Demokratski deficiti i oligarhijski odnosi u našim velikim strankama, održanje klijentelističkoga i političkoga kapitalizma, pretvaranje krize u dugotrajnu agoniju hrvatskoga gospodarstva i društva, neke su od teza profesora sociologije i politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, bivšeg SDP-ovca i lijevomislećeg intelektualca Dražena Lalića. Lalić je veliki kritičar današnjeg SDP-a, stranke iz koje je istupio prije 11 godina.

Vodi li SDP sličnu politiku kao HDZ?

- Odgovor na to pitanje je dvoznačan. S jedne strane, u nekim aspektima politike postoje uočljive razlike između SDP-a i HDZ-a. Zasigurno je Milanovićev SDP znatno manje obilježen korupcijom nego Sanaderov HDZ. Razlike između tih dviju stranaka su posebno očite i u načinu komuniciranja: SDP je otvoreniji prema javnosti, vodi nadzemnu politiku, a HDZ je već dugo obilježen podzemnom politikom, spletkama i podmetanjima u kojima se Tomislav Karamarko i neki njegovi suradnici očito snalaze, samo što to ne pridonosi njihovoj popularnosti u javnosti. Ali, to ne znači da Milanović i ostali vodeći ljudi SDP-a kvalitetno komuniciraju, kako unutar stranke tako i prema javnosti.

Što je razlog takve mutacije Milanovićeve retorike?

- Mislim najviše zbog vlastite nesigurnosti. Svakodnevno ga pritišću golemi problemi koji su nastali u dugom vremenskom razdoblju, a on nije siguran ima li kapaciteta i spremnosti da ih zajedno sa svojim suradnicima valjano rješava. Svatko se penje do razine svoje nesposobnosti i hrabrosti. Mislim da je Milanović izborom za hrvatskoga premijera u situaciji teške ekonomske i društvene krize prešao tu razinu. Treba otvoreno reći: on nije za premijera - nema karizmu Franje Tuđmana, ekonomsku ekspertizu Franje Gregurića, mudrost Ivice Račana, strpljenje Jadranke Kosor, kao ni komunikacijske sposobnosti Stjepana Mesića ili posebno Ive Sanadera. Naravno, Milanović ima izvjesne kvalitete, smatram ga jednim od najobrazovanijih dosadašnjih naših političara, živio je u inozemstvu i stekao korisna iskustva, ali...

Gdje je onda "greda"?

- Vjerojatno u kombinaciji više psiholoških, kontekstualnih i ostalih čimbenika. Možda ponajviše u Milanovićevoj aroganciji i isključivosti, zbog čega slabo komunicira i surađuje s ljudima koji imaju različita mišljenja od njega. Pa i s nekim istaknutim članovima svoje stranke. Članovi stranke su se nekako povukli u sebe. Olga Muratti je sasvim u pravu kad je upozorila kako u SDP-u ima mnogo kvalitetnog kadra, časnih ljudi koji kritički misle, ali nemaju snage to reći.

Osnovno pitanje je zašto šute?

- Doista, rijetko se tko usudi izreći neku otvorenu kritiku spram premijera, primjerice, nedavno Josip Leko, ali se i on potom posuo pepelom. Ili govore u šiframa kao Zlatko Komadina. Još jedan fenomen: iz članstva SDP-a najviše izlaze ili se od političkoga djelovanja pasiviziraju istaknute žene, prvo Željka Antunović, pa Mirela Holy, pa sad Olga Muratti i Aleksandra Kolarić...

I Milanović valjda s nekim raspravlja po dva, tri sata o važnim temama. Ima i on svoje intelektualce valjda. Samo, to su sada neki drugi ljudi. Nije li i to legitimno?

- Bilo bi legitimno da uglavnom nije neformalno. Ranije su u tu svrhu djelovala stranačka tijela, uz ostalo i različiti savjeti. U ovih nekoliko godina otkako Milanović vodi SDP, znatno je opao intenzitet unutarstranačke komunikacije, to je postala elitistička stranka, stranka moći, koja je uglavnom izgubila kontakt sa svijetom života. Pogledajte, u Milanovićevom govoru o stanju nacije nema nijednog primjera iz društvene stvarnosti, nijednoga stvarnoga čovjeka i zbiljske teškoće pojedinaca, obitelji i zajednica.

Hoćete reći da su se SDP i HDZ ideološki približili, odnosno bolje reći ideološki rasplinuli, pa su njihove razlike sve manje?

- Da, razlike su uglavnom samo površinske, vezane za neka kulturalna i svjetonazorska pitanja koja su važna, ali svakako ne toliko kao pitanja socijalne pravde, ekonomskoga razvoja i demokracije. Predsjednici velikih stranaka, slijedom konzultacija s nekolicinom svojih bliskih suradnika, najviše ustanovljavaju kandidatske liste, oktroiraju predsjednike lokalnih organizacija. HDZ to odvajkada radi, ali posebno zabrinjava što je takva praksa zadobila normalnost i u SDP-u. U Zagrebu je Milanović nametnuo jednoga kandidata za gradonačelnika, umjesto da članovi stranke izaberu između Bernardića i Ostojića. To je autoritarno vođenje stranke. Ali takvo je vođenje i neracionalno. Vodstvo SDP-a je počinilo niz grešaka zato što nisu saslušali mišljenja članova stranke s terena. Potrošili su Rajka Ostojića i Davora Bernardića te pritom izgubili izbore. Sličnost SDP-a i HDZ-a je i u slijeđenju kriterija stranačke podobnosti, zapravo poslušnosti, umjesto sposobnosti. Holy je morala otići - a, molim vas - usporedite Holy i Mihaela Zmajlovića! Možda je taj simpatičan i marljiv, ali što je on kao ministar učinio, kakve sposobnosti pokazao... Krunski dokaz autoritarnosti u SDP-u je pak odnos prema krizi u ovih nekoliko godina.

