Mozaik
LAGANINI INTERVJU: MILE KRAJINA

Guslam već 78 godina i
još ne znam savršeno svirati
Objavljeno 16. studenog, 2013.
Nepoznata strana guslara, pučkog pjesnika, umirovljenog kemijskog tehničara, ljubitelja hrvatske povijesti, odijela, bicikala i željeznice, proizvođača rakije, nesuđenog drvodjelca te bivšeg vojnog ordinanca

U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim facama, u kojima ovaj put "slavonski guslar" Tomislav Levak pokušava iz sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Baš jučer (petak, 15. studenoga) proslavio je okrugli, 90. rođendan pa je red došao na Mileta Krajinu, jednog od najpoznatijih hrvatskih guslara i pučkih pjesnika. Prvo nam je u njegovoj kući u Frankopanskoj ulici pokazivao predmete koje je izradio od drva, a zatim smo zajedno odguslali nekoliko njegovih pjesama, odjeveni u tradicionalne odore – on svoje Cetinske krajine, a mi iz predstave "Ero s onog svijeta" osječkog HNK. Nakon toga smo u laboratoriju Prehrambeno-tehnološkog fakulteta pokušavali napraviti neke sapune i glicerine, a na kraju smo malo biciklirali do Glavne tržnice. Prije nego što se vratio pisanju pjesama, u opuštenom i ležernom razgovoru otkrio nam je "drugu stranu Mileta".

Kakve vi imate veze s nekadašnjom Vojnom krajinom u Hrvatskoj?

- Nikakve! Nisam s tog područja, već iz Cetinske krajine. Daleke 1923. rođen sam u malom selu Zasiok u općini Sinj. Vojna krajina je, srećom, propala, kao i puno brže ona Srpska Krajina u Domovinskom ratu. Dakle, ja sam pravi Krajina, a ono je sve bila krivotvorina. (smijeh)

U najnovijoj zbirci pjesama "Dar mojojoj Hrvatskoj" navodite kako imate tri ognjišta: duvanjska geneza, rodna Cetinska krajina te Osijek i Slavonija. Pojasnite to ukratko.

- Mi potječemo od Duvna, tamo je najveća koncentracija prezimena Krajina. Moji preci su od tamo, prema predaji, prije tristotinjak godina došli u Cetinsku krajinu, gdje sam se rodio. Naime, franjevci su tražili da iz bosanskog dijela izbave narod i svećenstvo jer su Turci, koji su tu došli bježeći iz Slavonije i Mađarske, nametnuli prevelike harače u dukatima. A u Osijek sam došao poslije i tu ostao.

Nadživio roditelje, braću i sestre

Koliko uopće imate ili ste imali braće i sestara?

- Majka Iva i otac Ivan imali su ukupno devetero djece, a ja sam bio sedmo. Jedna sestra i dva brata umrli su još kao mali, a mater je preminula kada sam imao samo sedam godina pa sam ostao uskraćen za tu ljubav. Otac je umro dosta kasnije, a sada sam ih sve nadživio. I voljenu suprugu Katu, preminulu prije dvije godine. Neki Krajine jesu dugovječni, ali čini se kako sam se ja najviše 'otisnuo' u vječnost. (smijeh)

No, iza vas ipak ostaju brojni potomci, zar ne?

- Točno. Imao sam dvoje djece, kćerku Zdenku i sina Željka, no on je isto umro prije četiri godine. Imam i dva unuka, Tomislava i Ivana, i šestero krasne praunučadi koji žive u Osijeku i Zagrebu. Njih sam također opjevao. Tako 'ranjeno' djetinjstvo u meni je stvorilo emotivnu dušu prema ljudima i pjesmi. Zbog toga danas imam objavljenih petnaest nosača zvuka i šest knjiga guslarskih pjesama. Iako sam imao drukčije želje kad sam bio dijete.

Da? Koje to?

