Mozaik
LAGANINI INTERVJU: IVAN VDOVJAK

Utakmice sam znao gledati s
motornog zmaja iznad stadiona
Objavljeno 5. listopada, 2013.
Nepoznata strana zrakoplovca, konstruktora letjelica, elektrotehničara slabe struje, diplomiranog ekonomista, gurmana, nesuđenog svećenika i ljubitelja Renaulta

U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim facama, u kojima ovaj put nebeski letač Tomislav Levak pokušava iz sugovornika izvući stvari koje su o njemu dosad bile manje poznate javnosti.

Ovoga tjedna u Zračnoj luci Osijek-Klisa nakon punih 26 godina ponovno je pokrenuta redovita putnička linija Osijek-Zagreb pa je red došao na Ivana Vdovjaka, zaljubljenika u letenje i bivšeg dugogodišnjeg direktora ZL Osijek. Prvo nas je motornim zmajem, unatoč prohladnom i vjetrovitom vremenu, zbilja provozao iznad Osijeka na visini od 150 metara i brzinom od 90 km/h, a zatim nam je pokazao kako sklapa letjelice za svoju malu "flotu". Nakon toga je malo na akustičnoj gitari pratio omiljene pjesme s internetskog kanala YouTube, a na kraju nam je supruga Marija servirala njegove suhomesnate specijalitete. Prije nego što je otišao zapaliti jednu, u opuštenom i ležernom razgovoru otkrio nam je "drugu stranu Brace".

Nije baš lako razgovijetno izgovoriti vaše prezime. Odakle ono potječe?

- Iz Poljske, kažu negdje iz okolice Krakowa. Ono je evoluiralo jer se izvorno pisalo Wdowiak i ima različitih oblika. Eto, ja sam Vdovjak. Nisam nikada u životu bio u Poljskoj, ali svakako jednom planiram.

Otkud Wdowiaci ili Vdovjaci onda na ovom području?

- Uh, to je malo teže pitanje. Koliko znam, došli su odmah nakon Prvog svjetskog rata zbog nekih previranja i nesnošljivosti u Poljskoj, i to prvo u Bosnu, oko Dervente. Generacija ispred mene, a zajedno s ocem bilo je čak desetero braće i sestara, tamo je i rođena, a onda je doselila u Osijek. Mamina familija potječe iz Gorskog kotara, baš s izvora Kupe. I oni su došli u Osijek pa su se moja mama i tata upoznali ovdje i – eto me.

Možete li mi prevesti rečenicu "Latanie jest lepsze niż chodzenie"? (smijeh)

- Pretpostavljam da je to poljski, ali ne znam što znači. Malo me sramota, no ne znam ni riječi poljskog.

Rođen na isti dan kao i Papa

To znači: "Letjeti je ljepše nego hodati"... Samo malo – uopće ne znate poljski?!

- Nemam pojma, iako je brojna obitelj s očeve strane nekada međusobno govorila poljski. Većina je sada, na žalost, preminula. Imam još jednu bar neizravnu vezu s Poljskom – rođen sam na isti datum, 18. svibnja, kao dugogodišnji papa Ivan Pavao II., odnosno Karol Wojtyla. Doista sam mlađi, ali naravno da bih volio doživjeti njegove godine, gotovo 85. I ne samo doživjeti, nego i nadmašiti njegove godine te što duže biti u formi za letenje.

Pustite sada letenje – kažu da ste s pokojnim Papom gotovo dijelili i životni poziv?

- I to znate? Da, obitelj s očeve strane iznimno je katolički nastrojena i stoga sam od malena bio predodređen za svećenika. Čak sam kao mali po pet kilometara ujutro pješačio na mise zornice u Industrijsku četvrt ministrirati kod poznatog župnika Nikole Kerčova. Nisam postao svećenik jer su mi se previše sviđale sve ovozemaljske stvari. Inače, rodna mi je kuća bila tu na Čepinskoj cesti, na takozvanoj Mitnici, blizu čepinskog aerodroma. Čini se da me za glavno zanimanje u životu više odredilo mjesto nego datum rođenja. (smijeh) Sada živim još stotinjak metara bliže aerodromu.

Zašto ste onda u osnovnu školu išli u – Bosutsko naselje?