Kako to mislite?

- Pa vodstvo SDP-a i državne vlasti još uvijek odbija pogledati istini u lice i poduzeti mjere koje odgovaraju težini gospodarske i društvene krize. U posljednja 22 mjeseca nisu realizirane nužne reforme: nije smanjena slijedom političke podobnosti nabujala državna i javna uprava, nije provedena decentralizacija, privreda nije rasterećena ogromnih poreza i nameta, i tome slično. Milanović je sam priznao u izvještaju o radu Vlade da postoje neke ekonomske metode koje bi možda brže pokazale rezultate, ali da on i njegovi suradnici ne mogu provoditi politiku u koju ne vjeruju. Na taj način je zapravo ponovo izrazio svoje uvjerenje da je moguć razmjerno bezbolan ili manje bolan izlaz iz gospodarske i društvene krize. Njegova administracija po tome ima kontinuitet u odnosu na vladu Jadranke Kosor! I ona je provodila minorne ili osrednje mjere. U redu, ova je Vlada uvela veću financijsku disciplinu, ponajprije zato što je Slavko Linić istinski politički buldožer, ali rashodovna strana proračuna ne samo što se ne smanjuje, nego se i povećava.

Vi držite da ovo u Hrvatskoj više nije kriza, nego agonija, da joj treba dati novo ime?

- Prema medicinskoj terminologiji: kriza je privremeno stanje ugroženosti, pacijent će umrijeti ili preživjeti. Tako i ekonomske i društvene krize traju neko razdoblje i onda se razriješavaju. No ova kod nas traje već predugo, čak gotovo pet godina, a najvjerojatnije će biti prisutna još razmjerno dulje vrijeme. Stoga je treba nazvati gospodarskom i društvenom agonijom.

Slikovito rečeno, kriza je infarkt, agonija je karcinom. Nama prijeti ekonomska i socijalna katastrofa, ponajprije zato što politička klasa nije niti spremna niti sposobna reformirati sebe kako bi reformirala ekonomiju i društvo, što ponajprije znači da se treba povezati sa svijetom stvarnoga života. Ja sam svojedobno premijerki Jadranki Kosor javno predlagao da se ponekad provoza tramvajem i čuje građane, a Milanoviću, još dok je bio šef oporbe, da se ponekad prošeta od Iblerovog trga do Zavoda za zapošljavanje u Zvonimirovoj, da porazgovara s nezaposlenima. Inače, Milanoviću predviđam sudbinu Jadranke Kosor: kad se nakon izbornoga poraza plima, sada tinjajućega nezadovoljstva u SDP-u, podigne i kada se sasvim razotkriju greške i propusti njegove vlade, onda će za njega u stranci teško još biti mjesta. Moguće je da politički kraj Milanovića uskoro počinje baš u njegovom Zagrebu.

Mislite na unutarnje izbore 20. listopada?

- Da. Što ako Bernardić pobijedi, za što kako čujem postoje velike šanse? Kako će Milanović reagirati na tu zapravo stranačko-oporbenu situaciju u metropoli? Ivan Račan, taj zaista mali sin velikoga oca, u svojoj nedavnoj izjavi dovodi u pitanje pravo na kompetitivne izbore za predsjednika gradske organizacije. Zašto se Ivan Račan sam nije kandidirao za predsjednika? Njegove su izjave priprema terena za raspuštanje zagrebačke organizacije! A ako se pak to dogodi, to će biti istinski početak kraja Zorana Milanovića. No, Milanović je 2008. i početkom 2009. godine htio izbjeći bol političkoga obračuna s Bandićem, baš kao što i sad kao premijer želi izbjeći bol ekonomskih i socijalnih rezova. On ne prihvaća cijenu istinskih reformi. Nije istinski lider, nažalost, a biti takav lider znači preuzeti odgovornost, biti odlučan i hrabar u teškim situacijama za stranku i društvo.

Njegova je sreća da u HDZ-u i Karamarku nema ozbiljne alternative?

- Možda. Prije četiri-pet godina smo imali korumpiranu vlast koju je narod mrzio. Sad imamo nesposobnu, a narod je uglavnom prezire. Uz neke časne izuzetke kao što su Vesna Pusić ili Predrag Matić, ova vlada je nesposobna. Milanović jednostavno nije spreman poduzeti sve što je potrebno da iziđemo iz ove krize. Ako nastavi ovakvu politiku, ako ne dođe do temeljitoga zaokreta u odnosu prema ekonomskoj i političkoj reformi, sumnjam da ponovno može dobiti izbore, bez obzira na HDZ.