- Otac mi je bio veliki majstor drvodjelac, znao je izraditi svašta pa sam u djetinjstvu maštao biti kao on. Izradio sam neke stvari – preslice, vretena, alate... Evo, tu je jedna pilica za drvo koju sam napravio. Na kraju sam nakon završene osnovne škole ipak ostao bez zanata jer su bila teška vremena, puno sam radio kod kuće. Onda je došao Drugi svjetski rat i sve prekinuo.

Jeste li aktivno sudjelovali u ratu?

- Jesam, iako ne izravno. Nisam htio ići u partizane ni ustaše, koji su bili ekstremi, već sam otišao u domobrane. To je, po meni, bila prava hrvatska vojska. Na kraju nisam završio na fronti, već u Varaždinu kod pukovnika Lovre Pajića, kojemu sam bio ordinanc. Posluga i kurir.

U jednoj pjesmi govorite kako ste umalo 'zaglavili' na poznatom Križnom putu u Bleiburgu. Što se dogodilo?

- Sa svojom jedinicom krenuo sam u svibnju 1945. za Bleiburg. Međutim, između Bjelovara i Zagreba partizani su mitraljirali puteve pa smo morali ići okolo. Raspršili smo se i ja sam tek 7. svibnja navečer stigao u Zagreb. Tamo sam prenoćio jer nije bilo ni vlaka ni autobusa za Austriju, ničega... Sutradan ujutro, 8. svibnja, partizani su ušli u Zagreb i nije bilo više putovanja nikamo. Srećom da je tako ispalo jer da sam uspio otputovati, završio bih u jamama kao što su stotine tisuća ljudi koji su izgubili glave ni krivi ni dužni.

Čuo sam da ste imali još jedan traumatičan ratni doživljaj.

- Kada sam 1941. išao sa staja u selo, došla je jedinica Talijana, bez objašnjenja pokupila nas seljake i odvela u zatvor. Tamo sam bio mjesec dana, prebacivali su nas – a za ništa! I ovdje me spasio dragi Bog, uspio sam se izvući.

Bili ste svuda po Hrvatskoj. Otkud na kraju – Osijek?

- Došao sam 1946. trbuhom za kruhom. Mi smo dolje imali kuće u selu i u planini. Te tri kamene kuće u planini su četnici zajedno s partizanima porušili, odnijeli namještaj, građu, robu, hranu, sve što su našli. Da su mogli nositi kamenje, i njega bi odnijeli. Onda sam odlučio otići i obilazio Zagreb, Bjelovar, Slavonski Brod... Tada mi je stric Mijo rekao: 'Idi ti, Mile, u Osik (Osijek, nap.a.), tamo ti ima puno tvornica. Samo se nemoj zaposliti u livnici jer tamo nema laganog posla.' (smijeh)

Iz današnje perspektive takva slika Osijeka izgleda nestvarno.

- Na žalost. Danas u Osijeku skoro pa i nema tvornica. Ja baš kažem u jednoj pjesmi: 'Od Osijeka industrijskog grada, ruševina ostala je sada.' I to zbog političara koji su nas upropastili i dalje nas upropaštavaju.

Gdje ste uspjeli naći posao?

- Zaposlio sam se 11. veljače 1946. u Saponiji. Bilo mi je odlično. Počeo sam kao radnik, a onda je tadašnja uprava, na čelu s uspješnim direktorom Ivom Martincem, odlučila napraviti rekonstrukciju tvornice i instalirati nove strojeve. Iako sam već ranije u Zagrebu završio šestomjesečni tečaj za uljarskog majstora, jer smo u Saponiji proizvodili ulje od kukuruznih klica, Martinac je tražio da se doškolujem. Upisao sam i završio tadašnju srednju Tehničku školu, bio sam prva generacija kemijskog smjera.

Jeste li sudjelovali u stvaranju nekog poznatog Saponijinog proizvoda?