- Ha, stjecajem okolnosti. Jedini sam s ovog područja prva četiri razreda pohađao u tadašnjoj Osnovnoj školi "Jovan i Milena Radivojević", popularnoj "Joca i Mica", danas OŠ "Dobriša Cesarić". I to svakoga dana pet kilometara pješke po svim vremenskim uvjetima – kiši, snijegu, vjetru... Nije bilo javnog prijevoza do nas pa sam stopirao čak i bicikliste. Svi ostali išli su u nižu osnovnu školu u Briješće. Tek u 5. razredu prelazili su u grad, mislim da je to bila ondašnja OŠ "Nikola Demonja" na mjestu sada već bivše Ugostiteljske škole, a prema regionalnoj pripadnosti trebao sam i ja. No, ja sam, iskreno, pobjegao.

Pobjegli? Zašto?

- Vidio sam da se u novoj školi uči ruski, što mi se nije svidjelo. Zato sam nekoliko dana, roditelji to nisu ni znali, lutao po Osijeku tražeći školu u kojoj se uči engleski. U nekoliko škola sam plakao i molio da me prime pa su me na kraju u 5. razred vratili u "Jocu i Micu". Posljednje tri godine osnovne škole ipak sam završio u OŠ "Nikola Demonja", ali u engleskom razredu.

Je li vam ikada bilo žao što ste u osnovnoj školi učili engleski, a ne ruski, kako ste prvobitno trebali?

- Nikada! Zato dobro znam engleski. Ne perfektno, ali dovoljno dobro da mogu obaviti sve poslove, i tehničke i komercijalne i vanjskotrgovačke. Tome je zaslužna i srednja Elektrotehnička škola u Zagrebu, koju sam upisao nakon što je moj otac kao pomoć dobio besplatan smještaj u srednjoškolskom domu za mene. Tamo sam svladao i tehniku i elektrotehniku, za koju me još kao klinca zainteresirao otac.

Otac vam je također bio elektrotehničar?

- Ma, moj otac je bio jedna vrsta Nikole Tesle! Odlično tehničko znanje, a sve što je vidio, znao je napraviti. Motore, bicikle figure od šaha... Naslijedio sam ga u tome, s tim što sam uglavnom radio elektroniku, odnosno slabu struju – pojačala, radiostanice i slično. Paralelno i motore. Želio sam se dodatno usavršiti pa sam upisao Elektrotehnički fakultet u Novom Sadu, no nakon godinu dana odustao sam zbog financija. Tehnički fakulteti zahtijevaju mnogo novaca pa sam se vratio u Osijek i upisao Ekonomski fakultet.

I, kako vam je išla ekonomija?

- Čuj, upisao sam je nerado, preko volje, ali znao sam da moram završiti neki fakultet. Danas sam sretan što je tako ispalo jer tehniku i dalje znam, a ekonomija mi je dala znanja i pretpostavke da kasnije radim u nizu jakih firmi, i to na rukovodećim mjestima. Moram priznati kako velike zasluge za završavanje ekonomije ima moja supruga Marija s kojom sam već tada hodao, a također je studirala i diplomirala ekonomiju.

Tko je bio bolji student od vas dvoje? (smijeh)

- Ona. Bila je odlikašica i redovita na fakultetu, a ja sam već tada radio mnoge poslove preko studentskog servisa – u Lesnini, kopao kanale, istovarao kamen... Da malo popravim budžet jer su moji bili loše situirani. Marija je za to vrijeme išla na predavanja i skupljala literaturu, a ja sam uglavnom izlazio samo na ispite. Ne ponosim se time, no drukčije se nije moglo. Znalo se dogoditi da sam ja neki ispit učio samo dva dana i položio, a ona je cijele godine išla na predavanja i – pala. Tada je među nama bila "tiha misa" nekoliko dana. (smijeh)

Slušam vas i pitam se – a gdje su u tom školovanju avioni?

- Od 1989., kada sam se intenzivno počeo baviti zrakoplovstvom, i to ne letenjem nego projektima i programima, već gotovo 25 godina, svaki slobodan trenutak posvećujem tome. Danas mi je to i posao.

Drugim riječima – vi ste samouki zrakoplovac?

