloge, recimo u sapunicama, za koje sam znao da će mi se moći predbaciti. No, to sam učinio u godinama kada sam si smio to dozvoliti jer sam prije toga već imao dovoljno čvrsto uporište. Mislim da sam uspio i u tim ulogama očuvati svoj glumački suverenitet.
Kao nastavnik na osječkoj Akademiji, savjetujete li studentima da nastupaju u sapunicama ili ne?
- Kao i kazalište i film, telenovele znače iskustvo. Kažem im da u njima leži solidna zarada, ali i da je to vrlo teška forma u kojoj producenti diktiraju žestok tempo snimanja. Trebaju probati i sapunice, no da se ne smiju zaletjeti i ići isključivo iz jedne u drugu. Pritom je vrlo važno da imaju utočište gdje se mogu vratiti jer se sapunice dugo snimaju i često ispadneš iz svih kombinacija.Onda sjediš kraj telefona i čekaš poziv za novu, sličnu ulogu, a najčešće se traže nova i nova lica.
Uživate li u nastavničkom poslu?
- Prvo sam mislio još nije vrijeme za to. Da nisam još dovoljno ostario i jer sam previše aktivan kao glumac. Sad sam sretan što sam se upustio jer ja pokušavam puno dati njima, a otkrio sam i kako je to jedna vrsta plemenitog vampirstva. Od njih "uzimam" izvorni talent, energiju i ljubav prema ovom poslu. (smijeh)
Procijenite, koliko bi vam vremena trebalo da mene naučite kvalitetno odigrati neku manju ulogu. Može biti i drvo. (smijeh)
- Drvo je lako! Da vas naučim jednu manju ulogu, ne bi trebalo puno vremena. Naravno, trebate imati i htijenje. Druga je stvar posvetiti se tome i živjeti na taj način.
U kakvoj ulozi me vidite i koju biste scenu odglumili sa mnom?
- Hmmm... Rodney iz serije "Mućke", ha-ha... A zajedno bismo, recimo, mogli igrati scenu iz "Hamleta". Ja naravno Hamleta, a ti njegovog prijatelja Horatija. On nema puno teksta i ne bi mogao puno zeznuti. (smijeh)
5 "ILI-ILI"
OSJEČKI ILI ZAGREBAČKI HNK?
- Hm, sada ipak zagrebački HNK. Tu sam zaposlen.
KAZALIŠTE ILI FILM / TV?
- Nemoguće mi se odlučiti. Kazalište je sjajni "vječni trening" uživo, pred publikom, a ako dobro odigraš na filmu, to ipak ostaje za vječnost.
MARLON BRANDO ILI AL PACINO? (kao mafijaški kum)
- Al Pacino.
RAČUNOVOĐA ILI DAKTILOGRAF?
- Jooooj... Hajde, računovođa, to mi je ipak zanimanje.
CRNO ILI BIJELO?
- Više odijevam crno, ali ipak bijelo.