Nedavni posjet Slavoniji i Baranji Ljerke Puljić, starije izvršne potpredsjednice za strategijske poslovne grupe i marketing i Poslovnu grupu poljoprivreda, Agrokor d.d., iskoristili smo za razgovor s njom o stanju hrvatske poljoprivrede i perspektivama tog sektora od kojeg se mnogo očekivalo.

Kako vi ocjenjujete stanje hrvatske poljoprivrede. Izjavili ste nedavno da samo jaka poljoprivreda može privući ulagače u Hrvatsku. Jesmo li uopće na tom putu?

- Poznato je da mi u Agrokoru smatramo da hrvatska poljoprivreda ima objektivne i jake potencijale rasta, što smo i sami dokazali uloživši više od 500 milijuna eura u posljednjih osam godina u gotovo sva područja poljoprivredne proizvodnje. Naime, poljoprivreda je jedna od djelatnosti vezanih uz postojanje ili nepostojanje prirodnih potencijala (zemljište, voda, klima), po čemu je Hrvatska sigurno bogata, a gdje nije u potpunosti te potencijale iskoristila. Stoga je nesumnjivo stavljanje obradivog zemljišta u funkciju te navodnjavanje, odnosno primjena vodećih tehnologija u obradi tla, ono što bi hrvatskoj poljoprivredi omogućilo rast proizvodnje i podizanje konkurentnosti. S druge strane visoki postotak uvoza niza poljoprivrednih proizvoda dokazuje da su potencijali domaćeg tržišta poljoprivrednih proizvoda neiskorišteni, a poglavito je golema mogućnost rasta izvoza ovog sektora za što je opet preduvjet konkurentnost proizvodnje. Budući da je riječ o sektoru gdje rezultati uvelike ovise o kvaliteti prirodnih resursa, kao i nizu eksternih uvjeta na koje je teško utjecati, a kako su istovremeno po karakteru ulaganja u poljoprivredu dugoročna i ciklusi proizvodnje relativno spori, a u određenoj mjeri rezultat će uvijek biti ovisan i o klimatskom faktoru, da bi se u određenoj mjeri kompenzirali ovi negativni učinci na konkuretnost cijela EU, ali i druge zemlje imaju cijeli niz potpora i poticaja domaćoj proizvodnji hrane. Zašto? Zato što je za održavanje svake zemlje pa i naše uz energiju, zadovoljenje vlastitih potreba u hrani strateški cilj. Kako bi ulaganja u ovaj sektor bila temeljena na stvarnom dugoročnom interesu razvoja poljoprivredne proizvodnje nužno je imati strategiju. Cijela europska poljoprivreda ima strategiju i sve zemlje članice Europske unije vlastite strateške dokumente. Naime, normalno je i odgovorno da se novac poreznih obveznika ulaže na način da je svima jasno koji se dugoročni i kratkoročni ciljevi žele postići i na koji način će se to ostvariti. Stoga, normalno je da se takvi ciljevi izraze kroz dokumente koji se uobičajeno zovu strategijom, ali koji su jako dobri i za potencijalne ulagače, ili one koji ulaze u posao poljoprivrede, jer je jako važno, posebice u ovoj djelatnosti, da su vam ciljevi usklađeni s ciljevima nacionalne ekonomije.

Često slušamo iz resornog ministarstva da su naše šanse u proizvodnji i preradi povrća i voća, govedarskoj proizvodnji, proizvodnji mlijeka i mesa te razvijenoj prehrambenoj industriji. Međutim, sve je vidljivije da je to samo teorija, jer u praksi stalan je pad svih proizvodnji.

- Agrokor se u potpunosti slaže s Ministarstvom u ocjeni gdje leže potencijali poljoprivredne proizvodnje i oni su sigurno u sektorima koje ste nabrojali, a poseban značaj daje im činjenica da Hrvatska još uvijek ima relativno konkurentnu prehrambenu industriju kroz koju se svi ti osnovni poljoprivredni proizvodi mogu obogatiti i dobiti dodanu vrijednost te kao takvi jače pridonijeti rastu novostvorene vrijednosti i, naravno, posebno imati dodatne multiplikativne efekte na ukupno gospodarstvo. No, vi ste sigurno u pravu kada tvrdite da nas trenutne brojke o rezultatima poljoprivrede demantiraju, a uzroci toga mnogo su dublji i sežu daleko više u prošlost od mandata ove Vlade. Tu prvenstveno mislim na veličinu poljoprivrednih gospodarstava, tradicionalne vrste proizvodnje koje su i dalje osnova hrvatske poljoprivrede. Nedostatak znanja i poznavanje novih tehnologija, nepostojanje dugoročnih izvora financiranja primjerenih poljoprivredi zbog čega su ponekad i kratkoročno pozitivni rezultati izgubili održivost. S druge strane tako smo dočekali ulaz u EU, što će donijeti dodatni pritisak na konkurentnost i zbog toga je važno da se čim prije krene s realizacijom programa podizanja konkurentnosti na kojima Ministarstvo radi.