- Otprilike. Završio sam sve moguće tehničke tečajeve i obuke za zrakoplovstvo pa sam instruktor i mnogim iskusnim mehaničarima. Sada imam i vrlo vrijednog pomoćnika, sjajnog mehaničara Bimba, koji sada također leti motornim zmajem, a pomalo i avionom. Upoznali smo se jer je on bio ovlašteni mehaničar za Renault vozila, ili popularne "Renole". Otkada sam imao Renault 4, svidjeli su mi se i vozim samo "Renole". Nikada nisam imao novi auto, samo ih mijenjam. Sada vozim Renault Lagunu.

Crtao avione po maminoj kuharici

A otkad datira vaša fascinacija zrakoplovima?

- Otkad znam za sebe! Vjerojatno sam predodređen za tehniku. Sestra Elizabeta čuva maminu kuharicu u kojoj sam još s dvije godine crtao avione. Inače, ona nije jedina koja me je zvala Braco. Ne znam zašto, ali kao klinca nazvali su me Braco i tako sam ostao. Još uvijek me pola moje ulice zove tako.

Kada ste prvi put u životu letjeli avionom? I gdje?

- Hm... Tek negdje 1986., kada sam radio u poslovima međunarodne trgovine u Osijek Export-Import. Letio sam poslovno, ne sjećam se gdje. Zahvaljujući toj tada jakoj firmi, putovao sam diljem Europe, a postao sam i generalni zastupnik i ovlašteni serviser najpoznatijih svjetskih zrakoplovnih motora Bombardier-Rotax za područje ex Jugoslavije, što sam i danas.

Kako je došlo do toga?

- Igrom slučaja. U Bačkoj Topoli nedaleko od Subotice bila je jedna grupa entuzijasta koja je vidjela budućnost u ultralakom zrakoplovstvu i motornom zmajarstvu, što je susjedna Mađarska imala već jako razvijeno. Jedan momak, Steva Preradović, javio se mom direktoru u firmi i pitao tko bi htio preuzeti zastupstvo za Rotax motore. On je znao da sam tehnički najpismeniji i prepustio je to meni. Nakon što je Osijek Export-Import propao, 1993. osnovao sam svoju tvrtku Shaft i preuzeo zastupstvo, a kao takav već u startu imao sam 30-40 % nižu cijenu. To je bila osnova jer je motor "srce" zrakoplova. Ako imate motor, lako je napraviti avion oko njega.

Zar vi stvarno tvrdite da je lako sklopiti letjelicu?!

- Ne bih želio trivijalizirati stvari, ali avion čine dva krila, repne površine, kotači i komande koje to povezuju. Ako imate kvalitetne dijelove, ostalo je relativno lako. Avion je deset puta jednostavnije napraviti nego auto, naravno onaj s ne previše elektronike. Naravno, morate znati aerodinamiku i tehniku.

Nakon Osijek Export-Importa bili ste direktor u nekoliko tvrki – Velos, Chemotehna, Zračna luka Osijek, Panonija i OLT. Da pogodim što vam je od toga bilo najdraže?

- Aerodrom, naravno. Tamo sam bio direktor gotovo šest godina, od 1996. do 2001., jer sam želio aktivno sudjelovati u zrakoplovstvu, tako da ga i kreiram. U zračnoj luci provodio sam dane i noći, često i vikende. Tvrtku Shaft osnovao sam jer sam želio letjeti, ali i sklapati letjelice. Sada žena drži i "tri ćoška" tvrtke, dok se ja većinom bavim tehničkim stvarima.

Zašto ste počeli konstruirati manje letjelice i motorne zmajeve?

- Ne konstruirati, samo sklapati. To se dogodilo nakon što sam se povezao sa slovenskim Pipistrelom, danas jednim od najjačih proizvođača letjelica u svijetu. Osobno sam sklopio nekih dvadesetak letjelica, a za jednu mi, kada imam sve dijelove, treba nekih mjesec dana. Od toga je u mojoj "floti" 4-5 motornih zmajeva i tri manja aviona.

Nemam tehničko predznanje i totalni sam društvenjak. Procijenite, za koliko biste me vremena uspjeli naučiti kako da sam sklopim avion?

- Isključivo pitanje volje. Recimo, moj mehaničar Bimbo to nikada nije radio i brzo je naučio. Dapače, izvrstan je. Ako imaš volje, naučio bih te za neke dvije godine. Povuče to čovjeka.