- Ne. Radio sam u proizvodnji manje poznatih glicerina i tehničkih sapuna. Nikada se nisam ozlijedio nekom kemikalijom, a nije mi ništa ni eksplodiralo... Zapravo jest, jednom. Dok sam radio na praksi u Tehničkoj školi, zaboravio san na jedan termometar i on mi je eksplodirao. (smijeh) S 55 godina života i 33 godine staža otišao sam u prijevremenu invalidsku mirovinu jer sam imao problema s vratnom kralježnicom i lumbago išijalgijom. Pate me i danas.

Andrija Kačić Miošić – duhovni praotac

Imate bolnu vratnu kralježnicu i križa. Onda vam ovaj položaj za sviranje gusala baš i ne pomaže?

- Hm, iskreno, niti mi šteti niti mi koristi. Onda sjedim i sviram. Ti bolovi nemaju veze s guslama koje sviram od svoje 12. godine. Kada se stariji brat ženio, otac je jednog guslara iz Cetinske krajine pozvao da svira u svatovima. Nakon toga je izradio gusle i želio je da bar jedan njegov sin nauči svirati. Svaki je pokušao, ali im to nije išlo od ruke. Meni je to nekako 'leglo', premda nemam nikakvo glazbeno obrazovanje.

Kada se najviše guslalo u tim starim vremenima?

- Ha, uglavnom navečer, na sijelima. Jedini instrumenti po kućama bile su gusle i diple, možda pokoja svirala. Uvijek se onda našlo vrijeme da ja, kako se govorilo, 'kontam pisme'. Rekli bi: 'Ajde, Mile, jednu iz kape', odnosno da sviram i pjevam na pamet. U glavi sam imao dva libra pjesama, a najdraže su mi bile one fra Andrije Kačića Miošića. Njegove pjesme sam najviše volio svirati jer ga smatram svojim duhovnim praocem. One su me stimulirale da u 18. godini počnem pisati svoje pjesme. Jedino me naljutio kad je u jednoj pjesmi napisao da smo Ugarci, tj. Mađari. Mi smo Hrvati!

Recite nam - postoji li više vrsta gusala?

- Ima, ali se razlika u principu svodi na to imaju li jednu ili dvije strune. Dimenzije su više-manje iste. Prave su gusle one s jednom strunom, kakve i ja imam. U pravilu se rade i rezbare iz jednog komada drva, a najbolji je javor. Strune su obično izađene od konjskog repa, a i dio gudala. U zadnje vrijeme za gudalo sve više koristim najlon koji je trajniji.

Kako komentirate tvrdnje da su gusle izvorni srpski ili crnogorski instrument?

- To su gluposti! Gusle su tradicionalni hrvatski instrument. Postoje dvije teorije podrijetla gusala – slavenska i ilirska. Po prvoj, Južni Slaveni su tijekom seobe naroda gusle donijeli sa sobom na Balkan. Prema ilirskoj teoriji, Južni Slaveni su gusle zatekli kod starih Ilira na ovom području i preuzeli ih. Na primjer, tamburicu svojatamo, a ona je zapravo turskog podrijetla, a mi smo je malo modificirali i usvojili.

Procijenite, za koje vrijeme bi mene mogao naučiti svirati gusle? I za koji novac? (smijeh)

- E, to ovisi o vašem afinitetu. Pjevate niz godina u zboru i očito imate sluha pa bi sigurno išlo lakše. No, ja guslam od svoje 12. godine i još ne znam savršeno svirati. (smijeh) Ništa ne morate platiti, naučit ću vas samo ako imate volje.

Da vas pozovemo, biste li snimili pjesmu s HPD-om "Lipa"?

- Bih, naravno! I ja sam prije Domovinskog rata godinama bio dopredsjednik Lipe. Sada ste to vi? Čestitam, jako mi je drago.

Koliko ste država promijenili na ovom području i koliko ratova preživjeli?

