Potpuni očaj sve se više zavlači u brojne osječke obitelji, a da su zbog neimaštine neki skloni napraviti i radikalne poteze, ukazuje i slučaj naše sugrađanke koja nam je otvorila dušu, ali, i dalje ponosna, zamolila je da ne objavljujemo osobne podatke, jer ju je sramota što je bila primorana tražiti pomoć, što je njoj, kazala nam je, ravno prosjačenju.

Utočište i razumijevanje našla je u humanitarnoj udruzi Rijeka ljubavi, u Osijeku, u čijem sjedištu nam je, u suzama, započela priču.

- Skinula sam oca s vješala, jer se odlučio ubiti kako bi mojoj nepokretnoj majci i meni olakšao muke. Gledam godinama kako se pate, i on i majka koja u krevetu leži već osam godina. Dam se koliko mogu, njegujem majku, a od moje jadne mirovinice, nešto veće od tisuću kuna, ni sebi ne mogu pomoći. Otac mi je obolio od karcinoma pa je jadan, na kraju, važući između toga hoće li sebi kupiti lijekove ili obitelji hranu, odlučio je ruku dignuti na sebe, jer 2.000 kuna primanja koja imaju, mislio je, nisu dovoljni za oboje. Sada je u bolnici, priča nam nesretna Osječanka, pokazujući očev nalaz liječnička Hitne pomoći u kojem, srećom, stoji “pokušaj suicida”, a ne suicid.

- Strašno mi je. Pomirila sam se da mi roditelji neće još dugo izdržati, ali neću odustati pomagati im. Odem u crkvu, pomolim se, ili na psihijatriju da se nagutam tableta da mogu izdržati. Jako sam zahvalna Štefici, jer mi i litra ulja i kilogram riže mnogo znači, kao i to što ne moram kupovati garderobu, nego se "modiram" u Rijeci ljubavi gdje sam našla i pidžamu za bolesnu majku i ostalu garderobu, priča nam sugrađanka.

Taj slučaj samo je jedan u nizu sličnih priča.

- Moj je život katastrofa – izjadala nam se i Janja Čolaković, majka petero djece, koja je ostala sama na vjetrometini kapitalizma i sve veće nebrige o ljudima, navodno današnje socijalne države. "Svi me pitaju i kude što imam toliko djece, a sada tražim pomoć. Život me odmalena nije mazio. Udala sam se mlada da se spasim od neimaštine, zapravo su me roditelji tuđim ljudima stavili u auto da budem zbrinuta iz obitelji sa sedmero djece, doživjela sam tragediju na Ovčari kada sam bila i zarobljena, muž dragovoljac poginuo je za vrijeme rata, a sada ni ja ni sin nemamo nikakva prava. Udala sam se ponovno misleći sebe i dijete tako nezaposlena spasiti od neimaštine i gladi. Škole nemam, ali sam vrijedna, no, posla nema. No, s vremenom ljubav pokaže i drugo lice pa ni taj brak nije potrajao. Bila sam zlostavljana, a policija me spasila i odvela sada s troje djece u podstanarstvo. I dalje mi nije bilo lako, susrela sam čovjeka za kojeg sam mislila da će mi pružiti sigurnost. Živjeli smo zajedno da nam bude lakše, izvanbračno, rodila sam s njim blizance, dječaka i djevojčicu. Na kraju je sve završilo tragično – osuđen je jer je silovao našu vlastitu djecu. Živimo od socijalne pomoći, u međuvremenu je kćerka koja se još školuje rodila pa i o unučetu brinem. Da bar stan gradski dobijemo da ne moramo plaćati podstanarinu. Vjerujte mi, djeca vide da im kolege jedu u školi, pojeli bi i oni nešto, a ja im nemam što dati. Ima dana kada i krevete i ormare podižemo da pronađemo zagubljene kovanice da si kupimo parizera za šest kuna ili prevrćem po kontejnerima tražeći boce, ispričala nam je Janja, strahujući od onoga što će joj obitelji donijeti sutrašnjica.

- Tražim nešto za djecu, a svi okreću leđa. A da se pred njima ubijem onda bi ih odmah pokupili i tada bi svega toga bilo, jecajući je zaključila Janja.

I priča Osječanke Sanje, još jedne korisnice pomoći Rijeke ljubavi, potvrđuje opće beznađe. I nju i njenog supruga stigle su posljedice događaja od ranije. Sanja je teško bolesna, a raditi ne može jer joj stare rane, kada ju je trudnu zgazio automobil, sada otežavaju i pokrete i naprezanje tijela. Dok drugi traže veze da budu na bolovanju ona je dobivala poslove uz liječničke veze tražeći da joj lažiraju zdravstvene potvrde da je zdrava i da može raditi. "Sad su nam isključili struju, a onda nema ni grijanja pa ćemo se posmrzavati. Ni suprug više ne može raditi, dobio je moždani udar, a na to su se nadovezale i druge bolesti. Bio je branitelj pa sam išla od udruge do udruge. Jedino što sam od njih dobila bio je odgovor da ako pomognu nama morat će onda i drugima. Kao da stalno tražim pomoć, a samo jednom sam ju zatražila. Trebala sam ići u bolnicu, a ne smijem od stida. Jer niti se imam gdje oprati, nemamo tople vode u stanu, a nemam ni spavaćicu. Troje djece imam, maleni me pitaju što da jedu, jednostavno ne znam što da mu dam i što da mu kažem. Bolesti i neimaština su nas uhvatili, nikako da popusti. Taman kada smo pomislili da smo riješili stambeno pitanje, stigle su nas nove nevolje. Zaplačem ja, pa onda zaplače i suprug, a sve to djeca gledaju. Suprugu je žao što ga u ratu nije pogodila granata pa bi, kaže, sada ja imala mirovinu kao udovica. Ne možemo ni u Pučku kuhinju, jer nemamo potvrde samo radno nesposobni. A i da imamo rekli su nam da bi dobivali samo dva obroka, a nas je petero... ispričala nam je samo dio svoje teške životne priče, zaključivši da gube snagu, ali će ju smoći još toliko da napišu molbu ministru Predragu Matiću i ministrici Milanki Opačić da im pomognu.