O.K., ali da prvo vidim hoće mi se to isplatiti. Koja je neka prosječna cijena jedne takve letjelice?

- Recimo, polovni motorni zmaj može se naći već za 2.500 eura, dok se novi prodaju i za 50.000 eura. Manji avioni, dvosjedi, nešto su skuplji. Polovni se mogu kupiti za 10.000 do 25.000 eura, a novima se cijena, naravno ovisno o kategoriji i kvaliteti, kreće od 40.000 do čak 300.000 eura.

Čujem da ste imali nekih zanimljivih polaznika u vašoj pilotskoj školi.

- Do sada je kod mene obuku prošlo petnaestak osoba, najviše iz Hrvatske i BiH. No, imao sam i jednog polaznika koji je bio pukovnik egipatske vojske i pilot u eskadrili Hosnija Mubaraka. On je možda najzanimljiviji.

Zašto tvrdite da je opasnije letjeti sporije na manjoj visini nego obrnuto?

- U zrakoplovstvu je sve zapravo obrnuto u odnosu prema cestu. Ima izreka: "Kaže majka sinu pilotu: 'Leti, sine, nisko i polako'". A to je nešto najopasnije što možete nekome poželjeti! Treba letjeti visoko i brzo. Naime, avion se drži u zraku samo ako prijeđe minimalnu brzinu, definiranu za svaki zrakoplov. Ako brzina padne ispod toga, avion pada kao kamen. A ako ste, primjerice, u slučaju kvara motora, prenisko, ne stignete ga usmjeriti prema dolje i postići dovoljnu brzinu da opet postane upravljiv i da ga možete prizemljiti.

Vi ste sigurno tijekom letenja doživjeli niz zgoda i nezgoda. Ispričajte nam jednu.

- Uh, bilo ih je. Pamtim kada je 1995. bilo natjecanje u letenju motornim zmajevima iznad istočne Slavonije, a ja sam u onoj borbi s kartom, vjetrom i zmajem malo skrenuo s puta. Gledam ispod sebe krajolik koji mi nije poznat, vidim neku rijeku i odlučim sletjeti. Čovjek je u blizini pecao i zbunjen je gledao kako sam sletio. Pitam ga gdje sam, a on odgovori: Županja. I onda shvatim da sam malo prije letio iznad BiH, i to '95., kada je tamo faktički još trajao rat.

Siguran sam da vam je kao klincu omiljeni strip bio Mister No.

- Ne. Moram priznati da ne znam na koga misliš.

Ne?! Popularni strip o pilotu u Brazilu i njegovom legendarnom malom zrakoplovu Piperu?

- Hm, sada mi zvuči nešto poznato, ali nisam ga čitao. Morat ću ga potražiti.

Onda izaberite najdraži film, knjigu i pjesmu o temi zrakoplova.

- Sad ste me malo uhvatili... Knjiga je "Samuraj" o jednom japanskom pilotu lovca, pročitao sam je deset puta. Mene fasciniraju Drugi svjetski rat, zrakoplovstvo, Pacifik. Napisao ju je Saburo Sakai, pilot lovac iz Drugog svjetskog rata. Film je "Pakao Pacifika" o jednoj posadi "leteće tvrđave", a pjesma nije o zrakoplovima, ali je dio članova tog benda, Lynyrd Skynyrd, poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Obožavam njihovu "Sweet Home Alabama".

Strah od javnog nastupa i visine

Priznajte, je li vas ikada bilo strah od letenja?

- Nisam nikakav heroj i normalno se bojim visine kao svi ljudi. Na primjer, kada stojim na balkonu ili se autom vozim iznad provalije. No, nisam paničar. Nije mi svejedno ni letjeti, a nekada sam stalno razmišljao: "Hoće li otkazati ovo ili ono?" Onda sam si u jednom trenu rekao: "Ili prestani razbijati glavu time ili prestani letjeti". Također, strah od visine i letenja savladavam tehničkim znanjem. Veći mi je strah od javnog nastupa, no i njega nekako svladavam.

A je li vas bilo strah u Domovinskom ratu?