- Joj, samo da vidim... Dakle, rođen sam u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se poslije zvala Kraljevina Jugoslavija. Onda je bila Nezavisna Država Hrvatska, a nakon rata Federativna Narodna Republika Jugoslavija koja mijenja ime u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. I na kraju moja Republika Hrvatska. Koliko je to, šest? Preživio sam i dva rata – Drugi svjetski i Domovinski. Nadam se da neću morati i treći. (smijeh)

U kojoj državi vam je (bilo) najbolje?

- Naravno, sada, u mojoj slobodnoj, suverenoj i samostalnoj Hrvatskoj. I zato zahvaljujem predsjedniku Franji Tuđmanu koji nam je to omogućio. On je za Hrvatsku ono što je George Washington za SAD.

Malo njih zna da ste bili stjegonoša na obilježavanju prvog Dana državnosti. Kako je do toga došlo i kakav je to bio osjećaj?

- Hm, angažirao me netko s Hrvatske televizije da nosim bansku zastavu. S njom sam na pozornicu na Trgu bana Jelačića ušao ispred predsjednika Tuđmana, kardinala Franje Kuharića i saborskih zastupnika, ja sam ih vodio. To je bio povijesni trenutak, 30. svibnja, jedini pravi datum za Dan državnosti, što je poslije promijenjeno. Bio sam iznimno ponosan. U jednoj ruci držao sam tešku zastavu s ornamentikom. Ljudi su se pitali kako uspijevam, a ja sam u tu ruku ulio svu svoju snagu i molio Boga da izdržim. I izdržao sam.

U pjesmama žestoko i izravno kritizirate četnike, partizane, komuniste, Europu... Smatrate li da ste nekada pretjerali?

- Ne! Još sam malo i rekao koliko sam trebao! Za sebe kažem da sam vjernik, domoljub, demokrat i epsko-lirski pjesnik. Ako kažem istinu o zločinima i jamama, nisam ni desničar ni nacionalist. Meni i mojoj obitelji mnogi su napravili zlo. Nikoga ne mrzim, ali navedeni mi nisu nimalo dragi. Europa je odgajala Lenjina i Tita, podržavala diktatore. Zato sam bio protiv ulaska Hrvatske u EU.

Hm, to malo čudi za jednog "svjetskog putnika".

- Dosta sam putovao. I uvijek ističem: kao kemijski tehničar bio sam samo na jednom putovanju, a zahvaljujući guslama obišao sam cijeli svijet. Nastupao sam diljem domovine, obišao veliki dio Europe i manji dio Azije, sve glavnije gradove Australije, a nedavno i sedam država Amerike i sedam gradova Kanade. Svirao sam i pjevao uglavnom za iseljenike. Kako kaže pjesma: Obišao crkve i oltare i slapove rijeke Nijagare.

"Za mene je Hrvatska – Amerika"

Iskreno, jeste li ikada poželjeli ostati negdje dalje, izvan Hrvatske?

- Ne! Za mene je Hrvatska Amerika. Zato posebno volim čitati zanimljive knjige i tekstove iz hrvatske povijesti, o našim hrvatskim velikanima. I u kazalištu najviše volim gledati naše nacionalne opere, 'Nikola Šubić Zrinjski' i 'Ero s onoga svijeta'. Volim i dobre inozemne opere, ali nemam toliki afinitet.

Ne odijevate se svečano samo u kazalište, zar ne?

- Užitak mi je biti lijepo i svečano odjeven. To valjda potječe iz mlađih dana jer kod kuće nisam imao tih odijela. Još uvijek imam želju kupiti odijelo kad se meni sviđa dezen. Kod kuće imam više od 35 odijela, sve znam gdje sam ih i kada kupio. Nosim ih u kombinacijama s košuljama, kravatama i obveznim najdražim šeširom iz Australije.

Fascinira me kako vam je dobro pamćenje.

- Pa nije tako loše. (smijeh) Recimo, pamtim što sam sanjao kad sam imao pet godina. Dobro sam zapamtio taj san: uhvatim se za nožne palce i 'pr'vam', odnosno letim kao ptica.

Svaka čast. Znate li za pjesmu "Doživjeti stotu" od Bijelog dugmeta? I želite li to?