Prošli je tjedan iz OECD-a, Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj rečeno da, citiram: "Svjetska tržišta hrane i roba doživljavaju procvat i treba povećati subvencije u poljoprivredi". Kod nas se ni po jednom ni po drugom ne stječe baš takav dojam.

- Činjenica je da zaista hrana uz energiju posljednih godina u svijetu postaje fokus ulagača, a s time zajedno idu i subvencije. Dobro je što je Hrvatska u postupku pristupanja EU ispregovarala potpore na razini onih u EU i ukoliko nam ukupna ekonomska situacija to bude dopuštala, one bi trebale biti dovoljna potpora razvoju poljoprivredne proizvodnje.

U Hrvatskoj se mnogo očekuje od Programa ruralnog razvoja 2014. godine i izvlačenja nepovratnih sredstava iz EU za investicije.

- Program ruralnog razvoja u 2014. bit će jedan od mogućih sredstava za investicije u poljoprivrednoj i prehrambenoj industriji i trebalo bi ga u osnovi iskoristiti kao mjeru koja bi prvije svega smanjila tehnološko zaostajanje ovog sektora, a samim time i podizanje proizvodnosti, odnosno zaposlenosti. Naravno, bilo bi bolje kada bismo mogli iz vlastitih izvora nešto od toga izrealizirati, ali objektivno je da je ekonomska situacija takva da bi trenutačno bilo realnije čekati izvore iz EU fondova.

Je li model sinergije između velikih poljoprivrednih kompanija, kao što je Agrokorov s malim proizvođačima, model napretka hrvatskog sela?

- Ne bih rekla da postoji jedan model, niti mi iz Agrokora pretendiramo da je taj model najbolji, ali sigurno vrlo brzo i možda najlakše može dovesti do pozitivnih pomaka. Naime, mi kao velika kompanija imamo sigurno najjače investicijske i ljudske potencijale koje koristimo u poljoprivrednoj proizvodnji, a tu poglavito mislim na primjenu znanja i tehnologije. Stoga, naravno da mali proizvođači učeći na našem primjeru kroz transfer znanja i tehnologije mogu bitno unaprijediti vlastitu proizvodnju. Jasno je da oni sami i pojedinačno vrlo teško mogu doći do znanja, u što smo i mi sami uvjereni, jer znamo kako smo u nekim područjima i mi sami trebali dugo vremena i velika ulaganja da bismo postigli svjetske rezultate.

Naveli ste i da nije sve baš u poljoprivredi danas tako crno, budući da imamo oko 3.000 malih poljoprivrednika u Hrvatskoj koji su ozbiljni i dobri robni proizvođači.

- Naravno, postoje u Hrvatskoj konkurentni robni proizvođači koji rade na ozbiljnim poljoprivrednim površinama od 200-tinjak, 300-tinjak hektara i više koji se bave i stočarskom proizvodnjom i vrlo su uspješni. Činjenica je da su oni svaku kunu investirali vrlo pažljivo u one resurse koji će im dati najveći rast u njihovoj proizvodnji, te da su pritom koristili vodeća znanja u području kojim se bave. Postoje u Hrvatskoj izuzetni proizvođači mlijeka, voćari, proizvođači povrća čiji se rezultati proizvodnje mogu mjeriti s vodećima u Europi.

Agrokor je poznat prema stalnom investiranju u sve svoje djelatnosti. Najnovija su ulaganja u bioenergiju. Zašto?

- Da, Agrokor je poznat po stalnom investiranju, ali ne samo zato što je to zgodno reći, nego zato što bez toga nema održivog i dugoročnog rasta kompanije. U sklopu toga nekako prirodno pojavila se potreba i namjera za ulaganjem u bioenergiju koja u Agrokorovom slučaju prije svega na održiv, tehnološki i ekološki najprihvatljiviji način rješava problem otpada s farmi i nekih prehrambenih industrija, a da pri tome, što nije nevažno, proizvodimo energiju iz obnovljivih izvora koju koristimo dalje sami u proizvodnji. Investicije u bioenergiju uglavnom će slijediti i dalje Agrokorove investicije u stočarstvu, ali bit će povezane i sa stakleničkom proizvodnjom. Uz te investicije Agrokor kontinuirano ulaže u modernizaciju svih svojih djelatnosti, kao i u nove maloprodajne kvadrate, informatičku djelatnost i dr. Naravno, postoje i srednjoročni planovi investiranja i oni su uvijek vezani uz planove rasta.