- Nije, iako sam bio u aktivnoj obrani, na samoj bojišnici, pri 160. brigadi. Unatoč mojim afinitetima na odsluženju vojnog roka u JNA nisam imao veze s avionima, vjerojatno jer sam već tada nosio naočale. Zato sam bio vezist. Zanimljivo je kako sam bio najbolji strijelac u svojoj četi, iako sam jedini imao naočale. Možda zato jer volim oružje, ali isključivo s tehničke strane. Fascinira me ta tehnika, no ne bih želio nikada pucati na čovjeka.

Jeste li se ikada zamišljali kako u nekoj zračnoj bitki pucate iz aviona?

- Ha-ha... Ne. U Domovinskom ratu bio sam član internacionalnog voda, i to onog protuoklopnog dijela. Srećom, nisam bio u iskušenju da moram pucati na čovjeka.

Pojasnite mi – kako pilot aviona uspije pucati tako da metci uvijek prođu između propelera?

- Čista sinkronizacija. To je čovjeku nevjerojatno, ali to je toliko sinkronizirano... Jednostavno se ne može dogoditi da pogodi propeler.

Sada mi otkrijte - tko to često u proljetno i ljetno doba leti motornim zmajem iznad stadiona Gradski vrt i kupališta Kopika? Smije li to?

- Koliko sam upoznat, Zlatko Toth Švabo i ja. Često sam kružio iznad stadiona i gledao utakmice. Istina, ne može se tako detaljno pogledati utakmica, ali može se skužiti što se događa.

Često se kaže kako je nešto različito "kao nebo i zemlja". Kakva je doslovna razlika između neba i zemlje?

- Dobro pitanje. Gore, na nebu, osjećam se slobodno. Imam osjećaj neograničene slobode. Vidim jednu točku u koju trebam stići i tamo doletim bez problema. S autom je mnogo teže.... S druge strane, ako sam na zemlji, najviše volim biti u svojoj radionici i sklapati nešto.

Imate gotovo 60 godina. Je l' još uvijek uspijete bez problema proći liječnički pregled za pilota?

- Da, imam okruglih 59 godina, ha-ha... Baš prije dva dana prošao sam liječnički pregled, na koji moramo ići kao uvjet za obnavljanje pilotske dozvole i mogu se pohvaliti da imam uvjete za čak profi-pilota. Istina, odlučio sam smanjiti unos masne i začinjene hrane jer, što si stariji, teže je očuvati neke vrijednosti. Posebno meni koji posljednjih godina proizvodim neke suhomesnate delicije i stalno ih nudim jer se želim praviti važan. (smijeh)

Imate i sa čim, odlične su. Što točno proizvodite?

- Hvala na pohvalama. Ne držimo svinje u dvorištu, već ih kupujemo, a onda proizvodim ono što Slavonci najviše vole – kulin, kobasicu, slaninu... Također, iako ne znam baš kuhati, pripravljam odličan roštilj. Smatram da to treba svaki muškarac koji voli dobro jesti. (smijeh) Jednostavno, gurman sam pa tako volim i dobra vina. Da bih održao ravnotežu, počeo sam trčati, opet po aerodromu. Trčim ujutro tri-četiri kilometra, ne svakoga dana, ali pokušavam to uvesti.

Dobro, a može li pravi pilot biti i strastveni pušač?

- Opet dobro pitanje. Unatrag godinu i pol pokušavao sam svoje prijatelje, pilote i mehaničare, odviknuti od pušenja, a onda se dogodilo suprotno. Počeo sam opet pušiti nakon gotovo 40 godina, no nisam strastveni pušač. Nakon 35 ili 40 godina vratio sam se i sviranju gitare.

Dobra vam je ova crna akustična gitara. Vaša je?

- Da, iako sam ja naučio svirati na tuđoj gitari u zagrebačkom domu u srednjoj školi. Za svoju gitaru tada nisam imao novca, a posuđivao bih je navečer, kad bi svi otišli spavati. Znam si pustiti neku omiljenu pjesmu na računalu i onda je pratiti na gitari.

Pohvalili ste mi se kako imate i pravu nasljednicu.

- Da, kćerku Vedranu! Ona mi je istodobno i sin (smijeh). Ima 20 godina i već sam je uvukao u zrakoplovstvo jer osim što je odlična redovita studentica ekonomije, stipendistica, u Osijeku, izvanredno je upisala i aeronautiku u Zagrebu. Još nema pilotsku dozvolu, ali zna samostalno letjeti.