- Za Bijelo dugme znam, ne i tu pjesmu... Mislim da neću doživjeti stotu. Ja imam plan. Već sam dosta dugo živio i ja ću možda još koju uru, dan, godinu i onda odoh kod svetog Petra za kurira. Imat ćete ekskluzivu jer će ovo biti možda i moj zadnji veliki intervju.

Dajte, nemojte tako. Iznimno ste vitalni za 90-godišnjaka.

- Ma, već duže muče me različiti zdravstveni problemi. Lumbago, išijalgija, angina pectoris... Nisam išao k liječniku, sam si mogu odrediti dijagnozu. Pijem i neke lijekove otkada sam prije pet godina imao infarkt. Malo mi popušta sluh pa nosim slušni aparat, a kod dr. Ćurkovića sam operacijom uklonio mrene s očiju i opet progledao. Svim liječnicima koji su mi pomogli zahvalio sam pjesmama.

Bez obzira na sve, odlično se držite kao moj do sada najstariji sugovornik u Laganiniju. Iznesite nam neki recept za tako dug život.

- Šta ja znam... Morate imati poseban ritam, poseban red. Ne smijete se prejedati, pušiti ni piti alkohol. Ja kažem: 'Tri poroka roda hrvatskoga – cigarete, alkohol i droga'. I debljina je bolest današnjice jer krvne žile 'zakrečite' masnoćom. Zato kuham najdomaćiju hranu, kako mi Dalmatinci kažemo – 'na lešo'. Za sve imam apetit, a najdraža kombinacija su mi pečeno meso i friške smokve. Obožavam ih, mogu ih jesti k'o salatu. Uz to, redovito vozim bicikl, idem njime redovito subotom na veliku pijacu po voće i povrće. Ne vozim jedino ako je snijeg ili poledica.

Dobro, no valjda ponekad popijete bar kavu? Ili čašicu neke rakijice koje sami proizvodite?

- Ne! Kavu ne pijem jer ona stimulira kiseli medij u želucu, što je jako štetno. Zbog hiperaciditeta ljudi ranije 'odlaze'. Nekada popijem tek cappuccino. Ako nastupam, samo zagrijem grlo s par kapi nekog žestokog pića, rakije ili konjaka. Makar proizvodim rakiju, i to od plodova voćki koje imam u dvorištu – šljiva, višnja, kajsija i smokava. Ne pravim puno, samo da počastim prijatelje.

S mobitelom ste spretni, vidio sam. Znate li se služiti računalom, novim tehnologijama i društvenim mrežama poput Facebooka i Twittera?

- Mobitel sam morao uzeti jer je postao potreba, ali znam samo nazvati i primiti poziv. Ne znam poslati poruku ni pogledati je. Računalo nemam ni ne koristim. Sve pjesme pišem isključivo rukom. Društvo mi kod kuće čine unuk Tomislav i dva mačka koji su došli iz grada. Dao sam im jesti i ne žele više otići. (smijeh) Nemaju imena, zovem ih 'macori'.

A što je s automobilima? Može li čovjek od 90 godina imati vozačku dozvolu?

- Nekada davno, 50-ih i 60-ih godina, položio sam vozački ispit za A i B kategoriju. Međutim, jako rijetko sam vozio jer nikada nisam kupio auto. Mogao sam, ali nije me to zanimalo. Vozačku dozvolu produžavao sam više puta, dok mi nije istekla, a sada više ne bih prošao liječnički pregled. Po meni, najbolji način prijevoza je željeznica. Nju hvalim i u pjesmi. Najmanje ginu oni koji se voze željeznicom, a imate i najbolji komfor.

Za kojega guslara biste voljeli da vam eventualno svira na vašem posljednjem ispraćaju, i što?

- Obično se na pokopima ne izvode pjesme uz gusle. Kada bi to ipak organizirali, volio bih da mi svira jako dobri osječki guslar Vladimir Mrčela koji je, na žalost, sada nešto bolestan. A pjesma? Neka moja prigodna.

Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram odgovoriti. Izvolite.

- Dobro. Tko vam je rekao, pobogu, da punim 90 godina?!

Jednostavno. Našao sam taj podatak na internetu.

- Joj, vi mladi ne morete bez tog vražjeg interneta.

"ROCK MI NE 'LEŽI', A NI JA NJIMA"

Koliko vi gusala imate i kakvih?

- Troje, izrađenih ručno, po narudžbi, a sve gore iznad drške imaju hrvatskog sokola. Ukrasi na guslama ovise o vlasniku i o majstoru rezbaru. Meni je jedne radio jedan čovjek iz Hercegovine pa sam tražio da mi ureže likove kralja Tomislava i Ante Starčevića kao dva hrvatska velikana. Imam jednu jedinu originalnu odoru Cetinske krajine u kojoj uvijek nastupam.

Zašto vaša odora sadrži kontradikciju – oružje, kuburu za pojasom i cvijeće na kapi?

- Oboje su sinjska tradicija. U stara vremena i kada se išlo u crkvu, moralo se ponijeti oružje. Za svaki slučaj... (smijeh) Cvijeće je ukras i mora biti prirodno. Najviše volim staviti muškatle. Jednom, kada sam gostovao na Palma de Mallorci, našao sam prelijepe muškatle, a vlasnica mi je skoro ubrala cijeli vrt.

Priznajte, je l' vam ikada malo jednolično svirati gusle?

- Nije. Iako je to u glazbenom obliku pentatonika, samo pet tonova na jednoj struni, možete napraviti raskoš tonova. Mogu guslati cijelu večer, naravno s pauzama između pjesama. Vježbam manje nego prije jer sada bolje znam svirati.

Planirate li ikada snimiti nešto s, recimo, rock-glazbenicima? Kakva bi to pjesma bila?

- Od glazbe najviše volim narodnu glazbu, onu koja se može čuti kod nas na televiziji ili radiju. Rock mi ne leži, kao ni ja njima s guslama. Čak i da se dogovorimo, teško bi se gusle uklopile u tu glazbu.

Smeta li vam što su mnogima gusle paradigma "seljaštva"?

- Joj, to mi jako smeta! To su ti nadobudni kojima su i ćaća i djeda guslali, a oni peru ruke k'o Pilat.

Koliko bih morao platiti da mi napišete i izvedete pjesmu?

- Ništa! Često besplatno pišem za različite ljude i prigode, komentiram aktualne događaje, a volim izražavati svoje stavove o različitim temama.

Dobro, 'ajde onda dajte koji prigodni deseterac na temu ovog intervjua.

- Može. Evo kratke pjesme "Novi slavonski guslar": "Tomislav je Levak momak fini u rubrici svojoj Laganini / Slavonski je guslar i poeta u odori Ero s onog svijeta".

5 "ILI-ILI"

CETINSKA KRAJINA ILI OSIJEK I SLAVONIJA?

- Drago mi je oboje, ali u Osijeku i Slavoniji postigao sam sve.

PJESME U STIHOVIMA ILI GLAZBENOJ IZVEDBI?

- Više volim izvoditi svoje pjesme, naravno.

GUSLARSKA ODORA ILI SVEČANO ODIJELO?

- Odora Cetinske krajine vrijedi za svih mojih 35 odijela!

LIKVI ILI TIPSO?

- Likvi, ipak. Draži mi je.

KRALJ TOMISLAV ILI FRANJO TUĐMAN?

- Obojica su mi dragi jer su dio slavne povijesti. Donijeli su nam državu.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

MEĐUNARODNI AMATERSKI SUSRETI TEATARA

MAST nudi sjajne predstave

2

NICOLE KIDMAN O TOMU CRUISEU

Brak me zaštitio od zlostavljača

3

REMI O NOVOJ PJESMI "NEŠTO GLASNO"

Napisala sam stihove koji su mi poslužili terapeutski