ŽUPANJA – Diplomirani inženjer građevinarstva, 47-godišnji Mario Pahert iz Županje jedan je od dvoje pacijenata kojima je prošlog petka u Kliničkom bolničkom centru Osijek presađen bubreg. Iako vrlo iscrpljen, bio je odlično raspoložen za razgovor i sreća je, jednostavno, sjala na napaćenom licu.

- Prošlog sam četvrtka, kasno poslijepodne, umoran stigao kući s dijalize. U 20.20 sati zazvonio je telefon. Stigao je dugoočekivani poziv za transplantaciju te sam oko ponoći krenuo u KBC Osijek, obavljene su sve pretrage i pripreme i uskoro sam bio na operacijskom stolu. Nakon pet sati zahvat je uspješno obavljen i ja sam presretan - ispričao nam je.

Mario nema riječi kojima bi izrazio svoju duboku zahvalnost darovateljici čiji mu je organ spasio život, a za medicinski tim osječke bolnice ima samo riječi hvale. Profesionalnost, dobra organizacija i brzina glavne su odlike kojima opisuje osječku medicinsku ekipu.

– Tog su dana obavljene dvije transplantacije, bubreg smo dobili jedna gospođa i ja, svaka čast timu koji je unatoč štrajku odradio dvije vrlo zahtjevne operacije. Odlično se oporavljamo. Organizam mi je prihvatio presađeni organ, počeo sam mokriti, kao da imam vlastiti bubreg - ispričao nam je Mario.

Prekjučer je, kaže, prvi put pokušao ustati, ali se još uvijek ne može oslanjati na noge. Oporavak će, moguće, potrajati i tri tjedna.

– Predivan je osjećaj što više neću morati na dijalizu. Život mi se vratio za deset godina unatrag, preporođen sam i presretan što ću ponovno biti onaj stari. Presretan sam, osjećaji su pomiješani i tek sada shvaćam kroz što sam sve prolazio - ispričao nam je.

U njegovom je slučaju riječ o nasljednoj bolesti, od koje mu je baka i umrla. Devet je godina maksimalnim naporima, uz strogi režim prehrane i disciplinu, uspio odgađati odlazak na dijalizu, sve do jesenas, kada su bubrezi prestali obavljati svoju funkciju. Godinu dana Mario je najprije dva, a potom i tri puta tjedno na četiri sata odlazio na dijalizu. Život mu se, kaže, preko noći okrenuo, i njemu i njegovoj obitelji.

- Čovjek se treba naučiti živjeti s tim, dijalizu prihvatiti kao dio života jer drugačije ne ide. Bilo je vrlo teških trenutaka, kriza, sve to pogađa i članove obitelji, koji su nam velika potpora. I upravo stoga važno nam je da u našem gradu imamo Centar za dijalizu, koji je meni, kao i svim ostalim bolesnicima, značio i znači život, jer njegovo bi ukidanje bilo prava katastrofa - zaključuje Pahert. Dodaje da život na dijalizi često uključuje uzimanje čak i 15-ak različitih medikamenata, intermitentne bolove i umor, nesigurnost u budućnost, strogu dijetu, ograničenost kretanja, ovisnost o drugim osobama u osnovnim životnim potrebama, suočavanje s dugim transplantacijskim listama i, najteže od svega, s mogućnošću smrti.