ĐAKOVO/ŽUPANJA – Slavonija i Baranja, iako najpoljoprivredniji, a time i kraj s najintenzivnijom stočarskom proizvodnjom u RH, iz godine u godinu ostaje bez stočnih sajmova koji su ovdje dosad bili ne samo potreba, nego i tradicija. Prije su taj neposredan oblik kupoprodaje stoke i drugog imala brojna mjesta no danas je “knjiga spala na tek koje slovo”, ostali su rijetki vašari, no i oni stenju pod nerentabilnošću pa subjekti koji njima gospodare poručuju da sajmovi “vašare” s gubicima. Zasad se, na razini cijele zemlje drži Gudovec no od njega pa sve do Iloka karta stočnih sajmova sve je tanja. Jedan od rijetkih na toj relaciji je Stočni sajam u Piškorevcima no iz godine u godinu, a za njim ih je gotovo 20, on je, potvrdio je Ćiko Šimić, direktor Univerzala koji gospodari tim sadržajem, gubitaš.

Komunalac po održavanju jednog sajma, a godišnje ih je 17-18, uprihoduje samo oko 2.500 kuna, a samo mu je trošak veterinara oko 2.000 kuna. U slučaju otvaranja dva ulaza, sajmeni dan zahtijeva angažman petorice radnika, godišnju kontrolu i baždarenje vage, velike režije... Osim toga, i sajmovi su ušli u sustav fiskalizacije.

– Tražili smo od Grada Đakova da donese konačnu odluku o stočnom sajmu u Piškorevcima, no rečeno nam je da sami ocijenimo što s njim. Dakako, mjere zatvaranja i prekidanja nečega nikome nisu popularne ni lake, iako su drugdje takvi sadržaji ukinuti, kaže Šimić. S druge strane, sajam se održava na vrijednoj nekretnini, na prostoru od 3,5 hektara koji je u vlasništvu Univerzala, a koji bi se - dodaje Šimić - mogao parcelirati za građevinska zemljišta, manju industrijsku zonu…

- I da hoćete nekome prepustiti sajam, nemate kome jer nema interesa za tako neprihodovnu stvar - kaže Šimić.

Dok u Đakovštini stočni sajam, unatoč neisplativosti, još uvijek vašari, u Baranji je on već dvadeset godina prošlost. Nekoliko desetljeća, svake prve nedjelje u mjesecu, rijeke ljudi slijevale su se na belomanastirsko sajmište. Ponuda – od igle do lokomotive, uz raznu stoku oko koje su se pogađali stočari iz Baranje, Slavonije i Vojvodine. Trajalo je to do početka okupacije Baranje. Nakon povratka, na vašar se gotovo zaboravilo, sve dok lokalni poduzetnik Atila Bođo prije nešto više od 10 godina cijelo sajmište nije uzeo u koncesiju s ciljem oživljavanja nekadašnjeg vašara. Postavio je dva ogromna šatora, obnovio sanitarni čvor i ostalu infrastrukturu. Na Dan grada, 11. studenog, organizirao je prvi poslijeratni sajam, počastio goste pečenim volom, angažirao svirku, istočio na hektolitre raznih pića, a prilikom otvaranja je zaplakao. Od sreće ili nastalih troškova - samo on zna. Da li zbog hladnoće ili nečeg drugog, prodavača je bilo samo nekoliko, uz samo jedno grlo stoke. Tako je neslavno završila i poslijeratna sajamska baranjska priča. Vašara opet nema, a na nekoliko hektara velikoj površini ''raširilo'' se stovarište Opeke.

Slična je sudbina i valpovačkog vašara. Njegovim gašenjem prije desetak godina prekinuta je gotovo stoljetna tradicija.

- S obzirom na to da se posljednjih godina broj prodavača na vašaru značajno smanjio, a da stočnog sajma više nema već više od desetljeća, još 2007. prestali smo im naplaćivati “maltarinu” i tu godinu vodimo kao godinu službenog prestanka rada vašara - kaže Đuro Kudlaček iz tvrtke Dvorac koja je upravljala Vašarištem.

Stočni sajmovi prošlost su i u vinkovačkom i vukovarskom kraju. Iščezli su i po brodskoj Posavini, zadnji je u Trnjanima prestao funkcionirati pretprošle godine, a zatvoren je i otkup stoke u Starom Petrovom Selu u novogradiškom kraju.

- Osnovni razlog tome je neprimjeren način poljoprivrednog trgovanja u novim uvjetima, sajmovi su bili namijenjeni malim proizvođačima, a njih je sve manje - smatra županijski veterinarski inspektor Damir Agičić. Danas kupci svinja iz ovog dijela Posavine odlaze izravno na farme, a za kupnju goveda odlaze u Gaj kod Novske, Popovaču, Babinu Gredu čiji, se stočni sajam i dalje snažno odupire trendu nestajanja.