Bravo. Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram odgovoriti. Izvolite.

- Evo, letio si sa mnom i jako me zanima hoćeš li opet?

Uh, nisam siguran. (smijeh) Dogovorit ćemo se.

- Mislim da ću te uspjeti nagovoriti.

Ostao bez goriva i sletio u kukuruzište

Letio sam s vama iznad Osijeka i, priznajem, osjećaj je fantastičan, ali i zastrašujući. Znate li bar otprilike broj vaših letova motornim zmajem ili malim avionom?

- Pa imam više od 1.000 sati letenja motornim zmajevima i jedno 500-600 sati letenja manjim avionima. Već sam instruktor za letenje motornim zmajem, a uskoro ću službeno postati i za manji avion. Imao sam doduše nekoliko manjih incidenata pri slijetanju, uz male štete, ali bez ozbiljnijih posljedica i naravno bez ozljeda.

A je l' biste znali, u slučaju frke, sigurno prizemljiti neki jumbo jet?

- Imam sve dozvole za upravljanje malim zrakoplovima, uključujući i nastavničke, ali ne znam, niti smijem, upravljati velikim zrakoplovima. No, da zaista moram, da pilot zbog nekog razloga ne može, uvjeren sam da bih mogao, ali uz tehničku podršku kontrole leta odnosno pilota koji znaju upravljati takvim avionima i njihovim sustavima.

Kako biste spustili letjelicu kada biste ostali bez goriva?

- Joj, dva ili tri puta s motornim zmajem ostao sam bez goriva! I to je sramota. No, meni se to dogodilo, jednom baš kada sam iznad Petrijevaca vozio pilota generala Kleina, koji je bio pilot lovca F-16. On uopće nije bio zabrinut, znao je da se zmaja može spustiti i bez motora. Srećom, u Slavoniji ima dosta ravnih i širokih prostora. Sletjeli smo u neko malo kukuruzište i jedan čovjek je autom otišao po pet litara goriva da se mogu vratiti na aerodrom. (smijeh)

Zanimljivo. Recite mi – koliko troši jedan motorni zmaj ili manji zrakoplov?

- Ha, iako su vrlo kvalitetni motori, troše relativno malo, u prosjeku deset litara običnog benzina na sat. Tankovi u mojim letjelicama mogu primiti 42-43 litre, što je dosta za otprilike 4 sata leta ili oko 400 kilometara.

Koja je najveća, a koja najmanja visina na kojoj ste letjeli, primjerice, motornim zmajem?

- Zmajem oko kilometar i pol, a manjim zrakoplovom oko dva kilometara. Mogu oni doseći i više, oko 5-6 kilometara, no nisam išao tako visoko. U low passu, u "brisanju" preko piste i terena, leti se na samo pola metra visine. Najbrže sam naprednim zrakoplovima letio oko 260, a zmajem oko 150 km/h.

Da me sada uhvati neka luda želja da naučim letjeti avionom ili motornim zmajem, koliko bi mi vremena trebalo? I koliko biste mi to naplatili?

- Dogovorili bismo se, postoji posebna cijena za ljude kao što si ti. (smijeh) Inače je cijena za učenje letenja motornim zmajem između 1.600 i 1.800 eura, što uključuje 50-ak sati teorijske nastave i 17 sati leta. Za avion treba oko 30 sati leta, a cijena je između 3.500 i 3.800 eura po tečaju.

5 "ILI-ILI"

VARŠAVA ILI KRAKOW?

- Što bih prije posjetio? U Varšavu bih išao svakako. I otići ću.

MOTORNI ZMAJ ILI MALI AVION?

- Uh... Oboje. Ravnopravno.

NEBO ILI ZEMLJA?

- Ja sam Bik, zemaljski znak, i nekako sam bliže zemlji, ali nebo je... Jednako.

JAKA ILI SLABA STRUJA?

- Slaba, apsolutno. Iako znam raditi i instalacije.

ZRAČNA LUKA KLISA ILI ZRAČNA LUKA ČEPIN?

- Apsolutno ZL Čepin.

Možda ste propustili...

NAPOLITANSKA KULTURNA BAŠTINA

Pekači pizza na popisu UNESCO-a

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana