Ustav nije cijena benzina pa da se mijenja svaki ponedjeljak! Izgovorio je to Zoran Milanović u proljeće 2011. godine, dok još nije bio premijer nego samo lider oporbe koja se spremala preuzeti vlast.

Milanović se tom izjavom okonio na nacrt ustavnog zakona kojim je tadašnja vlada na čelu s Jadrankom Kosor namjeravala prava hrvatskih branitelja utvrditi kao ustavnu kategoriju. Danas, pak, Karamarkovi HDZ-ovci spočitavaju Milanoviću i vladajućoj koaliciji da srlja u ustavne promjene, pete zaredom otkako je uoči Božića 1990. donesen i proglašen temeljni akt Republike Hrvatske. Dočim Milanović, optužujući HDZ za galamu i neshvaćanje stvari, zdušno tvrdi: "Ako ne promijenimo Ustav i ne ukinemo zastaru, nema izručenja i nema suđenja u Hrvatskoj!"

Riječ je, dakako, o ukidanju zastare za teška ubojstva - tako su na kraju definirana ona koja su u početku trebala biti "politički motivirana" - te izručivanju i suđenju njihovim počiniteljima. Zakon i Ustav su prema definiciji apstraktni, ali iza ove inicijative za ustavnim promjenama, a i zakona zbog kojeg već mjesecima kuha na domaćoj političkoj sceni i šire, stoje konkretni čin, povod i ime. Čin je ubojstvo hrvatskog emigranta, nekadašnjeg direktora marketinga Ine, Stjepana Đurekovića kojeg je 1983. u Njemačkoj smaknula zloglasna UDBA. Povod ovoj zavrzlami koja je Hrvatsku posljednjih tjedana dovela na rub sankcija Europske komisije (i sramotnog presedana da se njima "nagradi" jedna novopridošla članica) zahtjev je njemačkih pravosudnih tijela da im se, u skladu s Europskim uhidbenim nalogom (EUN) kojeg je Hrvatska prihvatila tijekom pristupnih pregovora, izruči Josip Perković, bivši visoki dužnosnik UDBE, ali i hrvatskih tajnih službi u vrijeme Domovinskog rata, osumnjičen da je organizirao Đurekovićevo ubojstvo.

O samom Perkoviću i "lex Perković" već se naširoko i nadugačko pisalo. Ukratko ide ovako: Hrvatska je mijenjajući Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU ograničila primjenu EUN-a na kaznena djela koja su bila počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. Učinjeno je to tri dana prije službenog primitka u punopravno članstvo, nakon što su sve članice (i Njemačka kao posljednja među njima) ratificirale hrvatski pristupni ugovor, što je razbjesnilo Europsku komisiju, ponajprije njezinu potpredsjednicu i visoku povjerenicu za pravosuđe Viviane Reding. Iako je premijer Milanović tvrdio da se donošenjem takvog zakona od sudskog progona i izručenja zapravo štite hratski branitelji, i da bi se inzistiranjem na drugačijem tumačenju umjesto lisice mogao "istjerati King Kong", ubrzo je suviše toga govorilo da se tim zakonom ponajprije štiti Perković. Stoga se ubrzo ukorijenio i kolokvijani naziv "lex Perković".

Priča se nastavila u domaćem revijskom tonu - ostrašćenim ideološkim prepucavanjima oko toga tko štiti bivše udbaše i njihovu navodno još vitalnu infrastrukturu kojom je, kažu, Hrvatska i dalje premrežena uzduž i poprijeko. Da bi se cijela stvar, a s njome valjda i King Kong, istjerali na čistac, SDP je još u srpnju pokrenuo inicijativu za izmjenama Ustava koju su tada blokirali koalicijski partneri. Njihov je cilj, prema onome što je sam premijer nedavno izjavio, da bi se vidjelo "tko što skriva u ovoj zemlji, tko je 20 godina skrivao određene dokaze, tko je bio na čelu obavještajnih službi, tko je imao politički utjecaj...". Sve to na načelnoj razini stoji, no problem je u tome što se - neizbježno imajući Perkovića na umu - Ustav kao temeljni akt pretvara u podij za politička i ideološka raščišćavanja koja čak i nadilaze dnevnopolitičku dimenziju, ali u podtekstu se opet vrte oko Perkovića koji možda i jest ovdašnja preostala personifikacija UDBE, ali to još uvijek nije dovoljna kvalifikacija da se zbog njega donose štetni zakoni i brzopleto mijenja Ustav.

Podsjetimo na to kako je na donekle sličan način pri posljednjim izmjenama Ustava, u lipnju 2010. godine, među odredbe uglavljena i ona o nezastarijevanju kaznenih djela za ratno profiterstvo te petvorbeni i privatizacijski kriminal. U duhu tadašnjih zbivanja mnogi su tu izmjenu Ustava pročitali kao konačni obračun s Ivom Sanaderom o kojeg se zasad jedinog ta odredba očešala, a koincidirala je s pokretanjem istrage, skidanjem imuniteta i njegovim uhićenjem.

Ovog je tjedna na saborskom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav većinom glasova "prošao" prijedlog za promjenu Ustava (protiv je bio potpredsjedndik Odbora, HDZ-ov Vladimir Šeks, a suzdržan laburist Dragutin Lesar) pa se SDP hvalio kako time djelotvorno odbacuje optužbe da štiti ubojice u službi nekadašnjeg komunističkog režima. HDZ i većina oporbe tom činu ne vjerujuju nego tvrde da se i na taj način ("pravnom gimnastikom" - kako reče Šeks) pokušava izbjeći famozni EUN te Perkovića na kraju ne izručiti Njemačkoj već mu suditi u Hrvatskoj. Doduše, to je oporbi, konkretnije HDZ-u, premijer Milanović već i prilično otvoreno dao do znanja, mada tvrdeći da Perković sam po sebi nije ključan u ovoj priči. "(...) Njemu u ovom smislu, neću reći da nema spasa, ali on će morati izići pred pravosudno tijelo. Bila to istraga ili optužnica u Hrvatskoj, ali tvrditi da je to nešto za što Njemačka treba suditi - to upravo žele oni koji bi najradije da se o tome ne govori u Hrvatskoj. Mi želimo da se o tome govori u Hrvatskoj. Mjesto za suđenje i raspetljavanje tog slučaja je Hrvatska", kazao je premijer početkom rujna. Kvaka je u tome, a na što upozoravaju u oporbi od HDZ-a preko HDSSB-a do Hrvatskih laburista, da bi SDP s koalicijskim partnerima (koji ljetos nisu bili voljni za pokretanje ustavnih promjena, ali su u međuvremenu popustili) ustavnim promjenama doista mogli predriblati Europski uhidbeni nalog. Naime, nakon što je Hrvatska nevoljko i pod pritiskom pristala da "lex Perković" umjesto u srpnju iduće godine stupi na snagu s prvim danom 2014. vladajući bi, pod uvjetom da osiguraju dvotećinsku većinu u Saboru, izmjenom Ustava mogli preduhitriti "lex Perković" i na taj način onemogućiti izručenje Njemačkoj ne samo Perkovića, ali u prvom redu njega, nego i neke druge s udbaškom prošlosti uz koje se također vežu zločini.

Ni pravni stručnjaci ne gledaju naklono način kojim je SDP s partnerima krenuo gurati izmjene Ustava. Tako je Sanja Barić, profesorica ustavnog prava s Pravnog fakulteta u Rijeci i vanjska članica saborskog Odbora za Ustav zabrinuta brzinom ulaska u promjene jer ne postoji ni projekcija o tome koliko će počinitelja teških ubojstava otići u zastaru. Prema njezinom mišljenju, stavljanje odredbe o nezastarijevanju teških ubojstava u Ustav značilo bi "blokadu slobodne, sudačke i stručne procjene pri izvršenju europskog uhidbenog naloga, prema kojima bi sud možda mogao nalog izvršiti vrlo uspješno prema Njemačkoj."

Profesora Branka Smerdela sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, jednog od vodećih stručnjaka za ustavno pravo u Hrvatskoj i također vanjskog člana Odbora za Ustav, posebno zabrinjava ultimativni ton kojim premijer Milanović govori o "neminovnosti" ustavnih promjena. "Onaj tko je protiv ustavnih promjena štiti one koji su osumnjičenici ili potencijalni počinitelji. Točka, gotovo. Nema cjenkanja. Nema dogovora, ja tebi, ti meni. Ako nećeš glasati, nemoj glasati. To znači da štitiš one u koje si upirao prstom tjednima!" Tako, naime, glasi Milanovićeva izjava za koju Smerdel tvrdi da je "oktrorirani stav" koji unaprijed onemogućava ikakvu kritičku raspravu.

Na kraju, ovo bi trebala biti peta u nizu promjena Ustava u prošle 23 godine. Njezin postupak započeo je navrat-nanos, u naelektriziranoj atmosferi punoj politikantskih obračuna, optužbi i ultimatuma. A upravo je Ustav taj dokument koji treba osigurati pravnu sigurnost i stabilnost. Ovako se čini da ga svaka vlast kroji po svome, za ili protiv nekoga "svoga". Ako zatreba - i svakoga ponedjeljka...

Miroslav Filipović